P r i p r e m a p u t a
31. kolovoza 2015.
Cilj: Sljeme
Na kraju je ispalo opet komplicirano. Prvo gledam rutu do Sljemena od Marije Bistrice. Plan puta koji je sastavio tata kaže 25 km. Google karta kaže 33. Tko je ovdje polupao lončiće? Razmišljam kako bi to u stvarnosti moglo biti i 35 i više i kako je Sljeme visoko gotovo 1000 metara. Gledam nadmorske visine, zadnjih 10 km uspon ide od 150 do iznad 900 metara, a to je opako. Zovem Slavka i pitam bi li ipak bolje bilo da se odmori u podnožju pa da sa strmim usponom počne, a ne da završi. On se slaže, a ja još uvijek ne znam zašto je razlika u kilometrima tolika.
Zovem za smještaj u Kraljevu Vrhu, prekrasna internetska stranica, imaju sve. Zovem i nitko se ne javlja. Zovem nekoliko puta, telefon zvoni i ništa. Dva mobitela, nitko se ne javlja. Zovem Turističku zajednicu grada Zagreba, oni provjeravaju i kažu mi da bi to trebalo raditi, ali je ponedjeljak pa možda malo kasnije otvaraju. Zovem opet i konačno mi se javi pospani ženski glas. Pitam i gospođa kaže da ne rade ponedjeljkom, ali da nema smještaja, niti pod razno. „Znate li koga?“ Kaže ona: „Pogledajte pod Bibi i Zagi.“ Hvala. Kakav Bibi i Zagi?
Pišem na Google „bibi i zagi“ izbaci mi Oroslavje. Ja tražim pod Sljemenom, a Oroslavje još pet-šest kilometara od Stubičkih Toplica koje su već daleko od Sljemena. Gledam dalje, najbolje mi se mjesto čini Pila. Tražim – ništa. Zovem Turističku zajednicu – ništa. Vrati mi se film u glavi da je Google pod tražilicom „Bibi i Zagi“ izbacio neku kuću – muzej u mjestu „Pila“ ili tu negdje. Nekako nađem tu kuću, noćenje gotovo 900 kuna. Pa daj, pod Sljemenom! Ali, idemo zvati. Nazovem vlasnika i pitam ga. Kaže on: „To vam je kuća-muzej i dosta je skupo, ali… Spasonosno ali kaže da ima četiri sobe u kući u Figovcu, a to je na Sljemenskom putu točno ispod Sljemena. U meni sve viče od veselja. „Može li večera i doručak?“ „Može“, kaže on, „po narudžbi – a la carte“.
Drugi dan me Slavko zove i pita kako si našao ovu kuću. Pa to je u šumi. Ali baš u šumi. Ah, kako, jedva…
I da. Tražeći smještaj, shvatio sam i gdje je razlika u kilometrima između Sljemena i Sljemena. Postoji vrh Sljeme, gdje je odašiljač i naselje Sljeme, koje je gotovo devet kilometara bliže Mariji Bistrici od vrha Sljemena.
1. rujna 2015.
Ovo bi stvarno moralo biti lagano. Budući da je cilj crkva Sveta mati slobode na Jarunu, tražim smještaj u blizini. I nađem hotel Jarun. Odlično. Zovem i rezerviram smještaj, vrlo lako.
2. rujna 2015.
Idemo tražiti smještaj u Smerovišću kod Samobora. Vidim, nije baš tamo, ali na susjednom brijegu je izletište „Gogo“, Slani Dol. Zovem i javlja se čovjek, sve mu objasnim, a on kaže da ima više mjesta u Samoboru. Nema veze, ima li kod Vas? Kaže da ima. I dogovorim se s njim.
Oko 11 sati Slavko me zove i kaže da je prešao već puno više kilometara od predviđenoga, da staze prema Sljemenu nisu kako piše da jesu i da mu nađem smještaj na vrhu Sljemena u „Snježnoj kraljici“. Zovem ja tamo, nema šanse da se netko javi. Zovem „Tomislavov dom“ i ima mjesta. Rezerviram iako je dva kilometra dalje od „Snježne kraljice“. Slavko šalje SMS i pita zašto tamo kad je „Kraljica“ bliže. Odgovaram mu da je zato 2 km bliže idućem cilju. A što reći… Nakon toga zovem hotel Jarun i odgađam smještaj za jedan dan. Bogu hvala, ima mjesta.
