Foto: Tomislavcity

Poezija se smatra zastarjelom i patetičnom, a oni koji ju pišu, kako smo čuli u spontanom razgovoru neki dan, smatraju se čudacima. Sve ju manje ljudi čita, i pridaje joj se sve manja važnost, ali bila je jedan od prvih načina izražavanja ljudske kreativnosti i osjećajnosti – poezija.

Znamo da je duh izvan prostora i vremena, a dio njega može se zadržati upravo u stihovima, stoga je UNESCO 1999. proglasio 21. 3. Svjetskim danom poezije. Kao djeca nerijetko smo pjevušili i izmišljali vlastite pjesmice, a kao stariji gubimo osjećaj za kreativnu riječ.

Je li stvar toga da ju ne možemo razumjeti, ili ne želimo? Da nam se ne sviđa, ili je se bojimo? Da su pjesnici čudaci, ili se ne želimo sresti sa „čudnim“ u sebi? Nije li svatko, onako, malo na svoju stranu…?

Odmaknut ćemo se danas od starih poznatih imena pjesnika, i evo, postaviti pred sebe nešto novo i moderno, možda nam se i svidi što je čudno:

Moji glupi roditelji

Moj glupi ćaća godinama je priča
kako njegovu dicu čeka blistava budućnost
Njegova dica bit će intelektualci
Uči o dobru, uči o pravednom,
uči o dostojanstvu
I bit će ti lipo

Moja glupa mater godinama je pričala
kako se ljubav miri žrtvon
Njezina dica neće odustajat
Sagni se, prigni se, sve u ime ljubavi
I bit će ti lipo

Moja braća godinama su se smijala
kako su nas roditelji učili
Malo morgen, nismo tako banalni
Al uči, sagni se, uvati me za ruke
I bit će ti lipo

Moji roditelji nisu glupi.
Kako bi bilo dobro da jesu
Naučili smo ništa, osnove,
da dobro i zlo uvik dolazi u istoj čaši,
u odrazu koje vidiš samo ja
Jel ti lipo šta vidiš?

Ankorana

Jezik neupitno povezujemo s identitetom, a u očuvanju jezika usmena (narodna, tradicijska) je poezija odigrala veliku ulogu. Prenosila se s koljena na koljeno među generacijama i njegovala vlastiti jezični izričaj. Jedan je od glavnih ciljeva Svjetskoga dana poezije podržati jezičnu raznolikost kroz pjesničko izražavanje.

Načini obilježavanja ovoga dana trebali bi potaknuti povratak usmenoj tradiciji pjesničkih recitala, promovirati podučavanje poezije, obnoviti dijalog između poezije i drugih umjetnosti (kazalište, ples, glazba, likovno stvaralaštvo).

Svjetski dan poezije slavio se još od 1505. godine. Obilježavao se uglavnom u listopadu, najčešće 15. listopada, na rođendan velikoga rimskog pjesnika Vergilija.

Za kraj se prisjetimo dijela usmene poezije, od koje je sve i počelo. Poeziju su naši stari znali dobro čuvati, kao u ovoj romanci iz Jablanca pod Velebitom:

„Misec zajde, junak projde
prida dvore divojčine.
Vriskom konjić zavriskuje,
probudi se divojčica
pa proklinje mlad junaka:
»Proklet bio, mlad junače,
što mi razbi sanke moje,
sanke moje i sam svoje?«
A govori mlad junače:
»Ne budali, divojčice,
što ti žališ sanke svoje,
a ne žališ itrude moje;
troje čizme razdero sam
tvomu dvoru dolazeći,
tri klobuka rasklimo sam,
tvom se rodu klanjajući!“

Helena Lučić/Tomislavcity