Nedjelja, 30. rujna 2007.
O Cebreiro – Triacastela (23 km; 4 sata i 50 min)
Alarm na mobitelu zvoni u 7 sati, međutim u sobi je jako hladno i vlažno pa mi se ne diže jer je pod 3 deke u krevetu udobno i toplo. Ipak smognem nekako dovoljno snage i dignem se. Vani je još uvijek gusta magla iako kiša više ne pada. Spremim se i nešto prije 9 sati krenem. Vidim da i dvije Švabice kreću pa požurim jer ne želim provesti još jedan dan s dvjema brbljavim ženama. U šumi nakon sela velika grupa hodočasnika u nedoumici kojim putom krenuti pa mene slijede kad vide da sam se ja odlučio ići pravo bez dugog razmišljanja. Ni ja nisam siguran je li to pravi put jer se znakovi ne vide, ali pogađam da treba tuda ići.
Znakovi se uskoro pojave na stablima, a kad sam iz šume izašao i magla se s moje lijeve strane donekle digla i otkriva divne zelene planinske proplanke. Put se pak spušta u dolinu koja je još prekrivena maglom. Širok je i dobar iako prekriven šljunkom. Nakon nešto više od 3 kilometra dođem do sela Liñares u dolini odakle nastavim uskom cestom. Po karti bih sad trebao samo nastaviti pravo pa pustim mozak na pašu i hodam ravnomjernim brzim koracima. Hodam tako oko pola sata, a onda se nađem u nekom zaseoku sa samo 4 kuće. Znakova više nema, a ne mogu se ni pomoću karte orijentirati. Zvonim na vratima prve kuće i nakon dugo vremena ženska glava se pomoli na prozoru, ali čim me ugleda, brzo zatvori prozor. Taman sam htio pokušati na drugoj kući kad se neki čovjek pojavi iza kuće. Vidim da je još pospan. Vjerojatno sam ga probudio svojom zvonjavom. Objasni mi da se moram vratiti oko 2 kilometra, gdje put s ceste kreće uzbrdo nalijevo. Slavko! Slavko! Prestani sanjariti i gledaj kuda ideš pa se nećeš izgubiti.
Vratim se i nađem stazu koja vodi uzbrdo. Sad idem još brže kao da moram nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Na vrhu brda sveti Rok, ogromni kip svetog Roka u liku hodočasnika sa štapom u ruci, sandalama na nogama i šeširom na glavi koji pridržava lijevom rukom da mu ga vjetar ne odnese. Izgleda veličanstveno. Kao da prkosi i vjetru i kiši. Umoru i samoći.
Neka žena prolazi pa je molim da me slika s njim. Duplo je viši od mene. A odavde ima fantastičan vidik na sve strane.
Put se sad spušta uskom kamenitom stazom kroz napuštena sela, pored stada ovaca i krava. Magla se sve više diže pa ne znam na kojoj je strani pejzaž ljepši. Galicija je zaista zelena i ovaj pejzaž bi mogao biti u Luksemburgu da su planine malo manje visoke. Kameni stup s kilometarskom oznakom odavde označavaju svakih pola kilometra udaljenost do Santiaga. Slikam onaj sa 146 km.
Nešto niže ponovno sretnem čovjeka koji s dva psa ide prema meni i kojeg sam već dva puta sreo, prošlih dana. Pitam ga u šali da li on svaki put napravi krug oko svijeta pa ga već nekoliko puta sretnem. „Ne, ne! Moj brat i ja smo odlučili pješačiti do Santiaga, ali nismo htjeli ostaviti naše pse toliko dugo u nekom pansionu pa smo došli s kamperom u kojem spavamo i kuhamo. Jedan od nas svako jutro krene pješice u pravom smjeru prema Santiagu a drugi se vozi kamperom do dnevnog cilja, zajedno sa psima i vrati se u susret bratu. Negdje na sredini se sretnemo i zajedno vratimo do kampera. Sutradan zamijenimo uloge.“
Još napuštenih sela i crkava ruševina. Još ovaca, krava i divnih pejzaža. Još jedna uzbrdica prema vrhu drugog brda, col de l’Alto do Poio, koji se nalazi na 1337 metara nadmorske visine. Stižem na vrh u 11 sati i vidim veliku grupu hodočasnika ispred kavane. Razmišljam da li da se zaustavim, ali odlučim nastaviti jer je još prerano za ručak a i mokar sam od znoja.
