Petak, 25. svibnja 2007.
Sauveterre – Ostabat (26 km; 5 sati i 40 minuta)
Krenem nešto poslije 8 sati i žurim stići svoje suputnike, koji me čekaju u sljedećem selu. Javljaju se i objašnjavaju mi kako da pronađem najkraći put do njih. Oni su jučer malo lutali pa me zato upozoravaju. Stignem ih nakon nekoliko kilometara i uputimo se dalje. Put je sada sve valovitiji, ali pejzaži su sve ljepši i ljepši. Blagi brežuljci i široke doline pune zelenila, a u daljini se naslućuju visoke planine Pireneja. Žurimo jer su za popodne najavili oluju, a čuli smo da one u ovim krajevima znaju biti jako opasne.
Zaustavimo se nakon 15 kilometara u gradiću Saint-Palais i kupimo nešto namirnica. Terase su pune svijeta pa ne možemo odoljeti, nego i mi sjednemo i popijemo po čašu mineralne vode. Napunimo i naše boce vodom jer danas je zaista sparno pa se znojimo više nego obično. Ne sjećam se kad sam zadnji put popio litru vode u ovako kratkom vremenu. Nastavimo nakon kratkog odmora. Ohladili smo se pa nekako ne ide dobro. To se ipak poboljša nakon nekoliko kilometara. Uživamo u predivnom krajoliku. Nakon 3 kilometra dolazimo do Stèle de Gibraltar gdje se sastaju 3 velika francuska puta prema Composteli (Tour, Vezelay i Puy). Nalazi se pod obronkom brijega u malom seocetu.
Slikamo se pored toga spomenika i onda nastavljamo uzbrdo. Put je sada prekriven kamenjem koje je jako sklisko i često posrćemo. Ali kakav pejzaž! Ne znam je li ljepše ispred nas ili iza nas. Često se zaustavljamo i slikamo. Međutim treba ipak napredovati jer još smo daleko od cilja, a oblaci na nebu sve su gušći i crnji. Na vrhu ovoga divnog brijega uz čiji smo se uspon dobro oznojili dolazimo do kapelice oko koje pase veliko stado ovaca.
Tu se zaustavimo i ručamo. Vjetar je jak i prilično svjež pa se zaklonimo pod krov kapelice, gdje nađemo stol i klupe. Dok ručamo, Marianne me zove i kaže da su u Luksemburgu najavili crvenu uzbunu zbog oluje, što se do sada nikad nije dogodilo. Osjećam da se jako brine i da ju je čak prilično strah. Kažem joj da su pravi majstori (brat Mile, prijatelj Nikola i ja) našu kuću gradili i da će ona uz Božju pomoć izdržati tu oluju. Malo se umiri dok razgovaramo i obeća da će me zvati večeras. Mi uskoro nastavimo, sada nizbrdo s druge strane onoga brijega. Pejzaž je još uvijek divan, a crni gusti oblaci daju onim planinama nekakvu posebnu ljepotu.
Put sad ide jakom nizbrdicom pa moramo koljenima kočiti, što Ericu i Bernardu pričinjava velike probleme. Ja, začudo, nemam nikakvih problema s time. Sjetim se one: „Nizbrdo se i babino govno valja“, pa to pričam njima dvojici. „E valjda mi nismo babino govno“, kažu.