U razgovoru sa Slavkom shvatim da sam izletište Gogo u Slanom Dolu rezervirao za dan kasnije nego što je planirano. Promašio sam dan i datum. A sve si pišem unaprijed. Govorim to Slavku i zaključujemo da ćemo ostaviti tako kako jest i vidjeti hoće li u Zagrebu ostati dva dana. Božja providnost?
3. rujna 2015.
Slavko odlučuje ostati dva dana u Zagrebu. Eto, zato sam ja „promašio“ dan u Slanom Dolu. Neka!
4. rujna 2015.
Ujutro čitam facebook stranicu Marijanskog zavjeta za Domovinu i vidim da prodaju majice. Jako su lijepe i s oznakama Marijanskog zavjeta. Odlazim na posao i zaboravljam to.
Tražimo smještaj u Krašiću, rodnom mjestu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Zovem Turističku zajednicu Krašić, a oni mi kažu da uopće nemaju smještajne kapacitete. Turistička zajednica bez smještaja? Kažu da imaju u planu, ali sad nema. Preporučuje mi seosko gospodarstvo u Vrhovcu nekih sedam-osam kilometara daleko. Kažem ja da je to predaleko za pješaka, a gospođa odgovara da bi oni sigurno po njega došli u Krašić. Nema druge nego tako. Zovem to seosko gospodarstvo, vrlo ljubazni ljudi, i tako se dogovaram. Netko će doći po hodočasnika u Krašić.
Petak je pa zovem i u Karlovac za smještaj u nedjelju. Mogu birati hotel koji želim, kakav luksuz. Prvo pa muško – hotel Carlstadt. Svega ima. Izvrsno!
Danas je naporno. Ali idemo dalje. Smještaj za ponedjeljak je u Generalskom Stolu. Google, Google, što ti kažeš? Nakon kraćeg surfanja nađem prekrasan objekt na glavnoj cesti. Zovem, sve dogovorim, odlično. Dug je ovaj dan.
Popodne opet naletim na objavu o prodaji majica Marijanskog zavjeta. Odlučujem nazvati broj telefona i javlja se predivna osoba Marina Garić. Pitam za majice i objašnjavam o našem hodočasniku. Ima majica, nije problem. Ali, treba netko majicu i dostaviti. Marina kaže da će ona pokušati doći do Slavka u Slani Dol i donijeti mu majicu. Na kraju je tako i ispalo, još i ljepše nego što sam očekivao. Marina, hvala ti!
5. rujna 2015.
Subota. Moj me posao naučio jedno – svaki plan, koliko god dobar i precizan bio, neće se ostvariti na točno predviđeni način. Uvijek će se nešto dogoditi što iziskuje promjene. I stvarno je tako bilo. Slavko javlja da ga je njegova navigacija odvela na drugu cestu i pita me koliko je do Krašića. Gledam – daleko. Dogovaramo se da ide još malo tom cestom na kojoj je pa ćemo se čuti. Zove me kasnije i kaže da je na ulazu u Jastrebarsko, a da je Krašić još dalje. Sad je na dvadeset kilometara od Karlovca, a navigacija mu kaže da ima hotel u Jastrebarskom na kilometar od njega. Okrenem broj telefona, javlja se muški glas i kaže da je to arhitektonski ured. Pitam zar to nije hotel, nije već 10 godina. Super. Ima li gdje tu smještaj, kaže on da bi mogao biti u obližnjem pubu. Zahvaljujem i tražim broj. Nađem i zovem. Objasnim situaciju, kaže žena da ima smještaja i pita gdje je hodočasnik. Jedan kilometar od Vas. Smije se ona i kaže da nema problema. Uh. Kamen sa srca opet. Javljam putniku da je sve riješeno.
6. rujna 2015.
Samo javljam da je sutrašnji smještaj u Generalskom Stolu, Slavko odgovara da sam čudotvorac. Pa, tu i tamo moraš biti, inače ništa od toga.
7. rujna 2015.
