Slavkovo zavjetno hodočašće Aljmaš – Dubrovnik
2. dan: četvrtak, 20. kolovoza 2015.
Osijek – Poganovci
Ivan i ja krećemo zajedno od hotela Silver. Prolazimo osječkim ulicama. I tako kilometrima i kilometrima. Osijeku nikad kraja. Ivan dobro pješači, još brže nego jučer. Razgovaramo o svemu i svačemu. Namjerava pješačiti desetak kilometara, a onda će sin Marko doći po njega autom. Međutim, Marko se javlja i kaže da auto ne može upaliti. Što li mu je? Sinoć nije bilo problema. No noćas je padala kiša pa mu to možda naštetilo. Marko pak misli da je akumulator prazan. Ivan zove Ivančicu, no ona je već razgovarala s Markom i dogovorili su se da će pomoću kablova, koje je Slavica našla, pokušati upaliti astru. No došli su ipak Ivančicinim fordom i zajedno smo popili kavu na terasi u Čepinu.
Oni se voze natrag u Osijek, a ja produžujem dalje. Ispred mene veliki crni oblaci, a prema Osijeku plavo nebo. Nadam se da ovi oblaci odlaze, no nakon deset minuta padaju prve krupne kapi kiše. Brzo oblačim vestu i navlačim pokrivač na kolica. Imam i kišobran, ali nakon samo nekoliko minuta hlače su mi mokre do koljena. Tražim neki zaklon da obučem hlače protiv kiše i nađem prevrnutu žlicu rovokopača (bagera) i onako sagnut oblačim hlače. Udarim nekoliko puta glavom u gornji dio jer je prenisko, ali uspijem presvući hlače.
Nastavim. Žljebovi na kućama nisu spojeni s kanalizacijom, nego se voda iz njih slijeva na pločnik, koji je za nekoliko minuta pod vodom. Idem cestom, ona je onako ispupčena pa se s nje voda slijeva nastranu. Odjedanput nigdje žive duše. Čak ni automobila nema. Moram staviti kapuljaču jer kišobran ne zaustavlja potpuno kišu. Prolom oblaka traje cijeli sat. Zaista impresivno.
Po povratku su Ivan i ekipa pokušali upaliti astru pomoću kablova i Ivančicina forda. To im je i uspjelo, no Ivančica je odmah nakon te operacije ugasila svoj auto i više ga nije mogla upaliti, jer se sad njezin akumulator ispraznio. Eto belaja.
Ivan i Marko mi javljaju da voze astru u servis, gdje će je popraviti ili promijeniti akumulator, a onda će doći po mene. Dobro. Ali pitam se hoće li oni tako brzo uspjeti to učiniti. Moje su sumnje neutemeljene jer nakon sat vremena Ivan se javlja i kaže da je astra k’o nova i da dolaze po mene. Nisam uspio doći do Poganovaca, kao što sam namjeravao, ali malo je nedostajalo.
Na putu prema Osijeku svratimo na onu istu terasu u Čepinu i popijemo pivo. Marko na telefonu sa suprugom, koja ima sat vožnje u 15 sati, a mali Gabriel spava pa Slavica mora ići i čuvati ga.
Krešimir Jurčević, Saga o prenoćištima:
Dana 7. srpnja 2015. stiže mi facebook poruka od strica Slavka iz Luxembourga. Piše da dolazi u Hrvatsku hodočastiti od Aljmaša do Dubrovnika. Treba ponovno „otvoriti agenciju Krešo“, što znači da na njegovu pješačkom putu otprilike na svakih 25 km treba naći prenoćište, što ponekad nije baš lako. Naravno da odmah pristajem, već smo to radili dok je hodočastio u Međugorje.
