Subota, 6. listopada 2007.
Lavacolla – Santiago de Compostela (10 km; 2 sata i 5 minuta
Budilica me probudi u 7 sati. To je prvi put da se nisam prije nje probudio. Glava me još boli od sinoćnje proslave pa uzmem dva aspirina. Da, da cijena se mora platiti. Spremim se brzo i idem na doručak, gdje nađem Odile, svu uspaničenu. Sinoć je na stolici zaboravila svoju torbicu sa svim dokumentima. Konobar je to primijetio pa ju je meni dao jer je ona već bila otišla. Dajem joj torbicu i sva sja od sreće. Uopće nije znala gdje je torbicu izgubila. „Spasio si me!“ kaže mi. „Spasiti lijepu ženu – to mi je najdraže“, odgovorim joj. Ovako galantan u rano jutro, i to nakon onakve proslave, ne može biti baš svatko.
Vani je magla tako gusta da se put teško nazire. Žurim i svaki se put iznenadim kad ispred mene u magli odjedanput iskrsne neki hodočasnik. Svi žure i nitko ne priča. Svatko je zauzet svojim mislima. Nakon nekoliko kilometara stignem Hellu i Marlise pa nastavim s njima do navrh brijega, gdje se nalazi ogromni spomenik sa spomen-pločom na kojoj piše da je papa Ivan Pavao II. hodočastio u Santiago.
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Ostavim Švabice i nastavim sam jer nisam siguran kako ću se osjećati kad stignem na cilj pa sam radije sam. Nakon nekoliko stotina metara preda mnom se pruža grad Santiago u dolini. Magla je još prilično gusta pa se zgrade tek naziru. Dok se spuštam stepenicama, prestiže me troje biciklista koji vrište od sreće. Nađem ih nešto dalje pored table kako se slikaju i još uvijek ne mogu obuzdati osjećaje. Zovu me da im se pridružim i grlimo jedni druge i skačemo od sreće. Oni su krenuli iz Madrida.
Rastajemo se kao stari prijatelji, ponosni na ono što smo proživjeli na putu svetog Jakova. Dok prolazim periferijom grada, sunce se pojavi i rastjera maglu. Ispred mene nepregledna kolona hodočasnika. Doduše kolona je isprekidana jer između svakog pojedinca ima barem nekoliko metara, ali ipak je to kolona ratnika svjetlosti.
Iako ponekad stanem i slikam ulice kroz koje prolazim, glavni mi je cilj da što prije stignem pred katedralu o kojoj sam toliko čuo i čitao. O kojoj sam toliko sanjao kao o nekom apstraktnom objektu i koji postoji samo u mojoj mašti. Ipak primijetim ploču na zidu neke zgrade. „Porta do Camino.“ Prolazim dakle kroz ta vrata i nađem se u ulici koja vodi do katedrale. Još malo i nađem se na ogromnome trgu ispred katedrale. Šestog listopada 2007. u devet sati 51 minutu i 42 sekunde.
Jedan od mladića koje sam sreo na ulazu pokazuje mi ured u sporednoj ulici gdje mogu dobiti pečat i diplomu. Idem odmah i penjem se uskim drvenim stepenicama na prvi kat. Hodnik je pun hodočasnika koji čekaju na red. Gledam sretna i nasmijana lica ljudi koji su toliko toga prošli da bi se tu našli. Tražim nekoga poznatog među desecima nepoznatih i – ne vjerujem svojom očima. Errol! Osmijeh na licu i suze u očima diže ruku na pozdrav. Molim one ispred sebe da me puste do njega i, iako nevoljko, dopuste mi da se proguram do njega. Stisak ruke i bratski zagrljaj. Imam osjećaj da me grizli uhvatio.
