Ponedjeljak, 24. rujna 2007.
León – Villadangos del Páramo (23 km; 4 sata i 43 minute)
Supruga mi savjetuje da nešto jutros pojedem jer kako sinoć nisam ništa, neću imati dovoljno snage za današnju etapu. Poslušam i pojedem komad dvopeka uz šalicu čaja, nadajući se da će i ovoga puta biti u pravu. Krenuo sam dosta rano iako etapa nije dugačka bojeći se da neću danas moći brzo napredovati.
Prva dva sata prolazim kroz grad. Koliko god je stari dio grada bio lijep, toliko je predgrađe ružno. I beskrajno. Nakon grada mala sela, jedno ružnije od drugog. Ipak nakon 8 kilometara dolazim u Virgen del Camino. Selo nije lijepo, ali tu na izlazu nalazi se moderna crkva posvećena Djevici Mariji. Sagrađena je u modernom stilu 1961. na mjestu starog svetišta iz XVI. Stoljeća, gdje se Gospa ukazala nekom Alvar Simonu oko 1505. i tražila da se tu sagradi svetište. Sagradiše kapelicu, a i hodočašće još uvijek traje. Crkva djeluje nekako neobično sa svojih 13 ogromnih kipova na fasadi koji predstavljaju Gospu i 12 apostola. Sveti Jakov pokazuje smjer prema Composteli.
Na izlazu sela putovi se račvaju. Jedan ide lijevo kroz polja a drugi, koji vodi na moj današnji cilj ide skoro cijelo vrijeme uz famoznu N 120, koja kao da nas stalno prati. Većina hodočasnika krene onim lijevim putom pa sam skoro sam na ovome beskrajnom pravcu i ravnici. Jutros sam mislio da mi se želudac smirio, ali odjedanput počne krčiti pa povratim ono malo što sam imao u njemu. Sad sam lagan kao perce. Ništa teško mi ne leži na želucu. Još da se ovaj put ispred mene smiri i prestane njihati, bilo bi super. Međutim on nikako da se smiri. Njiše se lijevo-desno pa gore-dolje kao na valovima. Poprskam se malo vodom i put se malo smiri. „A da i tebe malo polijem, bili se onda smirio potpuno?“ pitam ga. Ne reče ništa ali nastavi se njihati malo blaže. Ne osjećam ni glad ni žeđ. Sjetim se savjeta da treba stalno piti vode čak i kad čovjek ne osjeća žeđ pa se prisiljavam popiti gutljaj vode svako malo. Noge mehanički koračaju kao da napamet znaju što treba raditi u ovakvoj situaciji.
Selo Villadango del Páramo je tu preda mnom. Dvije ulice. Prazne. Gledam okolo ne bih li vidio svoj hotel, ali osim nekog restorana i gostionice nema ništa što bi sličilo na ugostiteljski objekt. Srećom neki čovjek izađe iz jedne kuće pa ga pitam gdje je hotel Alto Paramo. „Oko jedan kilometar u onom smjeru“ reče čovjek i pokaza mi smjer odakle sam došao. „Pa iz tog smjera sam došao i nisam ga vidio!“ „Nalazi se s druge strane N 120 pa se ne vidi iza žive ograde.“
Vraćam se a svaki mi metar izgleda kao kilometar. Dva kilometra nije nikakva udaljenost u normalnim prilikama, ali danas je to užasno dugačko. Nakon pola kilometra ugledah neki hotel i ispostavi se da je to taj. Čak je i moj kofer tu. Tuširam se i legnem na krevet. Majko Božja, molim te nemoj me sada napustiti.
Siđem na terasu i pišem dnevnik, pijem kolu i gledam kako automobili jure cestom, a hodočasnici s druge strane kao puževi napreduju. Konobar mi reče da mogu večerati u 21 sat. Još ne osjećam nikakvu glad, ali moram ponovno pokušati inače neću sutra biti u stanju prijeći onih 28 kilometara koji me čekaju.
Utorak, 25. rujna 2007.