Cilj: Ogulin
Zovem hotel. Nema mjesta. „Znate li gdje bi moglo biti?“ „ Pitajte u Lovačkoj kući koja je u središtu Ogulina.“ Zovem i pitam ima li mjesta, ima koliko hoćeš, noćenje s doručkom, večere nema. Ma, krevet je bitan, središte je grada, snaći će se za večeru. Pita me Slavko za rutu, javljam mu da je ukupno 26.9 km. Zatim pita ima li kakvo upozorenje da je medvjedima zabranjeno hodati cestom. Odgovaram da piše kako se mora lagano obući da medi ne pokvari probavu. Nije odgovorio dok nije došao u Generalski Stol. Živ je, hvala Bogu!
8. rujna 2015.
Danas je cilj Vrbovsko. Tu nađem apartmane u centru, noćenje, večera i doručak. Ruta 22 km, sve kao podmazano.
9. rujna 2015.
Cilj: Delnice
Imaju lijep hotel uz glavnu cestu. Zovem i rezerviram smještaj, vrlo jednostavno. Bogu hvala!
10. rujna 2015.
Cilj: Hreljin
Iz Gorskoga kotara prelazimo na jadransku stranu. Moralo bi biti lakše jer ipak smo mi turistička zemlja. Hreljin doduše nije baš na obali, ali idemo zvati. Prvo nije uspjelo, ali drugi je apartman pogodak. Javlja se gospođa koja kaže da joj je kuća na zemlji svetišta i da je sretna što joj dolazi hodočasnik. Na kraju, kad je hodočasnik došao, ispalo je da u Hreljinu imaju dva kućna broja 159 i da ga je navigacija odvela do krivoga, a prolazio je pored pravoga. Eto, pa zar nije normalno da postoje dva ista kućna broja u selu.
Isti dan čujem se s tatom i dogovaramo da i on odlazi u Rijeku dočekati hodočasnika. Predlažem da umjesto hotela pronađem „apartman“ za obojicu. Zapravo nije riječ o apartmanima uz obalu, nego o stanovima u stambenim zgradama koje ljudi iznajmljuju. Nađem tri takva blizu Trsata. Prvi je zauzet, a gospođa još dodaje da ću teško naći na Trsatu smještaj jer je nekakva proslava u svetištu. Baš ohrabrujuće. Drugi je stan također zauzet. Treća – sreća, pun pogodak. Rezerviram i javljamo obojici. Svi sretni i veseli.
14. dan: utorak, 1. rujna 2015.
Marija Bistrica – Figovec
Jutro. 7,30, a već je vruće pred hotelom, gdje vežem pojas oko struka. Etapa je relativno kratka, no ona sutrašnja mi se vrti po glavi. Ruta nije definitivno odlučena. Krešo mi je poslao informacije o Ruti 39, koja od Figovca ide prečicom do Sljemena i kraća je za pet kilometara. Ako je nađem i ako bude prolazna, ići ću njome. Ako ne, onda idem ovim Sljemenskim putom.
Cesta je uska, no nema puno prometa. Krajolik je kao i prethodnih dana divan.
Pokušavam usporiti tempo jer nema smisla doći prerano. Doduše, kod privatnika sam pa će soba vjerojatno biti spremna prije 14 sati, kako to obično biva u hotelima.
U nekom selu pretekne me biciklist i uspori u mojoj visini.
– Otkud?
– Od Aljmaša.
– Aljmaš, da, to je tu u Sloveniji.
– Nije baš, ali tako nešto.
Zna gdje je Dubrovnik.
I poželi mi sretan put. Eto, počeli se i ovi topiti u svojoj rezerviranosti. Drago mi je.
Nisam gladan, no kad ugledam park s klupama u hladu u središtu Stubičkih Toplica, odlučim se zaustaviti. No u posljednjem trenutku ugledam kafić s terasom u debelom hladu pa se uputim tamo. I naručim Ožujsko pivo. Žuja je zakon. Upravo dok gazda stavlja pivo na stol, Krešo zove. Eto, popit ćemo pivo zajedno. Razgovaramo ponovno o sutrašnjoj etapi. A i o mogućnosti da mi se on pridruži na jednoj etapi sljedećeg vikenda.