Nastavim dakle i uskoro se nađem s druge strane brda stazom koja se ponovno spušta prema dolini. Ovdje kiša ne pada, međutim s lijeve strane, u dolini crni gusti oblaci se velikom brzinom penju prema meni pa brzo oblačim kišnu opremu. Nisam to još potpuno učinio a pljusak stiže i nakon nekoliko minuta zažalim što se nisam zaustavio jer kiša pada kao iz kabla a vjetar je orkanski pa kišobran ne smijem ni razapeti. Srećom hlače ne propuštaju vodu, a jaketa i cipele ne propuštaju baš sve. Nigdje žive duše. Kao da su drugi pomrli ili se zaustavili na suhom. Imam osjećaj da jedino ja kisnem i mrznem u ovoj divljini. A kako je tek ovdje bilo u srednjem vijeku? Čitao sam neke priče o hodočasnicima koji su ovuda zimi prolazili kroz snijeg do pojasa. Bolje oni nego ja. Meni je i kiša dovoljna.
U selu Fonfria, kiša još uvijek lije pa sam sretan što tu ima kafić. Ulazim unutra i nađem punu kavanu hodočasnika. Među njima dvije Švabice i Winfried, kojeg već dugo nisam vidio. Sjednem sa Švabicama i pojedem svoj sendvič uz nekoliko šalica kave. Kako topla kava samo prija. Dvije Švabice oprezne kao što jesu zaustavile su se prije nego je počelo padati i namjeravaju čekati sve dok ne prestane. Nemaju dobru opremu pa se ne žele izlagati kiši. Ja pak nakon sendviča krenem dalje jer kiša malo manje pada.
Na izlazu stignem mladog Francuza Romaina, koji pješači zajedno sa svojim ocem. Ne hodaju zajedno jer mladić ide puno brže pa oca čeka na dogovorenim mjestima. Romain pati od neke čudne bolesti, atrofije mišića. Mišići po cijelom tijelu ga stalno bole, a nekad su bolovi neizdrživi. Pitam uzima li lijekove i kaže da lijeka nema za tu bolest i da mu liječnici samo daju lijekove protiv bolova. On ih pak ne uzima jer zna da bi dozu stalno morao povećavati dok ne bi postali potpuno neefikasni. On se liječi klasičnom glazbom, koju sluša i tako nastoji zaboraviti na bolove. Kaže da ponekad zimi izađe na snijeg i kišu da bi se prehladio i tako zaboravio na bolove. Jedino što mu uopće pomaže je pješačenje. Dok pješači i umara mišiće, ne bole ga previše. Završio je likovnu akademiju, međutim raditi ne može pa najviše vremena provede pješačeći svijetom. Kad mu novaca nestane, radi tek toliko da može nastaviti pješačenje. Kaže da mu treba oko 10 € dnevno, za spavanje i hranu. Deset puta manje nego meni.
Kiša opet počne padati kao luda pa se Romain zaustavi čekati oca. Ja pak nastavim da bih što prije stigao i osušio se. Opet nas nema baš puno. Tek daleko ispred mene vidim jednoga hodočasnika u crvenoj vesti. Na ulazu u sljedeće selo vidim da se vraća i prepoznam ženu koju sam primijetio u kavani. Stignem je i kaže mi da na putu stoje dva psa i da se boji proći sama. Krenemo zajedno i zaista dva psa stoje na putu, ali niti zalajali nisu dok prolazimo. „A na mene su režali i pokazivali mi zube“, kaže. Kažem joj da je to vjerojatno zato što se boji a to psi odmah primijete.
Kiša lije i dalje i potoci vode teku stazom kojom idemo. Ona nosi tenisice koje žmekću dok hoda. Španjolka je i živi u Santiagu. Svakog vikenda pređe po jedan dio puta i vrati se autom. Razgovor, ili bolje rečeno pokušaj razgovora, jer ona govori samo španjolski pa smo uskoro došli do kraja moga vokabulara. Na ulazu u Triacastelu ona se zaustavi u prvoj kavani, a ja nastavim dalje u potrazi za mojim hotelom. Brzo ga nađem međutim na vratima piše da se treba obratiti u obližnji bar. Vratim se nazad i gazdarica mi daje ključ sobe u kojoj se nalaze 3 kreveta, a kupaonica je ogromno. Grijanje radi pa brzo stavim rublje koje se jučer nije osušilo, na grijanje. Dugo kupanje u kadi pa onda operem ostalo rublje i povješam po grijanju. Stavim i cipele na njega jer su vlažne unutra. Odspavam malo pa idem razgledati selo, koje ima oko 800 stanovnika i nalazi se na 665 metara nadmorske visine u uskoj dolini Uribio. Ime je vjerojatno dobio po tri dvorca koja se nalaze u okolini.
