Nedjelja, 9. rujna 2007.
Logroño
Logroño ima nešto malo manje od 150 000 stanovnika i glavni je grad autonomne zajednice Rioja. Tu su se oduvijek hodočasnici zaustavljali pa je u srednjem vijeku grad nazvan „La ciudad como el camino“ (grad kao put). Sagrađen je na starom rimskom naselju Vareia i služio im je kao komercijalna luka kao kasnije i Keltima. U X. stoljeću su se za njega borili kraljevi Navarre i Kastilje pa je na kraju pripao Kastilji. Alfonso VI. od Kastilje mu je 1095. dodijelio „fuero“ (privilegije slobodnog kretanja preko mosta), što mu je donijelo ekonomski prosperitet.
Probudio sam se prilično kasno pa žurim na misu u 10 sati. Katedrala je skoro puna. Misa se naravno služi na španjolskom, pa ne razumijem skoro ništa, ali svečanost je to pa se mogu prepustiti toj atmosferi i molitvi. Poslije mise ponovno šetam starim dijelom grada. Ulice su, čini mi se još punije nego sinoć. Kao u mravinjaku. Velika većina ljudi su Španjolci, tek tu i tamo se čuje neki drugi jezik. Ljudi su nasmijani i često čujem smijeh. Kakva razlika od atmosfere koju sam sreo u Limogeau. U jednoj ulici tržnica povrća. Povrćem divno ukrašeni dugački stolovi, a ispred njih kolona kupaca gleda i bira.
A na trgu muzika trešti. Prava fešta. Razgledam još crkvu svetog Jakova, koja se nalazi nešto dalje pa sjednem na terasu, gdje nešto kasnije pojedem lagani ručak. Vidim da serviraju večeru već u 8 sati pa već rezerviram stol. A onda, kad sam već u Španjolskoj, učinim kao i Španjolci – odem na siestu. Dobro mi je to došlo. Noge su i zahvalne na ovom danu odmora.
Ponedjeljak, 10. rujna 2007.
Logroño – Nájera (28 km; 5 sati i 55 minuta)
Po jednoj karti današnja je etapa dugačka 23 km, a po drugoj 28 km. Valjda su i ovdje udaljenosti relativne, pomislim pa krenem rano za svaki slučaj. U toj žurbi nisam izmolio svoju jutarnju molitvu prije nego krenem, nego molim dok žurim sada praznim ulicama pješačke zone. Molim Gospu da me i danas prati i čuva na mom putu. U tome trenutku se odnekle stvori neka starica ispred mene i nudi mi nešto uz riječi: „Neka te Ona prati na tvom putu!“ Pogledam i vidim da je to Gospina slika. Okrenem se za staricom da joj zahvalim, ali starica je već nestala.
Slika je divna i otkriva veličanstveno blaženstvo. S krunom na glavi, velikom oreolom i malim Isusom na rukama kao da mi govori: „Nemoj se bojati, vidiš da sam tu i da te pratim i čuvam!“ Od velikog uzbuđenja grlo mi se stegnulo a suze izviru na oči. Ako ovo nije ZNAK, onda ne znam što jeste. Nešto dalje sretnem nekog mladića koji mi veselo viče „Buen camino!“ iako očito nije hodočasnik. Dan je zaista lijepo počeo. Grupe i grupice hodočasnika na svakom koraku. Svi izgledaju pospano i nekako nevoljko hodaju. Ja se malo brinem jer jutros nisam našao tubu s kremom za noge koju upotrebljavam od početka i vjerojatno je ona spriječila da do sad nisam dobio žulj. Ljutit sam na sebe jer to mi je jedna od najvažnijih stvari, a eto vjerojatno sam je zaboravio u zadnjem hotelu.
Obično je dosadno prolaziti velikim gradom, ali danas to nije slučaj. Put na periferiju prolazi kroz gradski park, a onda se nađem na izlazu iz grada i ispred mene se pruža široka dolina išarana zelenim vinogradima. Daleko, nadesno od puta nacionalna cesta i buka prometa se čuje sve dovde. Nažalost put se spušta do te ceste i ide pored nje ili je nekoliko puta presijeca sve do Najere. Oko deset sati prolazim kroz oveće selo Navarette, gdje u jednom baru kupim bocadillo za ručak. Još je topao pa bih ga najradije već sada pojeo. Vrućina je već velika – 28 stupnjeva u 10 sati. A sunce je još daleko od zenita. Prestižem nekoliko grupa i pojedinaca. Nekako su tihi danas. Oko 12 sati počnem osjećati kako me lijeva noga peče – baš na onom mjestu gdje sam već nekoliko puta imao žulj. Zaustavim se pored puta, skinem cipele i čarape i – žulj se već formirao. Tražim malu apoteku i – nađem svoju kremu. Ne znam da li sam ljut ili sretan. Vjerojatno i jedno i drugo. Stavim compeed flaster na žulj, a noge dobro namažem kremom. Obujem druge čarape pa se nadam da sam tako izbjegao ono najgore. Dok se tako mučim sa svojim žuljem, pored mene prolaze hodočasnici, ali samo jedan mladić me pita treba li mi pomoć. Zahvalim i kažem da je sve u redu. Kad sam već sjeo, iskoristim priliku i pojedem sendvič, tako da ne moram ponovno zaustavljati se. Nastavim i uskoro stignem onog mladića na silasku niz jedan brijeg. Ima dva ogromna štapa pomoću kojih se kao na štakama spušta nizbrdo. Na licu mu grč boli. Sad ja njega pitam treba li mu pomoć. Kaže da ga koljena užasno bole i da mu je najgore nizbrdo. Savjetujem i njemu da ide natraške, što učini i osmjeh mu se odmah pojavi na licu. Zove se David. Bask iz Bilbaa. Krenuo je iz Pamplone da bi izbjegao onu prvu etapu, ali eto koljena ga ipak muče. Natraške nizbrdo se ne može brzo hodati pa ga ostavim. Još mi nekoliko puta dovikuje „gracias“, a ja njemu „Buen camino“.
