36. dan: srijeda, 23. rujna 2015.
Zadar – Sv. Filip i Jakov
– Kako si spavao? pita me supruga jutros.
– Nikako! I ispričam joj da sam bio prilično deprimiran i zašto.
– A ti? pitam.
– Još gore.
– Kako još gore?
– Pa, ja sam već sinoć osjetila da se ti ne osjećaš dobro i brinula sam se. Bojala sam se da se nisi razbolio. I odlučila sam da te više neću pustiti na tako duga hodočašća. To je za mene previše. A i za tebe, kaže.
Krenem nakon doručka. Vele mi je jučer objasnio kako najlakše doći do glavne ceste i začudo još se sjećam tih uputa.
Jutros nema fotografiranja. Da vam pravo kažem, i ne primjećujem krajolik.
Ja prolazim kroz moj unutarnji krajolik – pun uspona i padova, zamki i iskušenja.
– Pa zašto ne odustaneš? govori mi glas. Bog je i onako već odlučio što će biti s tvojim bratom. Ti tu odluku nećeš promijeniti. Uostalom, učinio si dovoljno. Dosta ti je. Umoran si i usamljen. Vrati se kući. Zar te ne grize savjest što ti je supruga sama? Odustani. Nije to sramota.
Odnekud, iz tko zna kojeg pretinca uspomene, dolaze riječi neke žalopojke:
Gledam ja goluba golubicu,
Gledam ja lastu i lastavicu,
Gledam ja jedno drugo miluje,
Gledam ja životu se raduje.
Samo ja jadan jade jadujem,
Samo ja jadan tugu tugujem,
Samo ja nemam nigdje nikoga,
Samo ja…
Nije ovo prvi put da prolazim teške trenutke za vrijeme hodočašća. Na svakom od njih prolazio sam ih. I svaki put kad sam to najmanje očekivao.
Evo, jučer sam proveo divan dan. Vele je išao sa mnom od trgovine do trgovine, gdje sam pokupovao sve što mi je trebalo. Išli smo k njemu na ručak i jeli prženu ribu na žaru. Pričali i napričali se. Odmorio se popodne i lijepo večerao navečer. I onda bum. Crv sumnje se uvuče i grize.
Prizivam Gospu da mi da snage. Molim je da mi pošalje svog anđela, kao i svaki put kad sam bio u teškoj situaciji. Ali ovaj put se ništa ne događa.
– Eto i Ona te napustila, kaže glasić. I Ona ti savjetuje da odustaneš.
A ja znam da Ona pati sa mnom kroz ovu kušnju. Znam. I to mi daje snagu.
Prisjećam se doživljaja s Camina, kad sam sreo mladu djevojku čije je kosti rak uvelike uništio. Jedna joj je noga bila amputirana ispod koljena i nosila je protezu. Zavjetovala se ići Svetom Jakovu prije smrti, koja je bila na pragu.
I ispunila zavjet.
Sjećam se i Erolla, Kanađanina, koji je hodočastio u ime svoga sina čiji se san nije ostvario jer je poginuo u Afganistanu. A Eroll nikad nije pješačio više od nekoliko stotina metara. Bio je oko sto pedeset kilograma težak. I dobio tendinit, naravno.
Plakao je jednu večer kad smo se sreli u Logrogno. Plakao jer nije ispunio obećanje svome mrtvom sinu. I pripremao se sutra vratiti kući. Plakali smo skupa.
I tjedan dana poslije sreo sam ga na nekoj terasi slučajno. Nešto mi govorilo da svratim iako to nisam imao običaj činiti.
Eroll je one večeri sreo nekog Amerikanca, vojnika, koji mu je dao nekakve tablete protiv bolova i Eroll je mogao nastaviti i ispuniti obećanje mrtvom sinu.
Osjetim Njezinu prisutnost. Misli mi postaju sve pozitivnije. Uspomene također. Onaj glasić je ušutio.
Kuća, velika i bijela s lijeve strane ceste. Sve dosad pješačio sam kao u transu i nisam primjećivao ništa oko sebe. A ovu sam kuću, eto, primijetio.
Na ulazu u dvorište na stupovima kipovi Gospe!
– Eto! Nisam te napustila, kaže.
Hvala vam, dragi moji. Hvala što ste molili za mene. Od srca vam hvala!
37. dan: četvrtak, 24. rujna 2015.