Idem do crkve koja je renovirana 1790. godine, a sagrađena na temeljima crkve iz IX. stoljeća. Na fasadi veliki kip svetog Jakova a unutra križ koji se nosi za vrijeme procesije i na kojem je također urezan kip svetog Jakova.
Dok razgledam fasadu, obrati me se neki hodočasnik pa se upustimo u kratki razgovor. Maurice je Francuz, a radi kao bankar u Švicarskoj. Na putu je sa suprugom Odile, koja je uganula nogu pa on traži ljekarnu gdje bi mogao kupiti lijekove za nju. Priča Maurice kao navijen sve dok se nismo rastali ispred ljekarne. Ja idem u bar gdje mi gazda kaže da ću večerati u restoranu na drugoj strani ulice. Odvede me tamo i kaže onom drugom gazdi da je moja večera plaćena. Osim mene u restoranu tek još dvije Austrijanke, majka i kćerka, koje su također danas pokisle kao miševi ali, za razliku od mene, nemaju gdje osušiti rublje i mokru odjeću. Nešto kasnije Švicarke me primijete dok su prolazile pa i one svrate na večeru. Pričekam da večeraju pa idemo zajedno u bar, gdje sretnemo dvije Dankinje koje sam već nekoliko puta vidio, a zadnji put u Leónu. One kasno krenu ujutro, a dođu navečer, jer se zaustave u svakom baru pored kojeg prođu. I ne samo da se zaustave nego kušaju lokalno vino.
Ponedjeljak, 1. listopada 2007.
Triacastela – Sarria (19 km; 4 sata i 5 minuta)
Doručak je u baru, gdje nađem Bernarda i Michela, a nešto kasnije se pojave i Švicarke. Dva Francuza se ne žure a Švicarke i ja odlučimo danas pješačiti zajedno. Etapa je kratka pa mislim u sebi da nije strašno. Nakon nekoliko stotina metara put se kroz šumicu uskom kamenitom stazom penje uz strmi brijeg. Nebo je još oblačno i izgleda da će svaki čas početi padati kiša. Srećom, vrh nije previše daleko, a odatle put manje više ide ravnicom. Okolna su brda puna zelenila a kad se uskoro i sunce pojavi, izgledaju još ljepše.
Stižemo i prestižemo mnogo hodočasnika i među njima obitelj (mama, dvije kćerke i sin) iz Južne Koreje. Dečko ima samo 10 godina, ali nosi torbu na leđima kao i svi i izgleda u odličnoj formi. I oni su krenuli iz Saint Jeana kao i mi. Tata je krenuo s njima, ali se u međuvremenu morao vratiti na posao. Da, da ima i onih koji rade. I Winfried je tu. Popričamo malo pa prolazimo. Naš je tempo puno brži od njihova.
Jutros smo mogli birati između dviju mogućnosti. Jedan put ide kroz šumu uskom stazom, a drugi cestom, preko Samosa, gdje se nalazi poznati benediktinski samostan. Odlučili smo ići kroz šumu, ali Švicarke nakon 7 kilometara ipak odluče posjetiti samostan pa mi predlažu da skrenemo nalijevo do Samosa. Meni se ne ide pa se tu rastanemo. Moram priznati da mi je drago što sam ponovno sam. Ne baš jer ispred mene vidim grupice hodočasnika, a znam da iza mene ostali dolaze. Podesim korak s onom grupom ispred mene i uživam u krajoliku, koji se mijenja svakih pedeset metara; uspon, zavoj, spust, potočić koji treba preskočiti, farme i seoca s tek nekoliko kuća, križevi pored puta i – ponovno sretnem jednog od braće sa psima.
Nešto prije Sarria zaustavim se na nekoj terasi i uz kavu pojedem topli bocadillo. Dok jedem, slušam glasni razgovor grupe hodočasnika za susjednim stolom. Ne mogu dobro čuti, ali čini mi se da poneka riječ zvuči hrvatski. Pitam na engleskom odakle dolaze, ali ne razumiju. Pokušam hrvatski i – kuže. Slovaci su i ima ih deset u grupi. Nastavim dalje i uskoro se nađem na ulazu grada, gdje ugledam veliku grupu hodočasnika ispred neke zgrade. To je ured za informacije hodočasnika: može se dobiti pečat, plan grada na kojem ljubazna djevojka nacrta lokaciju hotela, alberguea, spomenika… a informira i o cijenama prenoćišta ili bilo čemu drugom što hodočasnike zanima. Moj se hotel nalazi na potpuno drugoj strani grada, kao skoro uvijek. Morat ću reklamirati kod Brigitte da ih ponekad preseli na ulaz grada.