Krenem dalje. Još tri-četiri kilometra. Ugledam neki hotel pored ceste prije nego skrenem nalijevo po instrukcijama Navigona. Još kilometar i pol. Pa ako domaćin bude imao problema s večerom, vratit ću se tu, pomislim.
A onda ne mislim više ni na što osim ovoga brijega ispred mene. To je sigurno oko 25 % uspona. Kolica vuku natrag, a ja naprijed. I gotovo da kolica pobijede. Zaustavim se, napijem se vode pa naprijed. Vrh! Uf!
Ali to mi se ponavlja još nekoliko puta prije nego se nađem na vrhu. Ugledam putovni znak: Naselje Figovec. Nadesno. Uska cesta prelazi u još uži put iako asfaltiran. Kuća broj 14. Spust. Dolazim do broja 8 i pročitam na vratima ime moga domaćina. Zvonim, nitko se ne javlja. Telefoniram i domaćin se pojavi iza kuće.
Pokaže mi sobu i zovne suprugu pa se dogovorimo za večeru i doručak.
– Kad želite večeru i što želite jesti? pita me.
Gledam ga u čudu.
– Da, da ovdje se jede à la carte.
Ma gdje sam to ja došao? Na kraju svijeta, a mogu birati jela. I pića: bijelo hladno vino, Jamnica. U sobi mini bar s pivom, crnim vinom, sokovima i vodom.
A wi-fi također. Ne funkcionira dobro pa me mali Igor vodi do njihove kuće i tu uspostavimo kontakt. U mojoj sobi malo radi malo ne radi, k’o Mujin žmigavac.
Pokušam nazvati Mariannu putem Vibera, ali odustajemo jer je veza vrlo slaba.
Odspavam malo pa idem u izvidnicu. Domaćin mi savjetuje da slijedim Sljemenski put jer za Rutu 39 nije čuo iako je tu rođen.
Cesta se nastavlja nekoliko stotina metara i križa se. Sljemenski put je označen.
Vraćam se, sjedam na zidić pred domaćinovom kućom i stavljam slike na facebook. Igor me pita funkcionira li veza i kažem da u sobi ne radi, no ovdje dobro radi. On pokušava pojačati ruter, ali na internetu mu kažu da zato treba bolji ruter.
– Ma, ne brini se, ovako je dobro.
Sjednem na terasu ispred svoje sobe i uključim iPad. Tu veza bolje radi. No problemos.
Evo večere, točno u dogovoreno vrijeme. Dobar tek, Slavko!
15. dan: srijeda, 2. rujna 2015.
Figovec – Sljeme
Znao sam već sinoć da će današnja etapa biti komplicirana pa sam se dogovorio s domaćicom da mi pripremi doručak i stavi ga u mini bar.
Budim se u 5 sati, tuširam, obrijem i obučem. Doručkujem na terasi. Još je mrak pa moram svjetlo upaliti. U komi sam pa mi se ne jede, ali natjeram se jer znam što me čeka. Napravim i sendvič od ostataka, a mala se maca niodkud pojavi i traži svoj dio.
Dajem joj sira, šunke. Izgleda da ona nema problema jesti tako rano.
Perem zube, spakiram sve i krećem u 6,10. Šuma je pa je još polumrak. No vidim dovoljno dobro. Sinoć sam provjerio tu planinarsku stazu, Rutu 39, koju mi je Krešo preporučio i naišao na nekoliko šumskih staza. Nažalost, nijedna nije označena.
Moj mi domaćin preporučuje da idem Sljemenskim putom koji je označen sve do vrha. On je još kao dijete tuda pješačio. Ajme, pomislim. Ako od tada nije pješačio, onda se u međuvremenu moglo puno toga dogoditi jer on je u svojim šezdesetima.
Slijedim putokaz Sljemenski put. To je uska asfaltirana cesta koja vijuga između kuća. Psi kojih ima, čini se, više nego ljudi pozdravljaju me u prolazu. A čim jedan zalaje, svi se drugi javljaju i tako me prate. Put se spušta naglo i odjedanput nestaje asfalta i postaje bijeli put. Penje se naglo kroz šumu. I skreće desno. Prema nekim kućama. I? Tu je kraj. Kraj puta. Kraj ceste. Nestalo ceste, što kaže onaj iz nekog drugog svijeta.