Sv. Filip i Jakov – Pirovac
Na recepciji mi mladi čovjek dopušta da ostavim kolica, ali me zamoli da pričekam njegovu kolegicu da njoj platim sobu.
Idem na doručak. Prvi sam, kao i obično. Progutam kajganu, pripremim sendvič i idem ponovno na recepciju. Tu je gospođa koju sam sinoć već vidio.
Platim sobu i idem u kut po svoja kolica.
– Ajme, pa to ste Vi. Ja sam vas jučer vidjela na cesti s vašim zastavicama. Vi stvarno pješačite od Aljmaša?
– Da! Da!
– Ajme, majko, pa koliko kilometara dnevno? Pa kako kad kiša pada, kao danas? Imate li kabanicu?
– Ne, ali imam vestu i kišobran.
– Ali dolje? Imate li hlače?
– Ma obući ću ih ako bude potrebno.
– Ma, što potrebno! Cesta je mokra pa će Vas automobili špricati. Naučio slušati ženu pa i sad poslušam i vadim kišne hlače i oblačim ih. Nisam one druge ni skidao. Sramim se.
Dok se ja oblačim, dolazi još jedna gospođa. Očito šefica ili vlasnica hotela.
– Ajme, pa je li to moguće da Vi toliko pješačite? Znate svi mi sanjamo tako nešto učiniti, ali rijetki to zaista poduzmu.
– Ma, vi radite, pa nemate vremena. I ja sam dvadeset godina sanjao o nečemu ovakvome i tek sad, kad sam u mirovini, mogu to i ostvariti.
Ona se okrene prema recepcionarki i kaže joj da mi ne naplati sobu.
– Već je platio karticom.
– E, onda mu vrati novac u gotovini, kaže.
Gledam je u čudu. I prisjetim se Borisa u hotelu s četiri zvjezdice u Zadru. Eto, dvadeset kilometara udaljeni, a zapravo kao na drugom planetu. Ova Hrvatska je najparadoksalnija zemlja koju sam posjetio. A posjetio sam ih mnogo.
Njih dvije izlaze sa mnom.
– Ma zakopčajte vestu, kaže mi jedna.
– A gdje su Vam zastavice? pita druga. Pazite se automobila, jer kiša pada pa Vas možda neće primijetiti na vrijeme.
Srdačni stisci ruku i krećem.
Eto, sad imam još dvjesta kuna koje moram pokloniti nekome.
Kiša pada. Ali pristojno. Raširim kišobran. Oprema mi je vrhunska. Pa mora biti da bi kompenzirala moje slabosti.
Cesta jest mokra, ali vozila ne prskaju baš previše. Sve dok nije počelo padati mnogo jače. Velike kapi kiše udaraju u kišobran. Sve jače i jače. I sve brže. Kao glazba mi to zvuči. Obožavam jaku kišu. Pa makar pokisnuo. Volim kad je vjetar nosi i udara mi u lice kao tisuću iglica. Prava vodena masaža.
Mokar jesam, ali ne više nego kad sam se znojio na trideset osam stupnjeva u hladu. A ja sam pješačio na suncu.
Uživam kao malo dijete. Singing in the rain… riječi su koje mi prolaze glavom. I poskakujem kao dijete.
Ali. Uvijek ima neki Ali. Ali Baba. Ali Djed. Ili Ali Auto.
Ovaj treći mi je problem. Kiša pada već odavno kao prolom oblaka i cesta je prekrivena vodom. Uz nogostup prelazi preko mojih cipela. Automobili pokušavaju izbjeći te lokve ili potoke, no nije uvijek moguće pa me prskaju. Nije to prskanje.
To je kao gliser na krivini, zalije te val. Odjeća i obuća teoretski ne propuštaju vodu, ali ovo je previše. Nadam se da će prevlaka na kolicima izdržati te cunamije.
Ne mogu se zaustaviti jer nema zaklona. Sve do Drage. Autobusna postaja koliko toliko štiti od kiše. Pojedem jedan power bar i popijem malo vode.
Kiša kao da je malo stala. Idem dalje.
Pokušavam fotografirati krajolik, koji je divan, prekriven niskim oblacima izgleda tajanstven. Nije lako jer moram u isto vrijeme držati kišobran.
Sad je još jača. Plivam li to? Voda je svuda. Gore, dolje, lijevo i desno.
Kišobran već odavno propušta, a vesta je mokra izvana koliko i iznutra. Cipele su u teoriji otporne na kišu, ali osjećam da su mi noge mokre.