Soba je udobna pa nakon svakodnevne ceremonije legnem na krevet i malo razmišljam. Da, da i to mi se ponekad dogodi iako sve rjeđe što sam duže na putu. Još 110 kilometara i pet dana do konačnog cilja. Mozak mi govori da je tako međutim nikako ne mogu shvatiti tu činjenicu. Otkad sam prije godinu dana krenuo iz Cruchtena, nisam sve do danas konkretno razmišljao o konačnom cilju. Dolazak u Santiago bio je neki apstraktni pojam negdje u mojoj glavi. A sad osjećam kako me sveti Jakov vuče neodoljivom snagom i najradije bih odmah krenuo dalje. Da hoteli nisu unaprijed rezervirani, sigurno bih odavde prelazio 40 km dnevno samo da što prije stignem na cilj. Čitao sam već o tom fenomenu kod mnogih hodočasnika, ali jedno je čitati o tome, a nešto potpuno drugo osjećati tu neodoljivu snagu. Bože moj, hvala Ti! Hvala Ti na svemu što sam doživio na ovome putu. Toliko patnje. Toliko muke. Toliko snažnih i dubokih osjećaja. Toliko sreće. Srsi me prođu kad se prisjetim samo nekih od tih trenutaka. Šaljem poruku braći te zovem Mariannu i s njima pokušavam podijeliti ove trenutke jer osjećaji su previše jaki da bi ih mogao samo za sebe zadržati.
Idem u grad i penjem se dugačkim stepenicama do staroga dijela grada. Tu se nalazi crkve Santa Marina i Salvador (Spasiteljica). Ruševine nekog dvorca kao i samostan koji me, ne znam zašto, podsjeća na dominikanski samostan u Dubrovniku sa svojim dvorištem.
Dok obilazim sve te spomenike, sretnem dvije Švabice Helu i Marlise, koje su sinoć prenoćile u Samosu, pa mi pričaju o benediktinskom samostanu koji su posjetile. Toliko su o njemu čule i čitale, a kad su ga napokon vidjele, bile su jako razočarane. Mračna vlažna zgrada, kažu. Nekako me to tješi jer nisam išao posjetiti ga. Idemo zajedno na obližnju terasu na piće. I one osjećaju gravitacijsku snagu svetog Jakova i najradije bi pojurile dalje. Kažu da u 19 sati idu na misu pa ćemo se tamo naći. Idu dalje u razgledanje grada, a ja pišem svoj dnevnik.
Crkva je za vrijeme mise puna hodočasnika. Prepoznajem poznata lica, ali ima i mnogo nepoznatih. Od sutra će put vjerojatno biti krcat novim hodočasnicima jer dovoljno je prijeći zadnjih 100 kilometara da bi bili priznati kao takvi. Nakon mise moje dvije Švicarke mi se pridruže i idemo u moj hotel na večeru. Upozoravam ih da je na drugom kraju grada, ali to je za njih sitnica. Hvale se kako su u Samosu bile lijepo dočekane: vodič im je bila mlada Španjolka, koja doduše osim španjolskog nije govorila nijedan drugi jezik, ali one su dovoljno razumjele da bi mogle slijediti objašnjenja. Samostan ih je zadivio, kažu.
Večera se odužila jer je restoran pun pa su njih dvije ostale bez deserta, a morale su uzeti taksi do njihova prenoćišta, jer vrata se zatvaraju u točno u 22 sata pa tko ne stigne na vrijeme, ostane vani.
Utorak, 2. listopada 2007.
Sarria – Portomarín (23 km; 5 sati)
Dok hodam ulicama, na pločniku primijetim nekoliko mozaičkih likova hodočasnika. Okrenuti su u istom smjeru kojim i ja hodam pa izgledaju kao da i oni idu.
A na kraju grada prelazim preko Río Pequeño srednjovjekovnim mostom, koji se zove Ponte Aspera i koji ima dva kamena luka na sredini. Koliko li je hodočasnika preko njega prešlo u ovih nekoliko stoljeća, pitam se.
