- dan: subota, 29. kolovoza 2015.
Križevci
E, danas je dan odmora. Spavat ću do12 sati, kažem sebi.
Ipak se budim kao i obično u 6 sati. Protežem se malo na krevetu i uživam u činjenici da danas mogu plandovati – ništa ne raditi.
Idem na doručak i pojedem veliki omlet kao da ću pješačiti cijeli dan.
Na recepciji pitam što ima u Križevcima interesantno vidjeti. Mlada ljubazna gospođa daje mi brošuru i na njoj sedam crkava i jedan vatrogasni dom.
Pješačim do grada. Već je u 8,30 jako vruće. Drago mi je opet što sam odlučio napraviti pauzu.
Dolazim do prve crkve. Snimam. Pokušam ući, no kao i većina crkava u Europi, zatvorena je u ovo doba dana. Žalosno, ali istinito.
Nastavljam. Jedna, dvije, tri. Uspijem posjetiti pet od sedam crkava. Susretnem časnu sestru na putu do katedrale i pitam je li otvorena.
– Pa, valjda jest jer misa je u 10 sati.
Nažalost, zatvorena je i ona. Ali sve su te crkve divne. Renovirane i dobro održavane.
Zaustavim se na nekoj terasi i popijem Jamnicu ili dvije.
Vraćam se u svoju klimatiziranu sobu. Stvarno sam danas sobočasnik.
Odspavam malo pa se javim Ivanu koji popodne namjerava doći na prolazu iz Pule prema Osijeku.
Napokon dolaze svi: Ivan i Slavica, Krešo i njegova obitelj: Mihaela, mali Ivan i Luka.
Divno ih je vidjeti ovako na okupu. Sjedimo na terasi hotela i uživamo u prisutnosti drugih.
Vrijeme brzo prolazi. Krešo i njegovi odlaze, a Slavica i Ivan idu sa mnom na večeru. Svi jedemo ćevape. Odlični su.
Dolazi vrijeme rastanka. Jedino što više mrzim od rastanka je dugi rastanak. No to je privremeno. Dogovaramo se za sljedeći sastanak. Vjerojatno na Rijeci.
Gledam kako astra nestaje u daljini…
- dan: nedjelja, 30. kolovoza 2015.
Križevci – Hrastje
Danas me čeka dvadeset devet kilometara, ili tako nešto, i trideset i tri stupnja u hladu. U hladu! Pa tko mi govori da idem u hlad kad je na suncu tako fino toplo.
Uspio sam dobiti doručak u 7 umjesto u 8 sati, kao što je propisano. Konobari još čiste poslije svatova koji su tu haračili cijelu noć. Njih tri stotine i dvadeset!!!
Ne mogu dobiti omlet jer kuhari još nisu tu pa se zadovoljim kruhom, sirom i paštetom.
Napravim si još jedan sendvič za ručak i brišem.
Na izlazu iz Križevaca prolazim pored jedine crkve koju jučer nisam našao: Crkva Blažene Djevice Marije. Ali, eto, Ona je mene našla. Divna je! I zatvorena!
Molim se pred crkvom. Majko draga, usliši moje molitve. Zagovaraj moga brata kod Tvoga Sina.
Krajolik je lijep. Zelenilo i crveni krovovi koji vire iza toga zelenila. Brežuljci! Uspon, spust pa opet uspon. A sunce već prži. Žurim da bih što više kilometara prošao prije još veće vrućine. U izvrsnoj sam formi. Opet! Nakon jučerašnjeg odmora zaželio sam se pješačenja. To je prava ovisnost.
Voda koju sam nalio iz slavine u hotelu posve je mlaka. Ali je voda. Ipak kad ugledam nekog čovjeka kako sjedi pred kućom, pitam ga mogu li dobiti malo vode.
– Da, kaže.
Dajem mu svoju bocu i on je napuni i vraća.
– Imate istu zastavu kao i ja, kažem i pokazujem na zastavicu na terasi.
– Da! Vruće danas.
– Da!
Možda čovjek zna samo tu riječ. Već sam primijetio da su kuće ljepše i urednije nego dosad. Ljudi su očito imućni. Pozdravljam rijetke vozače automobila i traktora. Nitko ne odgovara na pozdrav. Ne samo da krajolik sliči na Luksemburg nego su i ljudi rezervirani kao u Luksemburgu.
Zaustavim se pred jednom trgovinom, koja je otvorena. Tražim hladne vode i dobivam dvije litre. Napunim svoje boce, a ostatak polako ispijam u hladu. Ljudi dolaze u kupovinu, ponetko me od njih pogleda, no nijedan mi se ne obraća.
Ma navikao sam ja na to. Voda je zaista hladna.
Nastavljam pješačiti i znojiti se. Sad je već užasno vruće. Zrak je ustajao i užaren. Jedva čekam da koji automobil prođe pa da ga malo promiješa.
Uzbrdo, nizbrdo. U plućima gori. Ozon je vjerojatno vrlo visok. Zaustavljam se često i pijem tu ledenu vodu iz moje termos boce. Voda je zaista život. Ostalo je luksuz.
Osjetim glad negdje prije 12 sati. Nekakva stabla leže u hladu pa se zaustavim. Pojedem svoj sendvič i zalijevam ga hladnom vodom.