Ove cipele, koje su jako skupe i prodaju ih zato što ne propuštaju vodu, a dišu pa se noge ne znoje. U teoriji. A u praksi one, kad voda u njih uđe, više ne dopuštaju da ponovno izađe.
Mokar sam kao onaj legendarni miš. Nadam se da se tako i na hrvatskom kaže.
Dva me biciklista pretječu. I zaustave se nekoliko metara ispred mene. Muž i žena. Iz Münchena. Sedamdesetpet-godišnjaci. Pedaliraju od Münchena do Dubrovnika. Svaka čast! Smiju se. Uživaju u kiši, ali ne i u prometu.
Stižem u 13 sati u Pirovac.
– Jesam li isplivao na obalu? pitam mladu simpatičnu recepcionarku.
– Da, na suhom ste, odgovara mi na tome divnom dalmatinskon govoru, punom sunca. Čak i kad kiša pada.
U sobi brzo idem pod topli tuš, a onda raspakiram kolica. Šok. Gotovo sve stvari mokre su ili vlažne. Ni prekrivač na kolicima nije dakle izdržao. To je prvi put.
Operem rublje koje sam nosio, a ono ostalo objesim po čitavoj sobi. Nadam se da će se do sutra osušiti.
Odspavam malo pa u restoran. Pišem dojmove, koji su doslovce pali u vodu, ali imam problema staviti fotografije na facebook i poslati tekst. Wi-fi radi kao Mujin žmigavac.
38. dan: petak, 25. rujna 2015.
Pirovac – Šibenik
Dižem se vrlo rano. Moram pokupiti svu tu vlažnu i mokru odjeću i spakirati. Nasreću, velika je većina suha. Tek čarape i pidžama još su vlažni pa ih stavljam u plastičnu vrećicu. Idem na doručak prije 7 sati, a to u Hrvatskoj nije problem. Konobar koji me sinoć posluživao opet je tu. Donosi još hranu dok ja ulazim.
– Samo Vi izvolite. Sad ću ja donijeti sve.
Na recepciji je mlada žena od sinoć. Veliki osmijeh i dobro jutro. Raspituje se o mome hodočašću. Sam? Cijelo vrijeme? I kad kiša pada? Pitam je otkud tako dobro govori njemački. Sinoć sam slušao dok sam na recepciji slao slike na facebook.
– Provela sam osam godina u Njemačkoj, kaže.
– A gdje ste rođeni? pitam.
– U Zenici. A vi?
– U Tomislavgradu.
– Ma, nije moguće. Moja je mama tamo rođena. Krišto.
– Krišto? pitam.
– Da, zašto?
– Pa moja se tetka udala za Krištu, kažem. E, ljudi moji. A ja mislio da
je Luksemburg mala zemlja.
Divna mlada žena, s osmijehom kao izlazeće sunce.
– Pa zato smo mi bili simpatični jedno drugom odmah, kaže. Možda smo i rođaci.
Platim sobu s popustom od 20%. I dobijem pusu na polasku. Onako rano.
À propos Krišto. Ja sam proveo nekoliko mjeseci kod tetke na Eminovu Selu, kad sam imao nekih šest godina. Mi smo bili odselili u Crvenku (Vojvodina), ali ja sam se razbolio pa su me poslali u Duvno, a roditelji i braća ostali su u Crvenki. Ja sam ubrzo ozdravio na hercegovačkom zraku. I proveo nekoliko zanimljivih mjeseci s tetkom i njezinom kćerkom Kajom. Kaja i ja smo bili stalno zajedno. Pravili smo gluposti po čitav dan.
Sjećam se samo nekih:
U pojati, gdje je bilo svježe sijeno, mi smo se penjali na gredu i skakali na glavu u sijeno. Zamišljali smo da je to bazen ispunjen vodom. Pa mi kažu danas da sam tvrdoglav. Kako ne bih bio kad sam tada otvrdnuo glavu skačući u sijeno.
Kad smo se sreli u Rijeci prije nekoliko dana, Kaja me podsjetila na još neke dogodovštine: Tetka nas poslala u grad da donesemo kruha. „Ali nemojte nikome reći“, kaže tetka. Bila je sramota da nemaš brašna u kući. Mi otišli u grad i nismo našli kruha. Ne znam gdje smo ga mi tražili. Valjda u željezari. Kad smo se vratili, oboje smo izdaleka vikali: „Tetka, nismo kupili kruha.“ I Kaja je, naime, zvala svoju mater tetka, jer sam je ja tako zvao. A tetka u zemlju propada od srama.
