U ono vrijeme u Šuici, počinju zornice u 6 ujutro.
Prvi dan ustanem u 5:30 da otvorim crkvu, a jedna grupa pobožnih baka već čeka pred vratima i prigovara: “Di je više onaj pratar, smrznut ćemo se ovde?”
Drugi dan ustanem u 5:15, isti prizor. Treći dan, ravno 5 ujutro, grupa manja ali ipak prisutna! Ništa ne govore, ali cupkaju nogama da mi dadnu do znanja da su me nestrpljivo čekale.
Cijeli sam dan proveo utučen jer nisam vidio načina kako preduhitriti bakice koje svakako ne spavaju, i koje će sigurno doći 15 minuta ranije sve ako crkvu budem otvarat u 4. Zato te večeri malo prije ponoći, otprilike kad idem spavat, lipo otključam crkvu, upalim taman toliko svjetla koliko treba da se vidi hodat kroz crkvu, a izvana se ne vidi da su upaljena.
I tako do Božića: Svaku večer otključam crkvu prije spavanja. Ujutro ustanem 20 minuta prije zornice, a one ne moraju čekati pred vratima.
Iza Božića, u blagoslovu kuća, jedna govori: Veličasni, svaki ti čast, ni pratar Lasta nije tako ko ti ustaja na vrime da nam otvori crkvu!
A ja sav ponosan i na svoj izum i na to da ga nisu prokužili…