Već sam znojan i uzbuđen. Gledam kuće, no svi još spavaju spokojnim snom pa ne mogu nikoga pitati zašto je put nestao.
Vraćam se. Kao da sam znao da ću jutros lutati. Noćas sam se često budio i pitao se kako će to sve završiti. Evo, početak ne obećava. Pomislim da zovnem mog domaćina da mi on objasni kako to da je put nestao, no odustajem jer on nije putnički vodič.
Uključujem svoj Navigon. U opciji za pješake šalje me preko Pustodola. Pustog dola. Nekako me to podsjeća na moje rodne Kovače i dolove koji tamo u brdu postoje.
Izaberem ovu varijantu. Izgubio sam 3,7 km, ali što je to u svemirskom prostranstvu.
Navigon me vodi kroz naselje. Moram paziti jer je naselje puno malih uskih ulica.
Ipak izlazim iz Subičnih Toplica i naiđem na putokaz Pustodol.
Put se penje. I to ne baš malo. Zaustavljam se često jer kolica me vuku unatrag pa moram upotrijebiti svu snagu da napredujem.
Na izlazu iz Pustodola križanje, lijevo za Mariju Bistricu, a desno Zagreb – Sljeme. Eto, na pravom sam putu. Dobar je to osjećaj znati gdje se nalaziš u vremenu i prostoru.
Uskoro to nije put nego pentranje. Penje se gotovo okomito. A ja stenjem. Gledam kolica i pitam se zašto me tako vuku unatrag. Ma, znaš što? Idi ti meni naprijed. Otkačim remen i guram kolica ispred sebe. Eto ti sad. Lakše je gurati nego ih vući.
No i to je naporno pa se često zaustavljam. Tek poneki automobil prolazi. I njima je teško. Čujem kako motor kašljuca od napora.
Guram, vučem pa opet guram ta kolica koja su me tako vjerno pratila na dosadašnjim hodočašćima. I njima je teško. Srećom hlad je i svjež povjetarac puše. Osjećam čak da mi je po ramenima hladno jer toliko sam se znojio.
Vodu pijem brzinom koja me zabrinjava. Ako ovako nastavim, nestat će mi vode na pola puta. A kuća više nema. Tek šuma i ja. I uska cesta koja ne prestaje penjati se. Pa, daj barem malo daha. Prestani se penjati barem nakratko. Ma, tko tebe šiša, kaže. Ja se penjem jer mi se penje. A ti ako ne možeš, vrati se.
U grudima gori. I u nogama. Ovo nije prvi put da se penjem ovakvim usponom, no to je bilo davno pa sam i zaboravio. Ovo sigurno nikada neću. Nikada? Never say never again, kaže James Bond.
Krajolik je rajski. No toliko sam umoran da i ne pomišljam na fotografiranje. Ako netko želi vidjeti ovu ljepotu, neka izvoli doći.
Odjedanput dolazim do široke ceste. To je Sljemenska cesta. Široka je i u odličnom stanju. A uspon nije više onako velik. Uspinje se ravnomjerno, ali stalno. Svaki put kad vidim jedan zavoj, pomislim da će barem nakratko biti ravnica, ali to je wishful thinking.
Uspon ne prestaje. Ipak nije toliko velik da ne mogu vući kolica.
Zaustavim se na jednom zavoju na suncu i oblačim vestu jer vjetar je zaista hladan. Sjednem i pokušam pojesti sendvič koji sam jutros pripremio.
Pogledam koliko sam prešao. Više od dvadeset kilometara, a ugostiteljski objekti na Sljemenu još su više od pet kilometara udaljeni. A onda još osamnaest-dvadeset kilometara nizbrdo do Zagreba. A ja polumrtav.
Promjena plana. Zovem agenciju Krešo koja radi 24 sata dnevno i kažem da više ne mogu i da mi pukuša rezervirati sobu u najbližem hotelu, a to je Snježna kraljica. I neka pomakne rezervaciju u hotel Jarun za jedan dan. No problemos.
Za nekoliko minuta javlja mi se šef agencije i kaže da mi je rezervirao prenoćište u hotelu Tomislavov dom, a da je u hotelu Jarun također sve u redu. Ma što bih ja bez takve agencije?