Kajina starija sestra često nas je pokušavala zavaditi.
– Ma, šta, Kaje!? Ti si u svojoj kući, šta ti Slavko more!? Udri ga!
I Kaja tutanj na me. A onda meni:
– Ma, Slavko, ti si muško. Jači si. Udri je!
I tako je Ruža uživala u boksačkim okršajiima.
Kaja me podsjetila na te događaje, jer ja sam ih, nažalost, bio zaboravio. I dok smo tako sjedili i ručali kod Kaje, njezin muž Boško ispričao je Ivanu i meni fantastičnu priču o tome kako je on došao iz Borčana u Rijeku.
Boško je imao četrnaest godina kad je njegov ujak došao iz Rijeke u Borčane i hvalio se kako on može Boška dovesti u Rijeku i osigurati mu školovanje i stipendiju.
Boško je to uzeo zdravo za gotovo, no njegov se stari nije s tim slagao.
– Ma, šta će ti škola. Ti imaš dobar život i ostani na zemlji. Mi je imamo dovoljno. (Imati dobar život znači biti jak, snažan).
No, Boško nije volio kopati. Kad bi vadio mrkvu iz zemlje, često ju je zakopavao umjesto da je iskopa. I nije sebe vidio kao seljaka na selu. On se nadao da će se ujak javiti, ali od njega ni traga ni glasa.
Odnio vrag šalu, misli Boško. Treba reagirati. I Boško smisli što će učiniti. Napiše sam sebi pismo kao da je od ujaka. U njemu kaže da mu je ujak osigurao školovanje i stipendiju te da otac ne mora ništa platiti. Pričeka dok poštar dođe i potrči kući s pismom. Pokaže ga mami.
– Pa, otvori ga, sinko, kaže mama. I Boško otvara pismo i čita. Mami drago.
Otac dolazi kasnije i mama mu sve ispriča. Nije mu baš drago, ali, eto, ako Boško baš inzistira, a sve je sređeno u Rijeci, složi se. I Boško žuri u Rijeku.
Otac se u zadnji trenutak odluči poći s njim. Nije Bošku drago jer se boji da će istina isplivati na vidjelo kad se otac sretne s ujakom, ali što može.
Odu on i otac u Rijeku ujaku, a otac se nije dugo zadržao, nego je odmah, isti dan, otišao natrag. Srećom.
Ujak je ipak sve sredio i Boška smjestio u dom, a i stipendija je također bila osigurana. Boško je polagao sve ispite i napredovao u Ini. Završio srednju, pa studirao i postao jedan od vodećih rukovodilaca u toj firmi.
A onda se oženio našom Kajom, doveo mnoge druge Matiće u Rijeku, tako da ih danas ima oko četrdeset.
To su Hercegovci. Dođe jedan, a za njim pun autobus. Ništa nije nemoguće kad odluče nešto učiniti.
Dok ovo pišem na terasi hotela i dok kiša pada (ovog sam puta na suhom), dolazi neki mladić k meni i kaže da je gladan jer već nekoliko dana nije ništa pojeo. Mogu li mu dati nekoliko kuna. Mogu. I dadnem mu onih dvjesta kuna koje mi je gospođa u Velikoj Črešnjevici dala za hotel. Znao sam da će jednog dana doći pravi trenutak za tih dvjesta kuna.
Mladić je kao skamenjen.
– Mogu li te zagrliti? kaže.
– Možeš.
Kiša još uvijek pada. Ali u duši sja veliko sunce.
39. dan: subota, 26. rujna 2015.
Šibenik – Primošten
E, jutros nisam prvi u restoranu na doručku. Korejci su u velikoj grupi kao ose već navalili na buffet.
Ipak uspijem doći na red i doručkujem. Čak i sendvič napravim. Brzo izlazim iz hotela i hitam prema Primoštenu. Etapa je prilično duga – 30 km, kaže Krešin Google. A što Google kaže…
Moram proći kroz tunel. Srećom ima široki nogostup pa nema opasnosti od automobila. Ah, ti automobili!
Predgrađe Šibenika nije onako lijepo kao stari dio grada. Ali tako je u svim gradovima svijeta.
Idem dalje. Krajolik je ponovno divan, kao, uostalom, svih ovih dana uz more.
