Utorak, 22. svibnja 2007.
Saint Sever – Hagetmau (20km; 4 sata i 30 minuta)
Nađemo se oko 9 sati ispred moga hotela i krenemo. Iako je etapa kratka, Bernard ide prilično brzo, što Ericu pričinja puno problema i jedva sustiže. Opet pričaju bez prestanka. Pitam se kako netko može toliko dugo brbljati. A kažu da su žene brbljave. Treba čuti muškarce u Francuskoj.
Put ponovno prolazi kroz mnoga sela i u svakom od njih ima veća ili manja crkva. Nažalost skoro sve su zatvorene pa ih ne možemo posjetiti. Iznimka je crkva u selu Audignon, koja djelomično datira iz XI. stoljeća i u njoj se nalazi divan oltar izrezbaren u drvetu.
Čudimo se da je crkva otvorena kad posjeduje ovakav trezor, ali u Francuskoj, čini se, ništa nije logično. Pomno zatvaramo crkvena vrata i nastavimo svoj put. Uz pričanje i ne primjećujemo kako vrijeme i kilometri prolaze pa se iznenadismo kad smo se već u 12,30 našli na cilju. Ustvari pred turističkim uredom. Službenica je taman mislila zatvoriti, ali nam se smiluje i posluži nas informacijama i pečatom. Njihovo se prenoćište nalazi u centru grada, a moj je hotel udaljen 2 km i nalazi se na izlazu iz grada. Srećom u dobrom smjeru pa sutra neću morati taj dio ponovno propješačiti. Ručamo tu ispred ureda na nekoj klupi. Dogovorimo se naći u 17 sati na terasi obližnje kavane pa odlazimo u svoja prenoćišta. Put do moga hotela ide gotovo stalno uzbrdo glavnom cestom pa ima i prilično puno prometa. Stignem potpuno znojan pa se brzo tuširam i perem rublje. Nema baš puno mjesta objesiti rublje pa otvorim prozor i vješam ga tu. Legnem i odspavam sat vremena. Zovem Mariannu i drago mi je čuti da je sve u redu. A ona se dobro osjeća jer uskoro se vraćam kući. I ja jedva čekam povratak.
Silazim ponovno u grad i nađem svoje suputnike na terasi. Sjedimo dugo i polako ispijamo pivo. Gledamo prolaznike i komentiramo njihov izgled i žurbu s kojom hodaju.
Kasnije idemo u kupovinu namirnica jer naše rezerve su pri kraju. Nije lako naći otvorene prodavaonice pa koristimo priliku kad na vrijeme stignemo u neki grad. Idemo do njihova prenoćišta, koje se sastoji od plastičnog šatora pod kojim se nalaze 8 kreveta. Večeras će netko spavati na zemlji jer ima ih devetero. Moja su dva suputnika došla dovoljno rano pa su rezervirali krevete i tako izbjegli spavanje na zemlji.
Vraćam se u hotel gdje smo se dogovorili večerati zajedno. Legnem malo na krevet i razmišljam o skorom dolasku na cilj ovog dijela hodočašća. Moram priznati da mi je jako drago što ću se uskoro vratiti kući, jer primijetio sam da je Marianne bila hrabra skoro do kraja, ali da joj je sada zaista dosta. A i ja se osjećam prilično iscrpljeno. Ništa me posebno ne boli. Žuljeva više nemam, ali umor je tu. Umor od svakodnevnog pješačenja, ali i umor od pakiranja i raspakiranja kofera i torbe. Ne mogu zamisliti kako je to bilo kod kuće kad to nisam morao činiti.
Silazim oko 19 sati u restoran, gdje već nađem moje suputnike pa uživamo u večeri i crnom vinu. Osim nas ima još samo tri druga gosta pa smo brzo usluženi. Nakon večere moji kolege se vraćaju u grad, a ja izađem malo u šetnju prije spavanja. Vraćam se nakon pola sata i – nađem hotelska vrata zaključana. Drmam vratima jer mislim da su blokirana, ali otvoriti ih ne mogu. Onda primijetim da su vanjski zastori na restoranu zatvoreni. Obilazim s druge strane, gdje nađem još jedna vrata – također zaključana!!! što sad, Slavko? Ovo je nešto novo. Da nisam ovako ljut, bilo bi smiješno. Čudi me da su vrata zaključana jer tek je 21,30. vlasnik ništa nije rekao da se tako rano zatvara, a ključa od vanjskih vrata mi nije dao. Tek imam ključ od vrata svoje sobe. Uzmem šljunka i bacam na prozore na prvom katu nadajući se da ima još gostiju pa će mi oni otvoriti vrata. I tu su zastore zatvorene i nitko se ne javlja. Srećom imam broj telefona kod sebe pa nazovem. Telefon zvoni dugo, ali nitko se ne javlja. Ili su pomrli ili se preselili. Ponovno obilazim oko hotela i tražim neku mogućnost ući u hotel. Pogledam prema otvorenom prozoru svoje sobe koja je na prvom katu i razmišljam kako se popeti. Sjećam se da sam se nekad davno penjao na prvi kat u hotel Slaviju u Opatiji, ali tada sam imao 20 godina, nisam popio 3 piva i nekoliko čaša vina prije toga, a i rubovi zidova su imali kamenje koje je stršilo nekoliko centimetara pa sam se mogao penjati bez velikih problema. A na balkonu me čekala Engleskinja, što mi je davalo dodatni motiv.