Put dalje ide, srcem Galicije, daleko od ceste i modernog života, kroz velike šume zasađene kestenovom drvećem, mala seoca sa samo nekoliko kamenih kuća, ispred kojih često stoje „horreos“, gdje se čuva ubrani kukuruz, (kao naši saloši) samo što su napravljeni od kamena ili cigle.
Nakon dva sata dolazim u selo Peruscallo, gdje me na terasi čekaju dvije Švicarke. To se ponavlja već nekoliko dana pa se i ne iznenadim. Nastavimo zajedno i nakon nekoliko stotina metara prolazimo pored kamena s oznakom od 100 km do Santiaga. Slikamo se svi kao i ostali hodočasnici.
Svi sad vjeruju da će stići do cilja. Blizina cilju prouzrokuje čudne reakcije. Kod nekih je govor i smijeh glasniji nego inače, a kod drugih pak potpuno obrnuto; potištenost i tuga. Svi su bez iznimke na neki način dirnuti. Sylvie počne pričati o svojim obiteljskim problemima i nakon kratkog vremena okrene plakati. Srećom imam dovoljno papirnatih maramica. Cristina je pak euforična pa brblja bilo što. Ja se, kao pravo muško, ne dam, ali i ja osjećam neku čudnu uzbuđenost. Samo sto kilometara! Tko bi to mogao vjerovati prije godinu dana!
U selu Moimentos, nakon 17 kilometara svratimo na terasu i ručamo. Za stolom pored nas bankar Maurice sa svojom suprugom Odile pa se raspitujemo kako se ona osjeća sa svojom iščašenom nogom. Za drugim stolom tri glasna Amerikanca koje sam već spominjao. Jedan se od njih pri polasku zaustavi pored našeg stola i pita jesmo li Nijemci jer mu se učinilo da govorimo njemački. „Ne, dvije gospođe su Švicarke, gospođa i gospodin Francuzi, a ja dolazim iz Luksemburga“, kažem mu. I objasnim da smo govorili francuskim jezikom. „Sve je to Njemačka“, kaže on. „Jeste li vi iz Kanade?“ pravim se mutav. „Ne. Ne mi smo iz Ohija, USA“, kaže ponosno. „Sve je to Kanada!“ kažem. Ne znam zašto, ali naljutio me. Srećom odoše. Dolazi neka grupa mladih ljudi sa širokim šeširima na glavi. Govore čudnim jezikom pa mi pokušamo pogoditi odakle dolaze. Nismo se složili pa ih ja jednostavno pitam. „Iz Izraela!“ kažu. „Pazi se sveti Jakove!“ Utom mi prilazi neki čovjek i pita na njemačkom odakle mi je šal koji imam oko vrata. Kažem mu da mi ga je sin dao i da na njemu piše reklama CFL (Chemins de Fer Luxembourgois) što znači luksemburška željeznica. On mi onda pokaza isti šal oko svog vrata. Dobio ga je u Luksemburgu povodom maratona na kojem je sudjelovao. Svijet je zaista mali. Moram to reći Tomislavu kad se vratim pa slikam Nijemca s njegovim šalom.
Nakon kratkog vremena stižemo u Portomarín, gradić od 2000 stanovnika, koji je šezdesetih godina kamen po kamen premješten iz doline na visoravan zbog umjetnog jezera, koje je nakon izgradnje brane potopilo dolinu. Nevjerojatno, kad vidim ogromnu crkvu u sredini sela, da je i ona tako premještena. Stara slika u mom hotelu prikazuje kako je to nekad izgledalo.
Dok kasnije šetam gradom nađem Romaina kako sjedi baš na stepenicama ispred crkve i pozovem ga na piće. Kaže da se dobro osjeća, ali da mu otac ima puno problema sa žuljevima. Uskoro nam se pridruže dvije mlade Korejke koje je Romain sreo na putu. Jedna ima 13 a druga 15 godina, što im ne smeta flertati s njim. Ona od 15 kaže da će uskoro navršiti 16 godina, a u Južnoj Koreji 17 godina. „Zar su godine u Koreji kraće?“ pitam uz smijeh. „Ne, ali kod nas se godine počnu brojati od začetka djeteta, tako da dijete ima godinu dana kad se rodi“, reče ona ozbiljno. Kad sam to kasnije pričao Bertranu, notaru, reče mi da je u Francuskoj dijete od začeća zaštićeno zakonom. Svašta čovik nauči.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