Villadangos del Páramo – Astorga (28 km; 5 sati i 53 minute)
Noćas sam se nekoliko puta budio i osluškivao što mi želudac priča. Ponekad ga mali grč hvata, ali izgleda da je odlučio zadržati i čak provariti hranu koju sam sinoć pojeo. Dignem se rano i dok doručkujem, gledam televiziju, koja je u Španjolskoj prisutna svuda: u baru, restoranu, sobi i slušam prognozu vremena. Nije baš dobra – najavljuju kišu na cijelom sjeveru Španjolske. Znam da lijepo vrijeme nije moglo vječno potrajati, ali nekako sam se bio navikao na njega pa mi je žao što prestaje.
Na izlazu iz grada stignem dva Francuza koje sam već u hotelu primijetio. Stali na raskrižje i neodlučno gledaju na koju stranu krenuti. To su Bertrand i Michel. Ispostavilo se da je i njihov put organizirala ista agencija kao i moj. Dok mi pričamo, prolaze trojica Amerikanaca, koji glasno razgovaraju. Jedan od njih vuče torbu iza sebe pa se svaki put nasmijem kad mu kotačić na torbi naleti na veći kamen i prevrne se. Ali njemu to izgleda ne smeta – vrati torbu u prijašnji položaj i nastavi. Začudo uz to ide i prilično brzo pa mi treba nekoliko kilometara da ih obiđem.
Opet raskrižje. Jedan put vodi nadesno, kud većina ide, pa ja odlučim ići uz N120. To je napuštena cesta koja se nalazi oko 50 tak metara uz N120 pa mi promet uopće ne smeta. Sam sâm. I osjećam se fantastično. Želudac se smirio, a noge koračaju gotovo bez napora, dinamičnim brzim koracima. Eto jučer sam još teturao i jedva se pomicao, a sad kao da lebdim. Dragi Bože i Gospe, hvala što mi se zdravlje vratilo. Shvatio sam poruku i neću zaboraviti da bez Vaše pomoći niti koraka napredovati neću.
Put kao da prolazi kroz pustinju. Osim crvenkastog puta i divljeg terena oko njega nema ništa. Villadangos del Páramo i još nekoliko sela s tim imenom Páramo su sinonim pustinje na visoravni i rječnik ga čak primjenjuje na sjeverni pol. Ovdje nije baš tako, ali zaista nije daleko od toga.
Nakon 12 kilometara stignem u Hospital de Órbigo s čuvenim romanskim mostom, dugačkim 204 metra, ima 20 lukova, i na sredini dva monolitna stupa sa upisom koji komemorira čuvenu vitešku borbu od Paso Hornoso de Armas: godine 1434. Don Suero de Quiñones, u čast jedne gospođe izazove, zajedno s devetoricom drugova iz Leóna, sve vitezove koji su željeli prijeći preko mosta. Borba je trajala mjesec dana. Slomiše 300 kopalja i jedan vitez poginu. Pobjednici odnesoše u Compostelu zlatnu ogrlicu, koja još uvijek krasi kip svetog Jakova za vrijeme procesije. Vojvoda de Rivas je opjevao ovu vitešku borbu.
Don Quiñones poginu 24 godine kasnije u borbi protiv nekadašnjeg protivnika don Gutiere Quijada, ime koje je nosio i jedan od predaka Cervantesove supruge, pa se smatra da su ova dvojica služila kao model za don Quijote.
Ove obale ranije su vidjele još dvije velike bitke: godine 456. Visigoti protjeraše germanski narod Sveve, a u X. stoljeću Alfonso III. pobjedi (arapske muslimane) Maure.
Dolazim na vrh nekog brijega i u daljini vidim veliki križ. Jedan biciklist naslonio svoj bicikl na podnožje križa, a on se sprema nastaviti dalje. Kaže da ide iz Santiaga de Compostele u Bilbao. Išao je već jednom u smjeru prema Santiagu, a sada je eto odlučio voziti u suprotnom. Nešto dalje od križa kameni stolovi s klupama. Kako je blizu podne, odlučim tu ručati i uživati u pogledu na dolinu u kojoj se nazire grad Astorga.