Osnova svih osnova je internet, bez kojeg se ne može. Lako je kod kuće, ali u početku će sjedište agencije biti u Valbandonu, budući da smo na moru u to vrijeme, pa treba tamo izmisliti internet preko laptopa. I zato sam 17. kolovoza krenuo u šetnju sa sinovima Ivanom i Lukom, a Mihaela je spremala stvari za more. Odemo mi u T-com centar u Čakovcu, a mali je Luka zaspao u šetnji. Uđemo i vidimo da smo dvadeset peti po redu (prema broju uzetom na ulazu). Čekamo tako oko četrdeset pet minuta, Ivanu već dosadno, srećom ih je dosta odustalo. Dođem na red, kaže prodavač da oni imaju samo neku opciju koja bi stajala oko dvjesta kuna, i to dva GB, što je previše. Pitam za „bonbon“, kaže to je u drugoj trgovini, oni rade do 18 sati. Pogled na sat – 18,05. Živjeli! Sutradan, dan prije polaska na more, odem u tu drugu trgovinu, odmah sam na redu. „Dobar dan – dobar dan. Ja bih trebao internet deset dana na moru.“ Kaže čovjek: „Evo, sigurno najbolja ponuda bez pretplate – četrdeset pet kuna za mjesec dana, pet GB.“ „ Isuse, više nego dovoljno. Može, prodano.“
Telefonski razgovori i dogovori za smještaj posebno su taktički planirani. Treba sve pomno smisliti jer ovisite o osobi koju zovete. Pitanje je u kojem je psihičkom stanju ta osoba, možda ima svojih problema i najlakše joj je reći da ne zna ništa, a onda sam ja u nevolji. Zato priča obično ide ovako: Nazovem, predstavim se, kažem da sam iz Čakovca i da trebam pomoć. Naime, tražim smještaj za svoga strica koji pješice hodočasti od Aljmaša do Dubrovnika.
Priča je kratka, ali je taktički osmišljena da zainteresira onoga s kim razgovaram. Prvo, kulturno je predstaviti se imenom i prezimenom, jer to daje nekakav vid osobnosti i povjerenja, posebno ako se ne pita drugu osobu za ime i prezime. Na taj način pridajete veći značaj onoj drugoj osobi. Zatim kažem odakle sam jer, kad zovete u neko udaljeno mjesto, kao u ovim slučajevima, osoba pažljivije sluša nego da ste prvi susjed. Onda naglasim da trebam pomoć i time dodatno pojačam značenje razgovora, a tako i osobu s druge strane još više zainteresiram, jer ipak nam je svima u prirodi pomoći drugome. Nakon toga dodam da zovem za svoga strica koji pješice hodočasti od Aljmaša do Dubrovnika i upravo se taj dan nalazi u tome mjestu gdje trebam smještaj. Dodavanjem da stric hodočasti pješice na toj relaciji šlag je na torti i nakon toga, uvažavajući da je u Hrvatskoj 95% katolika, osoba s druge strane žice sve će napraviti da mi pomogne naći smještaj. Jer, u Hrvatskoj je u većini slučajeva uzalud imati internet, osim u većim mjestima, gdje vam Google odmah izbaci hotel i to je to. E, ali Hrvatska je zemlja u kojoj većina takvih stvari nije na internetu, ali netko uvijek nekoga pozna, samo treba naći tu osobu koja će dati broj telefona osobe koja ili nudi smještaj ili zna nekoga tko bi mogao znati nekoga tko pruža smještaj. Vrlo jednostavno!
Počinjemo…
- kolovoza 2015.
Petak je i treba naći smještaj do ponedjeljka jer subotom i nedjeljom turističke zajednice uglavnom ne rade. Dakle, cilj je naći prenoćište u Čačincima, Voćinu i Đulovcu. Bože, pomozi! Laptop na terasu bungalova, stavljam karticu za internet u stick, stick u laptop i čekaj. Otvori se korisničko sučelje, piše „Connect“, ja kliknem, malo vrti i – spojeni smo sa svijetom. Juhuhu!