Pogledam u vrt i vidim neke plastične stolove. U mislima ih stavljam jedne na druge, ali kako su svi iste veličine, ne vidim načina popeti se na njih. Ma neću valjda ostati čitavu noć pred vratima. Nastavim tragati po vrtu i naiđem na neke metalne zahrđale ljestve koje se mogu razvući. Uzmem ih i razvučem na maksimalnu dužinu na zemlji prije nego ih prislonim na zid. Dosežu skoro do mog prozora. Gledam tanke zahrđale prečke i pitam se hoće li izdržati moju težinu. A i okvir koji drži zastore na mom prozoru ne može se potpuno dignuti pa nisam siguran mogu li se provući ispod njega. Što da radim? Mrak se poče spuštati pa se moram brzo odlučiti. Odlučim pokušati pa kud pukne. Slikam ljestve kako stoje naslonjene na zid pa ako padnem, neka se zna odakle. Popnem se na prve prepone i nisu se slomile. Okrenem se prema cesti kojom prolazi veliki broj automobila. Pomislim što bi bilo da me netko primijeti kako se penjem i zovne policiju. E, to bi bilo super! Barem bih imao prenoćište. Nastavim se penjati i primijetim da se ljestve opasno uvijaju pod mojom težinom. Popnem se do vrha i pokušam se provući ispod okvira, ali ne mogu proći. Pokušam zatvoriti okvir i to mi uspije nakon nekoliko pokušaja. Sad probam proći kroz okvir i s malo okretanja na stranu uspijem se provući. Pogledam u sobu i vidim stolicu blizu prozora na čiji sam naslon stavio nešto rublja da se suši pored otvorenog prozora. Srećom, jer to mi pomaže da se naslonim na nju rukama. Ostalo je mačji kašalj za ovakvog trapezista kao što sam ja. HA!!!
Sav sam u znoju. Što od napora, što od uzbuđenja. Ali ponosan sam sâm na sebe. Opet sam uspio premašiti sebe. Kad mi je vlasnik davao ključ od sobe, ni pomislio nisam pitati ključ od vanjskih vrata. Stvarno sam premašio samog sebe, što nije baš lako. Ali eto tko nema u glavi mora imati u rukama i nogama. Sjećam se nekog kviza na francuskoj televiziji koji se zvao „La tête et les Jambes“ (Glava i noge), gdje je jedan sudionik odgovarao na pitanja, a kad nije znao odgovor, onda mu je partner morao pomoći tako da je činio neki sportski podvig. Tuširam se i idem u krevet. Prozor ostavim otvorenim jer rublje još nije suho, a ljestve ostanu naslonjene na zid. Ne vjerujem da ima još neka budala koja bi pokušala popeti se tuda.
Srijeda, 23. svibnja 2007.
Hagetmau – Orthez (29,5 km; 6 sati i 10 minuta)
Probudim se jako rano. Noćas se spustila gusta magla pa je soba užasno hladna i vlažna. Rublje je mokrije nego sinoć, a mene grlo boli jer sam se prehladio. Odlično! Još mi je to trebalo! Spremim se i silazim u pola osam u restoran, gdje me Bernard i Eric već čekaju. Dok jedemo, pričam im o svom sportskom podvigu i zajedno se smijemo mojim nezgodama. Gazdi je netko rekao da sam vjerojatno ušao kroz prozor jer su našli ljestve naslonjene na zid pa me pita: „Izgleda da ste sinoć imali problema ući u svoju sobu?“ „Ja problema? Ne! Ne! Otkad sam u Francuskoj, najčešće tako ulazim u hotele“, odgovaram mu. Objašnjava mi da je mislio da sam ja u svojoj sobi pa je zatvorio hotel i vratio se kući, kad je posljednji gost izašao.
