Ne znam koliko ću uspjeti „ugoditi čitatelju“ ovoga teksta i hoće li „ući“ u njega stvorivši hermenutički krug. Svjesno i zorno svjedočimo, odnosno živimo u vremenu obilježenu „nazadovanjem duše“, a ovaj tekst je svojevrsno putovanje prema „nebeskom stožeru“ i čistoj ljepoti. Stoga dopusti, dragi čitatelju, svome biću da bude zaokupljeno ljepotom, čežnjom za daljinama, posebnim oblikom unutrašnjosti koji se zove san, opijenošću srca, mirom koji donosi smrt, svjetlošću, nebom, zvijezdama, planinama, daljinama, blizini. Zaboravi strah, otpor, prazninu, ponor, hladnoću, crnilo i upoznaj stvaralački odnos prema svijetu koji se rađa u poeziji Mije Tokića.
Nemiri su ključna riječ i karakteristično obilježje poezije općenito jer nastaju iz pjesnikove žeđi za spoznajom. Riječ je o traganju za osnovnim istinama bivovanja. Još u vrijeme hrvatskoga romantizma, razdoblja prepoznatljive poetičke fizionomije (kako kaže Cvjetko Milanja), Preradović je umirivao svoje srce riječima „Miruj, miruj serce moje. Tko je, serce, u te dirno, / Da si tako sad nemirno?“ Cesarić je pjevao o satima boli i sumnje stihovima: „O sati sumnje, sati bola / Ko stvara taj vas kleti neće“, Šimić se razapinjao između neba (svjetonazora) i zemlje (poetike), vjere i sumnje, života i smrti: „ – Mene drže meke ruke mjeseca – / O tako lak sam…/ nezemaljski… / lebdim / i mogu stati na list stabla / Ne zovite me: glas sa zemlje / smrt je moga nebeskoga bića“, a stihovi iz Tokićeve Knjige nemira prate ovo tematsko polje riječima: „Srce je moje beskrajno plovno / od izvora do ušća / samo što je željno odgovora / i ne zna da spava / i ne zna da ne tuče.“ Pjesnički je nemir poticajan, stvarateljski, rađa se iz spoznaje teško uhvatljiva svijeta čiji je porod umjetnost, riječ koja traje i ima mogućnost prekoračivanja granica.
Zamršeno je stanje ljudske duše, umjetnost je to vješto kroz povijest bilježila, a ljepota je u oku promatrača. Neponovljivost motivima svakako daju veze u kojima stoje, stoga poznati motiv nemira, srca i čežnje u Tokićevoj poeziji izgledaju i ovako: „Ni ptice ne mogu zajedno / kažeš neki ih nemir razgoni / duboka čežnja / Lako je pticama / nebo je njihov dom / negdje će utoplit ozeblo srce…“ Zanimljivo je, kada je riječ o čestoti riječi, da čitatelj lako prepoznaje u ovoj zbirci čestu uporabu riječi zvijezda (i Tokićeva četvrta zbirka pjesama zove se Sjaju li zvijezde) jer ona simbolizira sukob duhovnih i materijalnih sila te svjetlosti i mraka, to je ono šimićevsko, a Tokić je prvi put spominje u pjesmi Lijepa je smrt pravednika. Osim zvijezda česta je uporaba riječi kamen kojom stvara snažne slike iz kojih progovara glas postojanosti, ustrajnosti, nedjeljivosti, ponosa, pa i ljubavi.
Da bismo donijeli zaključke o lijepome, trebamo i osvrte drugih i tada ono postaje univerzalno. A je li objektivna? Zato te, dragi čitatelju, pozivam da zajedno donesemo zaključak o ljepoti, univerzalnosti i objektivnosti Tokićeve zbirke pjesama.
Svi koji smo imali priliku zaviriti u određene poetike i estetike mogli smo pročitati koliko je važno imati senzibilitet za proučavanje i proniknuće u ljudsku patnju čije je obličje izneseno u pjesmi Ovako ruševina: „Ovako ruševina / Ni vrijeme ni prostor te ne obvezuju / Ni nemir te ne dira / Ni ljubav ti se ne događa / (Ni ljubav ti se zamisli ne može dogoditi) / Ni duša te ne boli / A znaš da si u nju ranjen“, a onda: „Što ti preostaje / nego da od nevinih riječi / gradiš svoje svjetove / svoje gatke i bajke i svoju budućnost napokon / te zavoliš bol u kojoj se krije ljudsko obličje „/Od očaja do skončanja/“.
Artistička punina zasigurno se postiže stilskim, metričkim i ritmičkim postupcima, govorili su naši profesori i bilježili to u svojim knjigama. Tražili smo dubine i visine izražene riječima, snažne metafore poput ovih Tokićevih: „U ustima mi riječi mrtve / Nigdje jedne moćne / svemoćne / Koja će govoriti govoriti / Da mi je srce puno zemlje.“ I bio je to put do najdublje točke – sebe.
Do teško uhvatljiva svijeta dopire umjetnost – pjesma, a ako su za pjesmu dovoljne suze, mati je moja bez sumnje najveći pjesnik. Evo slike u kojoj se zrcali snaga moći koju daje samo riječ. Izrasta li pjesma ponajvećma iz pjesnikova duhovnog i intelektualnog habitusa ili se rađa po nekoj zasebnoj logici? Tokićeva lirika ne daje jednoznačan odgovor, nego kroz mistični zastor pokatkad probijaju naznake odgovora: „Tajna sam / što sebe bi da otkrije / s tajnom ću u grob / da mi se tajna otkrije / il da me (s)trava pokrije.“
Lirski subjekt iz Knjiga nemira ne skriva se čitatelju. Lirika je to čiji se stihovi lako pamte jer iz njih progovaraju iskonska iskustva. Jednom pročitani postaju suputnici spremni uvijek putovati.
Ja volim Tokićeve „visine“ jer „ I ruka moja / I pogled moj / I moja duša / I ja bih / Da zvijezdu svoju / Da pjesmu svoju / nađem“, ali te pozivam, dragi čitatelju, da sljedeći put sa mnom rukama dotakneš zemlju – kamen i pronađeš snagu, možda otkriješ posebno i Drago kamenje.
Danijela Musić/Tomislavcity