Kakvo lijepo iznenađenje. To je divan poklon svetog Jakova. Pitam kako to da se tu našao i pomislim da je stigao autobusom kao toliko njih. Ali Errol ne. To je pravi ratnik svjetla. Neki mu je Amerikanac u Leónu, gdje sam ga ostavio, dao nekakve tablete protiv bolova, koje su mu bol toliko umrtvile da je mogao nastaviti. Ne zna koliko je tih tableta uzeo i kakve će posljedice imati, ali stigao je na cilj. Imao je osjećaj da mu noga uopće ne pripada ostalom dijelu tijela, kaže. Ali ispunio je zavjet i donio kamenčić s imenom svoga sina do Cruz Fero, a pješačio je do katedrale. „Nemaš pojma koliko me to raduje, Errol! Toliko sam si predbacivao što ti nisam ponudio da ponesem kamenčić u tvoje ime“, rekoh mu. Suze mu liju niz lice, a osmijeh se ne gubi. Dva sretna hodočasnika!
Djevojka na šanku pregledava moje tri knjižice, pune pečata od Luksemburga do Santiaga i zapisuje podatke u kompjutor. Ispunjava diplomu i daje mi. Iza mene kolona još duža nego kad sam prije sat vremena stigao ovdje. Izlazim i idem ponovno pred katedralu. Tu su Silvie i Cristina, Odile i Maurice, Gaby i Mathias. Čestitamo jedni drugima na uspješnom putu. Glavna će misa početi u 12 sati pa ulazimo u dupkom punu crkvu. Stojeći iza popunjenih klupa, čekamo da jutarnja misa završi. Čim je misa završila, grupa hodočasnika izlazi i nekako svi nađemo slobodna mjesta na klupama.
Prije nego je glavna misa počela, svećenik čita beskrajnu listu hodočasnika koji su danas pristigli: grupa Nijemaca od 22 hodočasnika koji su krenuli iz Leóna, 19 Talijana iz Pamplone, 37 Španjolaca iz Rocevallesa, 26 Francuza iz Saint Jean Pied de Port… i jedan Hrvat koji je krenuo iz Luksemburga. Osjećam se velikim… barem kao Luksemburg. I proud to be Croat.
Misa me se jako dojmila iako nisam sve razumio. Propovjednik priča o stoljetnom hodočašću ljudi koji su ostavljali svoje domove i obitelji da bi se uputili na ovaj put pun odricanja i ponekad životne opasnosti. Iznad oltara sa svećenikom u crvenoj odori visi ogromni Botafumiero, 1,60 m visoka i 54 kg teška kadionica pomoću koje se u srednjem vijeku, za vrijeme glavne mise pokušavalo prekriti „miris“ hodočasnika koji su zaboravili okupati se prije nego su stigli pred svetog Jakova. Danas se hodočasnici ipak češće kupaju pa miris tamjana nije više zato potreban. Ipak je tradicija ostala pa 8 ljudi (tiraboileros) vuku kadionicu konopcem 21 metar u zrak te 65 metara naprijed te na dvije strane. Dok prolazi brzinom od 68 km na sat iznad glava hodočasnika, ostavlja iza sebe trag dima i miris tamjana.
Idemo nešto pojesti nakon mise jer nitko do sada i nije pomislio na takvo nešto. Švicarke nam pričaju kako su jučer zalutale i dugo tražile put kroz šumu. I promašile fantastičnu proslavu u restoranu zadirkuje ih Odile. Dogovorimo se da ćemo večeras zajedno na večeru, koju Winfried organizira u Paradoru, luksuznom hotelu koji se nalazi nedaleko od katedrale. Odile i njezin muž žele biti sami, kažu.