Treba ići dalje, iako mi se ne ide iz ovoga hlada. Uspon! Noge se ohladile pa ne ide baš dobro. Zaustavljam se jer mi u plućima gori.
Nakon kratke pauze ide bolje. Pokušam usporiti tempo. Ne znam zašto tako brzo hodam.
Prolazim kroz neko selo s mnogo napuštenih kuća. Selo duhova. Sablasno!
Snimam! Ali slika ne prikazuje tu atmosferu napuštenosti i sablasti.
Još sedam kilometara! Prolazim pored neke kuće i čujem kako me netko doziva. Mladić me pita otkud i kamo idem. Originalna pitanja. Originalni odgovori. Zove me na piće. Imaju pivo „s betona“. Pokušam popiti to mlako pivo i odgovoriti na sva pitanja. Drago mi je da nisu svi tako rezervirani.
Dolazim u Šumski dvor – svoje prenoćište. Sjednem na terasu i popijem dva hladna piva.
A onda brzo u sobu. Tuš! Pranje rublja! Kratka siesta.
I ponovno na terasu. Naručim večeru i dok čekam, zovem Mariannu jer ovdje imam wi-fi. Kaže mi da bolje čuje buku oko mene nego mene.
Radoznalost.
- dan: ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.
Hrastje – Marija Bistrica
U 7 sati doručak na terasi. Sunce se tek nazire kroz maglu dok doručkujem.
Konobar se raspituje o mome hodočašću. Pokušavam spustiti loptu na zemlju jer je oduševljen tim pothvatom.
Pokušavam ići malo polakše nego dosad. To mi samo donekle uspijeva. Promet je na cesti prema Zagrebu gust. Automobili samo prolijeću. Srećom nakon jednoga kilometra skrećem na sporednu cestu. A onda na još sporedniju. Ni automobila ni traktora. Niti buke. Divota. Krajolik je divan. Lijepe kuće. Lijepo cvijeće okruženo šumom i brežuljcima.
Rijetki vozači još uvijek ne reagiraju na moje pozdrave. Vruće je opet. U jednom selu kombi se zaustavlja pored neke žene koja kupuje kruh. Vode mi je nestalo pa je dozivam. Uplašeno uzmiče prema ulaznim vratima. Dajem joj bocu i tek onda se zaustavi. Valjda se bojala da joj ne uzmem kruh. Reče mi da mogu uzeti vodu iz slavine pred kućom i pobježe unutra.
Napunim bocu i idem dalje.
Neka žena radi u polju. Odgovara na moj pozdrav i pita kamo i odakle idem. Ma tako mi je drago da ipak neki od njih žele komunicirati. Fotografiram je čak. Kao dokaz da i takvi postoje.
Vruće je. Jako vruće. A put se penje i spušta naizmjenično. Srećom ponekad sam u hladu.
Agencija „Krešo“, koja nikad ne spava, zove i dogovaramo se oko sutrašnje i preksutrašnje etape koje nisu jednostavne. Ali Krešo ima rješenje za sve pa se brzo dogovorimo.
Na vrhu brda kućica u hladu, s klupom i stolom. Piknik za pješake. Zaustavim se izvadim svoj ručak, koji se sastoji od sendviča s marmeladom, i pojedem u slast. S druge strane ceste vidim neku ženu kako kopa krumpire na punom suncu. A u hladu 35 stupnjeva. Pitam se gdje joj je muž. Vjerojatno na nekom hodočašću.
Dolazim u hotel s 4 zvjezdice. Wellness, jacuzzi, masaža…
Ma pusti to, kažem. Ja sam na hodočašću.
Tuširanje, pranje rublja i vješanje da se suši. Čak i ono od sinoć koje se nije osušilo. Ovdje pak na balkonu na suncu osuši se začas.
Malo se odmorim pa u crkvu. Ispunim obećanje gospođe Tereze Burek i doniram dvjesta kuna za ozdravljenje njezina muža.
Dugo sjedim u crkvi i molim.
Vraćam se u hotel i čekam 18 sati da počne misa. Nažalost dvoje djece stalno trčkara za vrijeme mise pa imam problema koncentrirati se.
Zovem gospođu Burek i kažem joj da sam ispunio obećanje. I dodah da nije dovoljno donirati novac nego moliti i VJEROVATI.
Kaže da vjeruje.
MOLITVA MACI BOŽJOJ BISTRIČKOJ
Ti si u svojoj majčinoj dobroti odabrala u našem
Hrvatskom zagorju mjesto koje se po Tebi zove Marija Bistrica.
Tu se časti Tvoj čudotvorni lik. Tu je Tvoje Svetište
u kojem svoju djecu obasipaš svojim milostima.
Tu liječiš duhovne i tjelesne rane zemaljskih patnika
i ispunjavaš želje onih koji se pouzdano k Tebi utječu.
Ti poznaješ sve moje duševne i tjelesne potrebe.
K Tebi kao Božjoj i svojoj majci odlučio sam doći
da Ti otvorim svoje srce i izrazim svoje želje.
Ti me, Isusova i moja majko, koja u svojoj dobroti
nikada nikoga nisi od sebe odbila, milostivo saslušaj i usliši. Amen.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