Izlazimo i mi odmah nakon doručka i krenemo. Magla je još jako gusta pa se pitam hoće li mi se rublje, koje sam objesio na torbu, osušiti. Slikam se ispred hotela, koji vjerojatno dugo, dugo neću zaboraviti. Hodamo jako brzo, kao nikad dosad. Hladno je pa se tako pokušavamo zagrijati, a rekli su nam da će popodne biti užasno vruće. Etapa je danas prilično dugačka i naporna, jer sad smo već na prvim obroncima Pireneja te je teren veoma valovit. Ali i prekrasan. Magla krajoliku daje dodatnu tajnovitost pa izgleda kao iz neke bajke. Samo da imamo više vremena, pa da uživamo u ovim divotama prirode.
Prolazimo kroz neko selo i zalutamo. Znakova više nema pa smo se taman htjeli vratiti kad primijetimo nekoga hodočasnika kako stoji pored neke kuće i priča s nekom ženom kroz prozor. Približimo se i pitamo je li i on zalutao. Da ali eto našao je ovu ljubaznu gospođu, kaže. Zaista je ljubazna jer nam nudi kavu, koju rado prihvaćamo.
Naš novi poznanik, Noel, krene nakon kave s nama iako bi, kako kaže, najradije ostao s gospođom. Priča nam kako pješači po 40 km dnevno i hvali se kako kod kuće često sudjeluje u pješačkim natjecanjima koja su dugačka i do 60 kilometara. Pravi šampion naš Noel. Priča još više od mojih suputnika, što je zaista uspjeh. Dosad sam mislio da sam naletio na dva najveća brbljavca u Francuskoj, ali Noel ih je daleko premašio. Srećom, mora u WC pa se zaustavi u sljedećem selu u nekoj kavani. Reče nam da će nas dostignuti i neka mi samo nastavimo. Mi to rado učinimo i nastavimo našim prilično brzim tempom. Nešto oko podne magla se potpuno digla pa sunce nemilosrdno prži. Zaustavimo se u nekoj šumici pored puta i ručamo. Dok jedemo, vidimo nekog crnca kako s maskom na licu i velikim kamenom u rukama trči uz brdo i pjeva. Ne vjerujemo svojim očima. Slikam crnca i pitam ga što to radi. „Treniram“, kaže. „Igram košarku u Orthezu pa moram biti u formi.“ Svašta ću još ovdje vidjeti, pomislim.
Dugo smo tu sjedili, ali Noel nas nije stigao. Valjda se vratio k onoj gospođi. Nastavimo putem koji, srećom, često prolazi kroz šumu pa nije previše vruće. I dolazimo relativno rano u Orthez. Idemo do centra grada, gdje se nalazi turistički ured, pa stavljamo pečat u naš svoje knjižice. Vidim da se moj hotel nalazi nasuprot turističkom uredu, što mi je jako drago. Barem neću morati dugo tražiti gdje se nalazi. Dogovorim se sa svojim kolegama da se kasnije nađemo na terasi pa idem u hotel. Kofer je tu, soba je rezervirana, ali, nažalost, još nije pospremljena kažu mi na recepciji. Ostavim ipak stvari u njoj i idem na željezničku stanicu, gdje kupim voznu kartu za povratak kući. Najradije bih se odmah popeo na vlak i krenuo, kažem Marianni koju nazovem. „Pa dođi“, šali se ona. Tješimo se uzajamno da povratak više nije daleko i da će ovih nekoliko dana brzo proći. Vraćam se u hotel i nađem svoju sobu „već“ pospremljenu. Jako je mala i jedini prozor gleda na neko unutarnje dvorište, koje je natkriveno staklenim krovom pa nema baš puno svježeg zraka u njoj. Tješim se da tu neću dugo ostati, a da sam se u zadnjih mjesec dana dovoljno nadisao čistog zraka. Tuš, pranje rublja pa izlazim u grad. Ulice su većinom uske dok prolazim kroz stari dio grada, ali široke avenije prolaze kroz novi dio grada. Dok šetam, sretnem Noela, koji se žali na tendinitis i kaže da će morati pauzirati bar jedan dan.