Jedem svoj bocadillo i zalijevam ga vodom. Baš kad sam se spremio ići, pristiže Reinhart pa nastavimo zajedno. I on se namjerava zaustaviti u Astorgi kao i ja. Ima nekoliko adresa od albergue, ali nije siguran hoće li naći mjesta pa ako ne nađe, pokušat će u mom hotelu. Pričam mu tužnu priču o Errolu i njegovom prisilnom odustajanju. Ne izlazi mi ta priča nikako iz glave i savjest me grize što se nisam odmah sjetio i ponudio mu da ja u njegovo ime ponesem kamenčić s imenom njegova sina do Cruz Ferro. Da, ja mislim na sve – prekasno. Reinhart me tješi i kaže da Errol to vjerojatno ne bi ni želio. Ipak mi je žao što mu to nisam ponudio. Ali sad je kasno.
Od križa do grada put se stalno spušta pa se ubrzo nađemo na cilju. Reinhart pokuša s prenoćištem odmah na ulazu u grad i nađe slobodan krevet pa ga ostavim tu, a ja nastavim dalje i tražim svoj hotel. Prolazim kroz centar grada pored velike crkve, međutim ne vidim svoj hotel pa upitam neku gospođu, koja osim španjolskog ne govori ništa pa mi daje znak rukom da je slijedim. Vodi me kroz ulice grada sve do hotela i uz smiješak se oprosti. Hotel se nalazi na izlazu iz grada, ali tuda prolazi put pa se neću morati sutra vraćati. Tuširam se i idem u obilazak grada. Ustvari gradića sa svojih 12 000 stanovnika. Stari je to grad kao većina kroz koje sam u Španjolskoj dosad prolazio. Bilo je to rimsko uporište Asturica Augusta pa se i danas vide ostaci njihovih kupatila. Mnogo, mnogo kasnije je Alfonso I. od Asturije (739-757) protjerao Maure pa se poluprazni grad našao u tampon zoni između Maura i kršćana.
Katedrala čija je gradnja počela 1471. godine i biskupski dvorac, kojeg je projektirao poznati španjolski arhitekt Antoni Gaudí, najpoznatiji su spomenici. U dvorcu, koji je nažalost zatvoren nalazi se Museo de los Caminos (muzej puta). Idem u katedralu pa se pomolim. I zahvalim Gospi što sam prebrodio još jednu prepreku na ovom putu.
Šetam još malo gradom pa se vraćam u svoj hotel, jer ipak sam umorniji nego sam u početku mislio.
Srijeda, 26. rujna 2007.
Astorga – Rabanal del Camino ( 18,7 km; 4 sata i 6 minuta)
Marianne me zove dok doručkujem i kaže da je sve u redu kod kuće. To me veseli i olakšava put, koji danas prolazi podnožjem planine León i blagom se uzbrdicom penje sa 820 metara nadmorske visine do 1200 metara. Uzbrdica je zaista jako blaga pa se nakon toliko kilometara uspon i ne osjeća. Opet su jutros najavili kišu, a ni oblačka nema na nebu. Šest je stupnjeva pa je prohladno. Izgleda da kiša pada ispred nas i iza nas već nekoliko dana, a u sredini gdje se nalazim, grije sunce. Fantastično.
U početku ima užasno puno hodočasnika, koji glasno pričaju i smiju se pa žurim da ih prestignem. Napokon sam, nakon sat i pol vremena sâm i uživam u krajoliku i tišini. Sunce je sad već visoko pa me grije u leđa malo s lijeve strane. Preobučem se u kratke hlače i majicu. Nakon 13 kilometara prolazim kroz selo El Ganso („Guska“) koje ima crkvu posvećenu svetom Jakovu, albergue, nekoliko kuća i svih 40 stanovnika. Na crkvenom tornju veliko gnijezdo, ne guskino nego rodino.