Idem napokon u hotel i bacam torbu na krevet. Posljednji put perem rublje i vješam okolo. Ne mogu vjerovati da sutra ne moram pakirati torbu. Pokušam malo zaspati nakon tuša, no bez uspjeha pa idem u grad i pišem dnevnik na nekoj terasi. Uskoro se pojave Hella i Marlise, a nešto kasnije i Winfried. Pitam kako su oni doživjeli svoj dolazak i dok su dvije gospođe prilično suzdržane, kao što to i priliči hladnim Njemicama, Winfried kaže da je od uzbuđenja plakao kao malo dijete. Pričamo još dugo o svojim doživljajima na ovom putu, a onda idemo prema restoranu, gdje nas već čekaju Švicarke s grupom s kojom su u početku bile krenule na put. To je Mathias, Gaby, i još nekoliko njih čija imena nisam zapamtio. Ima nas desetoro za stolom. Da li zbog luksuznog restorana ili nečeg drugog, atmosfera je prilično usiljena i razgovor nikako da se razvije. Sinoć je to bilo potpuno drugačije u Lavacolli. Hrana je odlična pa uživamo barem u njoj.
Nedjelja, 7. listopada 2007.
Santiago
Spavam do 9 sati – kakav luksuz. Spremam se bez ikakve žurbe i silazim na doručak. Potom idem u katedralu ispred koje sretnem svoje poznanike pa se zajedno uputimo unutra. Misa je u tijeku i crkva je gotovo puna. Sad je 10,30, a naša misa počinje u 12 sati. Ovoga smo puta ušli na glavna vrata i stojimo naspram oltaru, a ne sa strane kao jučer pa vidim kako visoko iza oltara, dok misa traje, ljudi prolaze iza kipa svetog Jakova i grle ga.
Stojimo u dnu crkve sve dok misa nije završila, a onda nekako uspijemo naći mjesta na klupama. I ovog je puta misa jako svečana, ali me se nije onoliko dojmila koliko jučer. Valjda nisam više onoliko uzbuđen. I opet je (ili još uvijek) crkva puna. Pitam se koliko ljudi ovog trenutka tu stoji ili sjedi uz molitvu. Ogromna je to crkva: njezina je gradnja počela 1170. na temeljima starije crkve iz 8. stoljeća. Sagrađena je u obliku križa s unutarnjim dimenzijama od 97 x 67 metara i visine od 32 metra. Oltar je ukrašen pozlaćenim baldahinom, a ispod njega se nalazi kripta s relikvijama svetog Jakova te zlatni križ iz 874. godine, koji sadrži djelić Isusova križa.
Nakon mise svi se ponovno nađemo na trgu i slikamo se uzajamno, a onda se opraštamo. Švicarke zajedno s Winfriedom i Jacqueom idu dalje do Cabo Fisterra, dok se Odile i Maurice danas vlakom vraćaju kući. Jedino ja još ostajem tu pa idem u razgledanje grada.
Grad Santiago (sveti Jakov) de Compostela (campus stellae) u početku se zvao San Jago, od latinskog Sanctus Iacobus. Danas u njemu živi oko 93 000 stanovnika. U njemu se, osim katedrale, može još puno toga vidjeti: 46 crkava, 114 zvonika, 288 oltara, 36 bratstava, prolaza, dvoraca… i starog grada ispresjecanog uskim popločanim ulicama u kojima svaka kuća skriva restoran, bar ili prodavnicu suvenira. Šetam kroz grad i razgledam bez nekog naročitog plana iako imam brošuru koja mi pokazuje znamenitosti. Vraćam se ponovno u katedralu i pokušavam se popeti stepenicama do kipa svetog Jakova, međutim kolona ljudi koji čekaju je predugačka pa se vratim navečer. Sad nema nikoga pa se nesmetano popnem do kipa. I ja ga zagrlim i pritom naslonim čelo na potiljak svetog Jakova dok mu zahvaljujem što mi je dopustio da stignem do njega. Pored kipa svećenik sjedi i čuva da neko ne bi ukrao ogrlicu od dragog kamenja. Ubacim novčić u njegovu kutiju i zauzvrat dobijem sliku svetog Jakova. Spuštam se s druge strane stepenica do kripte u kojoj se nalazi srebreni sarkofag s ostacima svetog Jakova i njegovih pratitelja Anastazija i Teodora.
Osjećam se nekako izgubljeno, jer su svi poznati otišli pa večeram na terasi nekog restorana i odmah nakon toga idem spavati.
Nastavlja se…
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
