Danas, na blagdan krštenja Gospodinova, završilo je božićno vrijeme, zadnji put smo zapjevali božićnu pjesmu. Mnogi iz našeg kraja pospremili su božićne urese i krenuli na put.
Oproštaji i pozdravljanje, i pokoja suza, navikli smo na njih. Naši odlasci, naša zbilja.
Stvarnost koja i nije optimistična, statistika koja više plaši, nego obećava. Sve nas je manje??
Ovi redci ipak nisu slijed općeprisutnog malodušja. Potjerano je riječima jednog oca koji, pozdravljajući se prije povratka u dijasporu, mirno izjavi:
– Bogu hvala, ostvarila nam se želja. Došli smo kući, užegli sviće, zapivali božićnu pismu, vidili rodbinu i prijatelje, sad smo mirni do Uskrsa.
Hrabro, kako i dolikuje, odzvoni očeva riječ, onima koji odlaze i onima koji ostaju:
– Nema doživljaja Božića bez božićne pisme, poglavito na Badnjak u krugu obitelji, onako po naški: „U sve vrime godišća, mir se svitu navišća“. Znači to puno, ljudi moji.
U blagdanskom duhu neka uslijede i najljepše želje: „Sretan vam put, dragi naši!“