Brigitte, s kojom sam se već davno dogovorio da ćemo se naći u Orthezu, zove me i reče da dolazi za pola sata. Nađemo se pred mojim hotelom i idemo na terasu na piće, gdje nam se Bernard i Eric uskoro pridruže. Brigitte mi reče da je već rezervirala prenoćišta u Španjolskoj za mene i da se samo moramo dogovoriti za cijenu od koje će odbiti sve što sam morao dodatno platiti na ovom dijelu puta. U znaku isprike za sve one probleme pozove me na večeru u restoranu mog hotela. „Rado prihvaćam, ali moja je večera već plaćena“, prisjetim je. „Onda plaćam piće.“
Nas dvoje idemo u restoran, a ona dvojica u svoj brlog. Za vrijeme večere Brigitte mi priča o svojoj obitelji, mužu i 17-godišnjem sinu. Pitam je da li je ikad bila na hodočašću u Composteli i kaže da to nije za nju jer je postalo prava moda. A budući da ju je Bog napustio kad joj je najviše trebao, tj. kad je bila teško oboljela, religiozni razlog za nju više ne postoji. Pričam joj onda što sam ja sve doživio na ovom putu i kako sam našao sebe i Boga, za koga sam mislio da me zaboravio. Ispričam joj i priču o čovjeku koji je nakon smrti, s Bogom analizirao svoj život pa mu Bog pokaza tragove u pijesku uz primjedbu: „Vidiš li ove tragove stopala? To su moja i tvoja stopala. „Da“, odgovori čovjek. „ Ali vidim i tragove samo mojih stopala kad si me Ti napustio – i to u najtežim trenucima.“ „Nisu to tvoji tragovi“, odgovori Bog. „To su moji tragovi dok sam te nosio.“
Na rastanku mi Brigitte reče da sam je skoro uvjerio da treba ići na hodočašće. „Ja ti to od sveg srca želim i nadam se da će biti toliko uspješno kao i moje“, odgovorim joj. Kasnije sam je uključio u svoje molitve.
Idem spavati oko 23 sata.
Četvrtak, 24. svibnja 2007.
Orthez – Sauveterre de Bearn (23,5 km; 5 sati i 30 minuta)
Spavao sam vrlo slabo. U sobi je bilo užasno vruće, a ni otvoren prozor nije ništa pomogao jer je u unutarnjem dvorištu također bilo toplo. Nos mi je od prehlade gotovo potpuno zatvoren pa mi je i to smetalo disati. Čak sam i glas izgubio. Doručkujem i onda pričekam svoje suputnike pred hotelom. Kasne nekih 20-tak minuta. Baš kad sam odlučio krenuti bez njih, pojave se i ispričavaju zbog kašnjenja.
Danas idemo malo sporije, jer jučer smo opet prerano došli. Put ide malo cestom, malo kroz šumu i onda je često pun blata i vode. Znojim se više nego obično, ili zbog prehlade ili zbog velike sparine.
Kako mi se glas uopće ne čuje, moji me suputnici puštaju na miru i pričaju između sebe. Planiraju ostatak puta do Compostele i računaju kad se moraju vratiti kući. Bernard je bivši direktor neke škole za odrasle, sada u mirovini, pa ima više vremena, dok Eric još radi u pošti i mora se vratiti do kraja lipnja. Brinu se što ja neću biti s njima i prevoditi im kad sretnu strance. „Da, naša mobilna enciklopedija neće više biti s nama“, kaže Eric.
Oko 13 sati magla se potpuno digla i sunce je užasno vruće. Stavljamo šešire na glave i to barem malo pomaže. Dolazimo u Sauveterre oko 15 sati i ulazimo u turistički ured. Ista djevojka koja nam je dala pečate u Orthezu sjedi za stolom. Pitamo je jesmo li se ponovno našli u Orthezu nekim čudom ili je to njezina blizanka. „Ne, ne, ja jedan dan radim tamo, a jedan ovdje“, kaže nam. Mijenja se s još jednom kolegicom. Stavi na pečate u knjižice i objasni put do naših prenoćišta. Nalaze se prilično daleko iza gradića. Nastavimo i nakon 2 kilometra ja dolazim do svoje auberge. I njih dvojica svrate pa sjednemo na terasu i gazdarica nam natoči pivo, a uz njega nam ponudi 3 komada nekoga lokalnog kolača. Pivo je izvrsno, a kolač odličan. Čak sam kasnije našao neku razglednicu s receptom toga kolača i ponio je kući. Ona dvojica nastave do sljedećeg sela, gdje se njihovo prenoćište nalazi, a ja idem u sobu. Tuširam se operem rublje i legnem u krevet. Zaspao sam prije nego mi je glava dodirnula jastuk. I spavao do 18 sati, kad me probudi snažna grmljavina. Pogledam kroz prozor i vidim da kiša pada kao iz kabla.
Idem nešto kasnije na večeru i na terasi sretnem dvije hodočasnice koje sam sinoć primijetio u restoranu. Sjede u kratkim hlačama smrknutih lica. Pitam što im se dogodilo i kažu da njihova prtljaga nije stigla pa moraju ovako mokre od znoja i kiše čekati. Dok pričamo, vlasnik hotela iz Ortheza stiže s njihovom prtljagom i objašnjava da ih je taksist jednostavno zaboravio. Tješi me to što se tako nešto i drugima događa.
Pričekam dok se one presvuku pa večeramo zajedno jer smo jedini gosti.