Razočaran sam samim sobom jer sam već oguglao (otupio i nema veze s Googleom, a možda i ima) na toliku ljepotu. Toliko sam divote vidio da mozak jednostavno više ne prihvaća nove dojmove. Tako mi je bilo i u muzeju Louvre. Nakon 3 sata šetnje po muzeju više ništa vidio nisam. Ostala mi je samo Gioconda u sjećanju.
Ipak, s vremena na vrijeme nešto posebno primijetim i fotografiram. Ma, što da vam opisujem krajolik. Pokušao sam to učiniti nekoliko puta i svaki put kad to pročitam, nešto nedostaje. Za to ne postoje riječi. To treba vidjeti.
Evo, šaljem vam fotografije, a poznato je da jedna slika vrijedi tisuću riječi. Barem mojih, jer ih nemam dovoljno.
Umjesto toga evo što sam još doživio preksinoć u Pirovcu:
Sjedim na recepciji, gdje jedino funkcionira wi-fi, i pokušavam poslati slike na facebook. Čovjek i žena prilaze stolu i nešto mrmljaju. Pokazuju rukama na fotelje i shvatim da žele sjesti.
– Yes please, have a seat, kažem im.
Oni opet nešto promumljaju i sjednu.
– No English?
On slegne ramenom.
– Deutsch?
Slegne drugim ramenom.
– Français?
On bespomoćno pogleda suprugu, a ona slegne ramenima.
– Italiano?
Osmijeh.
– Lëtzebuergesch? pomislim, iako znam da svi oni govore barem tri jezika. Ništa.
– Pa niste valjda Srbi?
Opet ništa.
Recepcionarka se smije mojim uzaludnim pokušajima komunikacije. Oni su Mađari i moji najdraži gosti jer ne razumijem ni riječi.
Fantastično! Oni putuju kao moja kolica. I ona su vidjela pola Europe, a ništa nisu naučila. Baš mi ih je žao, jer nakon svih putovanja kroz svijet sve što ostaje u sjećanju nakon dugoga niza godina jesu susreti s ljudima. Krajolici izblijede nakon nekoliko godina, ali susreti nikad.
– Pa koliko Vi to jezika govorite? pita me recepcionarka.
– Eto, ja sam ih spomenuo, a Vi ih prebrojte, kažem, jer ja brojim samo do tri.
– Kako, samo do tri?
– Da, da. Kad ne mogu zaspati, ja brojim ovce do tri na šest jezika i onda zaspim.
– Ma, nije moguće. Pored toliko jezika brojite samo do tri? Vi se šalite.
– Ne, ne. Ali moj brat Ivan, koji je malo stariji i puno pametniji od mene, on Vam, kad ne može zaspati, broji ovce do tri, a nekad i do pola četiri.
Gleda me na trenutak u čudu, a onda prasne u smijeh.
– Vrag vas odnio.
Smije se do suza.
Lipo je vidit lipu curu kako se smije.
Ivan mi je prekjučer poslao divnu molitvu koju sam naučio napamet i molim je nekoliko puta dnevno:
Presveta Djevice Marijo,
Isusova i moja Majko,
Tebi posvećujem sve svoje misli, riječi i djela današnjeg dana
Da budu Bogu i Tebi na slavu, a meni na vječno spasenje.
Amen.
Dolazim u Primošten oko 13,30. Na ulazu u hotel neki me biciklist sustigne i kaže:
– 4 hours and something from Šibenik.
– Kako znate?
– Pa vidio sam vas jutros na izlazu iz Šibenika oko 8,30.
Ustvari, trebalo mi je 5,31 minuta za 28,36 km. Zahvaljujem.
Danas je bilo vrlo ugodno pješačiti.
Thompson nije zaustavio vjetar, hvala Bogu, ali kišu jest.
Na recepciji čovjek uzima moju iskaznicu i kaže mi da pozna neke ljude koji žive u Luksemburgu. Eto, vidite. Ipak ima ljudi koji znaju gdje je ta državica u kojoj živi 550 tisuća stanovnika, i to 40% stranaca i 172 nacije.
To je toliko velika država (82 km dugačka i 45 km široka) da im trebaju 3 službena jezika: luksemburški, francuski i njemački.
Drugi je po veličini financijski centar u Europi, a imaju više komercijalnih satelita u svemiru nego bilo koja druga država na svijetu.
Vi, vjerojatno, gledate satelitske TV programe pomoću Astra satelita. A to je luksemburška firma. I puno toga drugog u toj divnoj zemlji – mojoj drugoj domovini.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević /Privatni album