Ne vidim u jedinoj ulici niti jednu gusku pa se pitam je li mjesto dobilo ime po tome što su se nekada tu guske uzgajale. Možda su ih sad zamijenili hodočasnici. Ne zaustavljam se, nego nastavim dalje. Kupio sam bocadillo, ali nisam gladan pa odlučim ručati na cilju, koji nije daleko.
Prolazim kroz neku šumicu, uskim putom po kojem strše ostaci drveća koje je netko posjekao. Iako pazim da ne udarim u njih, to se ipak nekoliko puta dogodilo pa sam usred bijela dana vidio sve zvijezde kad sam vrškom prsta, gdje imam žulj, opalio u neki korijen.
Stižem u Rabanal već oko 13 sati pa pojedem svoj sendvič u sobi, gdje nakon tuša odspavam nekoliko sati, a onda u selo. I to kakvo selo: Aymeri Picaud ga već spominje u svome vodiču, Codex Calixtinus 1120. godine. Templari su tu držali gostionicu, a bilo ih je još, kao i nekoliko crkava, što znači da je selo bilo važno i da su ga hodočasnici dobro posjećivali. Nije to vječno trajalo, pa kad je broj hodočasnika znatno opao, selo je bilo prepušteno sebi i vremenu, koje ga je polako uništilo, tako da prije deset godina nije od njega ostalo ništa osim jedne gostionice i ruševina oko nje. Luksemburški hodočasnik Adrien Ries (čija me knjiga i potaknula da krenem na ovaj put) tu je prošao 1987. i spominje selo kao fantomsko mjesto.
Engleska udruga Confraternity of saint James (bratstvo svetog Jakova) tu se instalirala i od tada se selo vratilo u život. Danas tu postoje dva restorana, dva albergue (jedan drži udruga) i mnogo restauriranih kamenih kuća. Doduše ima još mnogo ruševina, ali dok šetam kroz selo, vidim da radnici užurbano restauriraju nekoliko njih. I crkva je naravno restaurirana pa idem pomoliti se u njoj. I tu sretnem Reinharta. Nekako ga svaki put skoro sretnem u crkvi. Kao da je katolički svećenik.
Idemo na piće u gostionicu mog albergue, a dok idemo tamo, žali mi se da je bolestan. Ima isti problem kao što sam ja imao u Leónu. Povraća mu se i hvata ga nesvjestica. Idem u svoju sobu i dajem mu lijekove koje sam ja uzimao. On pak odluči to najprije liječiti nekim žestokim pićem. Jedino takvo piće u gostionici je votka, koju on nikad nije probao, ali nakon nekoliko gutljaja kaže da mu lijepo grije želudac. Zovem ga kasnije na večeru, međutim on ni pomisliti ne može na jelo pa se vraća u svoj albergue. Nažalost više ga nisam vidio. Ni njega ni Austrijanku Doris pa od naše zajedničke proslave u Santiagu nije ništa bilo. Zaista šteta, jer sam se s njima dvoma nekako najbolje osjećao. A ni brojeve telefona nismo razmijenili pa ne znam jesu li uopće stigli na cilj.
Restoran u mome hotelu-gostionici pun je pa Nijemac Winfried i Nizozemac Kurd sjednu sa mnom za isti stol. Winfried je pješice krenuo prije tri mjeseca iz Njemačke, a Kurd prije mjesec dana biciklom iz Nizozemske. Winfried je umirovljeni profesor povijesti i direktor škole pa nam priča o povijesti Španjolske i o svojim iskustvima na putu. On je monopolizirao riječ, što meni odgovara a, čini se, Kurdu također. Barem dok dvije boce vina nisu ispraznili. A onda obojica pričaju u isto vrijeme, i to svaki svoju temu. U albergue imaju još jednu bocu vina, koju namjeravaju isprazniti nakon večere. Pitam se hoće li onda uopće moći pričati.
Oprostim se od obojice odmah nakon večere i idem spavati.
Nastavlja se…
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