„Ali ste mekušci“, zadirkujem ih. Eric se već nekoliko puta bunio zbog našeg brzog ritma: „Dvojica hodočasnika pješače jako brzo i eto ja sam baš morao na obadvojicu naletjeti!“ Sad zaostaje i nizbrdo i uzbrdo pa ga često moramo čekati. Nakon bezbrojnih uspona i nizbrdice stižemo napokon u Ostabat. Malo, jako malo je to selo sa samo jednom kavanom, ispred koje stoji krupan čovjek s tipičnom baskijskom kapom na glavi. Eric primijeti da je on pravi Bask zbog te kape, a Bask mu ponosno odgovori. “Nisam ja Bask zbog kape! Ja sam Bask ovdje!“ i šakom se snažno udara u grudi. Pokaza nam put do našeg prenoćišta udaljenog oko kilometar iza sela. Stižemo uskoro na cilj i gazdarica nam pokazuje prenoćište. Njih dvojica će spavati u velikoj dvorani s oko 50 kreveta, a ja sam dobio divnu sobu pod krovom s ogromnom kupaonicom. Kupam se u toploj vodi i operem rublje. Vidim da grijanje radi pa sam siguran da će se na vrijeme osušiti. Nakon kratkog odmora idem do glavne zgrade i sjednem s mojim kolegama na terasu gdje pijemo pivo. Gledamo kako veliki broj hodočasnika još dolazi pa su uskoro svi kreveti zauzeti. Rekoše nam da ćemo svi zajedno večerati u velikoj dvorani, gdje su klupe postrojene pored dugačkih stolova. Večera počinje u 19 sati i sastoji se od juhe, kobasice s krumpirima i komadom torte. Uz to možemo dobiti vina koliko želimo. A gazda, krupni Bask, dok mi jedemo, pjeva baskijske balade. Ima glas kao da dolazi iz bačve. Nakon večere moramo za njim ponavljati riječi baskijske pjesme. Nauči nas da postoje 7 baskijskih provincija: 3 u Francuskoj i 4 u Španjolskoj. Nešto kao Kurdi su ovi ponosni Baskijci, pomislim. Stisnule su ih dvije velike sile ali se ne daju.
Dok mi večeramo, izvana se čuje grmljavina pa to nekako zvuči kao muzička pratnja našem pjevaču. Idem poslije večere u svoju sobu i zovem Mariannu. Kaže da je vjetar veoma jak ali da nema kiše kod njih. „Sve se prozori tresu“, kaže mi. Dugo u noć molim Boga da je čuva.
Subota, 26. svibnja 2007.
Ostabat – Saint Jean Pied de Port (23 km; 5 sati i 10 minuta)
Dignem se oko 6 sati i zovem Mariannu. Cijelu noć nisam spavao jer sam se brinuo. Kaže mi da je oluja dotakla Luksemburg i da je u Ettelbrucku padao gràd veličine ping-pong loptice, ali da nije bilo velike štete. U našem selu, Cruchtenu, je padala jaka kiša skoro cijelu noć i puhao užasan vjetar, ali sve je prošlo. Uf! Hvala Bogu. Odmah se bolje osjećam. Spremim se brzo i idem na doručak u onu istu dvoranu gdje smo sinoć večerali. Većina hodočasnika je već davno krenula pa je ostalo tek malo ljudi koje nađem na doručku. Bernard i Eric su već spremni i samo čekaju na mene. Vratim se u sobu i brzo spakiram torbu i kofer pa krenem. Kiša je padala cijelu noć, a pada i jutros. Nije previše hladno pa sam obukao kratke hlače i plastične dokoljenice.
Nakon nekoliko stotina metara dolazimo na raskrižje. Jedan put ide cestom a drugi zemljanim putem. Ja bih najradije išao cestom, ali Eric inzistira da idemo onim drugim jer kaže da nije uzalud kupio cipele koje ne propuštaju vodu. Krenemo dakle tim putem i nakon kratkog vremena puni smo blata i vode. Tuda su naime prošli bezbrojni hodočasnici i raskvasili ionako mokar i blatnjav put. Ericu cipele puno ne pomažu jer upada u blato tako duboko da mu se ulijeva u cipele. Ja pokušavam koliko toliko izbjeći najdublju vodu i blato hodajući pored puta. Ipak su mi noge nakon izvjesnog vremena mokre. Izađemo na cestu nakon par kilometara i ja im kažem da ću tuda nastaviti a oni neka idu kod god žele. I njima je blata bilo dovoljno, naročito Bernardu, koji nosi tenisice na nogama pa su mu noge mokre kao da je bos.