Prvo idemo na Google – „smještaj Čačinci“. Vjerovali ili ne, Čačinci imaju Turističku zajednicu. Ovo je izvrsno. Dring, dring, dobar dan – dobar dan. Ide priča. Kaže gospođa s druge strane žice neka ju nazovem za desetak minuta. Hajde. Javi se ona i kaže: „Caffe bar Buga, Čačinci, ali ima još jedan.“ Nazvat će me ona. „U redu, hvala.“ Dok ona ne nazove, ajmo zvat’ Bugu. Zovem, nitko se ne javlja. E, Mato Mesiću, vlasniče, gdje si? Ne zove gospođa iz TZ-a, zovem ja. Kad se javila, pitam za drugi broj jer se ovaj ne javlja i kaže ona meni: „Branko Heged, 098/773157“. Zovem i javi se čovjek. Ide priča. Kaže on da nema problema jer ima smještaj – peta kuća poslije mosta u Čačincima. „Može li adresa?“ „Može“, veli on. Riješeno!
Idemo dalje. Voćin. Google kaže da nema Turističke zajednice, ali ima Općina. Ajmo. Dring, dring, dobar dan, dobar dan. Ide priča. Kaže mi ženski glas: „Nazovite Lovački dom Đedovica. Hajde. Ja zovem, javi se gospođa iz Hrvatskih šuma i kaže da je sve zauzeto. Ali, držeći se one da svatko nekog zna, ponavljam onaj dio oko pomaganja, i ona kaže da zna Milana Lovrenčića i daje mi broj njegova telefona. Zovem i čujem da je kod njega sve zauzeto – 8 lovaca u sobama. Odlično, baš ste sada našli loviti. Pitam ga zna li nekoga drugog, kaže da ne zna. Fantazija. Ajmo opet u Općinu. Javi se gospođa, ja već pomalo kumim i molim, obeća ona da će me nazvati. Prođe petnaestak minuta i ona zove. Smije se i kaže ima jedna žena, gđa Tomičić, koja nije registrirana, ali ipak bi dala smještaj i dobijem broj telefona. Zahvaljujem gospođi iz Općine sretan kao malo dijete. Zovem gđu Tomičić, ona se javlja i kaže da nema problema. Sretna ona, još sretniji ja.
- dan: petak, 21. kolovoza 2015.
Poganovci – Našice
Ivan me doveze astrom, koja funkcionira besprijekorno, i ostavi me na onome istom mjestu gdje me jučer pokupio. Etapa će biti duga pa hodam brzo. Oblačno je i svježe – idealno za pješačenje. Prolazim kroz sela i ljudi dovikuju pozdrave. Ispred neke kuće dvojica stoje i jedan me od njih pita što to prodajem. Htio sam mu reći da prodajem debelu krmaču, kao onaj u Bijelom Brdu, no suzdržao sam se. Objasnih mu što radim tu i onaj drugi upita:
– Sve pješice?
Nešto dalje u drugom selu neki se auto koji je dolazio prema meni zaustavi i mladi dečko mi reče da me već vidio na izlazu iz Osijeka s mojim zastavicama i kolicima i pita me hoću li doći k njemu na ručak ili nešto popiti. Zahvaljujem se i idem dalje.
Nedugo zatim neki me stari minibus sustiže i vozač, postariji čovjek, pita me odakle i dokle pješačim. Od Aljmaša do Dubrovnika?
– E, alal ti vjera, reče i ode.
Nakon ovakvih susreta ne osjećam umor ni vrućinu koja je ponovno tu od podne.
Na križanju, na ulazu u Našice biciklist iz suprotnog smjera zaustavi se ispred mene. Mladi Francuz već jedanaest mjeseci krstari kroz mediteranske zemlje biciklom. Uzeo sabatičnu godinu i uživa. Svaka čast.
Na samom križanju zaustavlja se auto njemačke registracije i vozač otvara prozor:
– Pa, je li moguće da smo Vas mi već vidjeli na granici? pita me.
– Na srpskoj?
– Da. Da.
– Da, 19. kolovoza krenuo sam iz Aljmaša.
– E, da, to je bilo u Aljmašu, reče. Do Dubrovnika pješice? E, svaka čast!
Vozači iza njega trube pa se rastajemo.
Do hotela mi je ostalo oko jedan kilometar pa sam brzo tu. Umoran, znojan, ali jako sretan. Nisam mogao dugo moliti, no i ovakvi susreti su molitva. Ljudi mi zaista požele sve najbolje a i ja njima. Intenzivna je to komunikacija.
Slavko Jurčević
Fotogalerija/Privatni album