Ali zašto nije rezervirao u prvom hotelu, pitam se. Možda je još bliže. Vraga bliže. Dalje je. Dalje za puna dva kilometra. A to na kraju etape znači barem dvadeset kilometara.
I bunim se. Zašto? Pitam ga. Pa sad si dva kilometra bliži sutrašnjem cilju, reče mi. A joker.
Nije se nitko javljao na telefon u Snježnoj kraljici, ipak prizna. Valjda su u ljetnom snu.
Dolazim u hotel, koji je naravno na brijegu, pa posljednje metre ponovno patim.
Dobijem ključ i u sobu. Pitam gdje je bar i reče mi zgodna (znači nisam toliko umoran) djevojka da je na drugom katu.
Silazim iz sobe i tražim dva piva.
– Dvije čaše i da otvorim? pita konobar.
– Da i da.
Neću mu priznati da su oba piva za mene.
28,17 km uz prosjek od 5,10 km/h, 970 visinskih metara uspona i 202 metra spusta zaslužuje dva piva.
Imam samo toliko snage da nalijem pivo u čašu. Kakav rajski eliksir. Vode mi je već odavno bilo nestalo pa sam više nego žedan.
Osvježen, tuširam se toplom pa hladnom vodom i operem rublje.
Zovem agenciju i raportiram. A onda u krevet.
Probudim se oko 17 sati pa idem na večeru. Graševina, puretina, Jamnica. I konobar iz Imotskog. Pogodi da sam i ja iz tih krajeva, što me čini ponosnim. Eto, nakon četrdeset i šest godina u inozemstvu nisam izgubio ono najvažnije – svoj hrvatski jezik.
16. dan: četvrtak, 3. rujna 2015.
Sljeme – Zagreb
Opraštam se s čovjekom na recepciji hotela prije nego krenem dalje. Kaže da je to divan pothvat i traži da i za njega molim, a on će za mene. Još mi daje savjet kuda da krenem. Zahvaljujem mu i odlazim.
Put sada ide stalno nizbrdo. Ne baš nagli spust nego baš onako da mogu ići brzo.
Prvi sat prevalim 5,46 km. Polako, Slavko.
Često se zaustavljam i snimam. Pogled na Zagreb duboko dolje u dolini prekrasan je. A i šuma kroz koju prolazim. Tek poneki automobil poremeti tu divnu jutarnju tišinu.
Sretnem i jednog biciklista kako se muči uzbrdo. A i jednog joggera, također uzbrdo. Znam kako im je. Još nisam zaboravio ono od jučer.
Cesta vijuga i spušta se. Prolazim pored rijetkih kuća i nekog izletišta i Kraljičina zdenca. A malo dalje potočić uz cestu, pravi mali slap i žubori.
Zaista prekrasno.
Spuštam se u predgrađe. I zaustavim se na autobusnoj postaji s klupom u hladu. Neka mi se gospođa uskoro pridruži pa mi se žali kako u ovom dijelu grada, gdje njezina kći stanuje, nema ni nogostupa. Nešto dalje prolazim kroz jednu ulicu i vidim kako su automobili parkirani na nogostupu.
Dolazim u grad. Slijedim upute svog Navigona i brzo napredujem. U hotel stižem u 12,30. Na recepciji mi kažu da soba vjerojatno nije spremljena jer normalno gosti dolaze poslije 14,00 sati. No ispostavilo se da jest gotova pa se penjem.
Zove me Niko tetkin oko 13 sati i dogovorimo se da on dođe po mene u 14,30. Tako je i bilo. Vozimo se prema starom gradu i parkiramo pred njegovom kućom. Idemo odmah na Markov trg, Kamenita vrata i Jelačićev trg.
A onda na večeru. Terase su pune ljudi. Kad vidim koliko ljudi sjedi po restoranima, sumnjam u to da su u Hrvatskoj gotovo svi siromašni.
Idemo na jednu drugu terasu i uz Jamnicu gledamo nogomet. Nažalost, utakmica nije baš dobra pa šaljem današnje slike na facebook.
Niko me vraća u hotel odmah poslije utakmice.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