Nastavimo dakle cestom iako je promet dosta gust. Automobili nas prskaju, kiša pada bez prestanka, a vjetar puše u lice i nosi kišne kapi koje me udaraju u lice, iako nosim kišobran. Zar je baš ovakvo vrijeme moralo biti na dan kad dolazim na cilj?
Pješačimo brzo jer želimo što prije pobjeći od ove kiše. I nešto prije 12 sati dolazimo na ulaz u Saint Jean Pied de Port – nakon 40 dana i 942 km! I kako se osjećam? Ne znam. Nekako ne mogu shvatiti da je ovo cilj i da sutra neću morati pješačiti. Mozak mi govori da je kraj, ali ne mogu vjerovati u to. Možda će to doći kasnije.
Svratimo na terasu prve kavane pod krovom i pojedemo naše sendviče. Najprije ih zalijevamo kavom, a onda bijelim vinom. Imamo još nekoliko kilometara do svojih prenoćišta pa nastavimo. Oni idu u komunalno prenoćište, a ja u hotel koji se nalazi u samom centru. Dogovorimo se naći večeras i zajedno večerati u restoranu moga hotela pa svatko krene svojim putem. Soba je udobna a kada puna tople vode čuda čini pa se osjećam kao preporođen. Hladnoća i umor su nestali. Legnem u krevet i spavam dva puna sata. Sad bih ponovno mogao prepješačiti 23 km, mislim u sebi. Idem u šetnju gradom i razgledam uske ulice, gdje sretnem mnogo drugih hodočasnika kako traže prenoćište. Svratim u ured gdje dobijem pečat. Kupim novu knjižicu za treći dio svoga puta jer ova je već skoro puna. Sjednem na terasu i pišem dnevnik. Uskoro mi se pridruže neki hodočasnici koje sam sreo u Ostabatu. Jedan od njih je podrijetlom iz Luksemburga pa me smatra donekle svojim zemljakom. Oni sutra nastavljaju dalje.
Nešto prije večere naiđu Bernard i Dominique, koja je došla iz Bordeauxa autom. Idemo svih četvero zajedno na večeru. Atmosfera je čudna. Eric se jako prehladio i pored svojih skupih cipela, Dominique je tužna jer Bernarda neće vidjeti mjesec dana, a ja ne znam jesam li sretan što se vraćam kući ili žalostan što moram prekinuti hodočašće.
Rastajemo se nakon večere i poželimo jedni drugima sreću. (Razmijenili smo telefonske brojeve i adrese, ali nisam za njih više čuo iako sam nekoliko puta slao poruke. Možda je tako i bolje.)
Idem do željezničke stanice i mjerim vrijeme tako da sutra znam kada trebam krenuti iz hotela na vlak. Ovisno o vremenu ići ću pješice ili taksijem.
Nedjelja, 27. svibnja 2007.
Saint Jean Pied de Port – Cruchten
Vlak kreće u 8,40 pa ne moram žuriti. Doručkujem na miru i čak se malo prošetah kroz centar grada. Jučerašnji oblaci su kao rukom odneseni pa se sunce pojavilo i obasjava okolne planine. Drago mi je zbog hodočasnika koji su jučer toliko patili pod kišom.
Idem na stanicu i vučem kofer. Tamo nađem još nekoliko hodočasnika koji se kao i ja vraćaju kući. Ima ih iz mnogih zemalja. Ali najglasniji su Nijemci koji svima daju savjete i objašnjavaju kako treba hodočastiti. Vjerujem da će neki od njih još predložiti zakon s puno, puno paragrafa tako da se svi korektno ponašaju. Vlak dolazi na vrijeme i krenem na taj daleki put, koji me vodi preko Bayonne, gdje ću uzeti TGV do Pariza, a onda imam vlak u 17,30 koji dolazi u Luksemburg u 21,30. A u drugom smjeru mi je trebalo 67 dana u dva navrata. Tehnika, babo!
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