Vrućina je sada nepodnošljiva – 36 stupnjeva, a vjetar, koji je jutros snažno puhao, potpuno se zaustavio. A dolina ispred mene je beskrajna. Hodočasnici izgledaju kao sitne točkice u daljini. Od Nájere ni traga ni glasa, a već sam prešao 24 kilometra. Dakle vodič koji reče da ima 28 km u pravu je. Nažalost, jer žulj me peče odozdo, a sunce odozgor. Oko 14 sati ugledam neko selo ispred sebe i nadam se da je to Najera. Srećom jeste. Prolazim pored neke table na kojoj je opisana legenda o borbi Rolanda protiv Saracena Ferraguta u 8. stoljeću. Ferragut, potomak Golijata, poslan je iz Sirije u Nájeru od babilonskog emira da se bori protiv kršćanske vojske Karla Velikog.
Saracenski div se nije bojao strelice ni koplja, a imao je snagu četrdeset ljudi. Visok skoro 12 lakata, lice dugačko jedan lakat, nos kao dlan, ruke skoro 4 lakta, a prsti tri dlana.
Karlo Veliki je slao nekoliko svojih ljudi protiv diva, ali on ih je lako pobijedio i zarobio. Roland je napokon zamolio da on sam ide, što mu je Karlo Veliki na kraju dopustio. I nakon borbe od dva dana, koja se vodila mačevima, drvenim štapovima, kamenjem i golim šakama, Roland nije našao načina raniti diva. Trećeg dana Ferragut prizna Rolandu da mu je pupak jedino ranjivo mjesto, što ovaj iskoristi u nastavku borbe i ubije diva tako da mu je zabio koplje u pupak. Umoran, gotovo kao da sam se i ja protiv diva borio, nekako stigoh do gradića, koji danas ima nešto više od 8 tisuća stanovnika.
Na zidu jedne tvornice netko je napisao pjesmu o hodočašću i pokušao objasniti razloge svoga hodočašća:
Polvo, barro, sol y lluvia,
Es Camino de Santiago.
Millón de Peregrinos
Y más de un millar de años.
Peregrino, quién te llama?
Qué fuerza oculta te atrae?
Ni el Campo de la Estrellas
Ni la grandes catedrales.
No es la bravura Navarra
Ni el vino de los Riojanos,
Ni los mariscos gallegos,
Ni los campos castellanos.
Peregrino, quién te llama?
Qué fuerza oculta te atrae?
Ni la gentes del Camino,
Ni la costumbres rurales.
No es la historia y la cultura
Ni el gallo de la Calzada,
Ni el Palacio de Gaudi,
Ni el castillo Ponferrada.
Todo lo veo al pasar
Y es un gozo verlo todo
Mas la voz que a mí me llama,
La siento mucho hondo.
La fuerza que a mí me empuja,
La fuerza que a mí me atrae,
No sé ni explicarla yo.
Solo El de Arriba lo sabe!
Prašina, blato, sunce i kiša,
To je put sv. Jakova.
Milijun hodočasnika
U više od tisuću godina.
Hodočasniče, tko te zove?
Koja te to skrivena snaga vuče?
Ni Zvjezdano Polje,
Ni velike katedrale.
Nije to hrabrost Navaraca
Ni Rioha-vino,
Ni galicijski plodovi mora,
Ni polja kastiljanska.
Hodočasniče, tko te zove?
Koja te to skrivena snaga vuče?
Ni hodočasnici Camina,
Ni seoski običaji.
Nije to povijest i kultura,
Ni pijetao od Calzade,
Ni palača Gaudija,
Ni dvorac Ponferade.
Sve to vidim u prolazu
I drago mi je sve to vidjeti,
Ali glas koji mene zove
Dolazi iz velike dubine.
Snagu koja mene gura,
Snagu koja mene vuče,
Ja ne mogu objasniti.
Samo Onaj gore to može.
Mislim da većina hodočasnika može potpisati ovaj tekst. Ja također.
Utorak, 11. rujna 2007.
Nájera – St. Domingo de la Calzada (21,2 km; 4 sata i 33 minute)
Na putu sam nešto poslije 8 sati iako današnja etapa nije dugačka. Opet su najavili veliku vrućinu pa ću pokušati prijeći što više kilometara prije podne. Put se ponovno penje. Toplomjer također. Bijeli se šljunak kliže pod nogama i uz svaki korak gubim pola koraka. Na vrhu brijega ravnica unedogled. Vrhovi planina u daljini se tek naziru i njihovi se obrisi gube u plavetnilu neba. Po putu sitne točkice koje se neprimjetno miču. I ja sam jedna od tih točkica. Jedna od stotine.
U selu Azofra, nakon šest kilometara vidim grupu hodočasnika kako sjede na terasi nekog bara i piju. Među njima David, Bask kojeg sam jučer sreo. Naslonio se na svoje dugačke štapove i pokušava krenuti. Koljena ga užasno bole, ali namjerava pješačiti do St. Dominga. Kaže dok se može na nogama držati, pješačit će. A ako više ne mogne hodati vratit, će se kući i dogodine nastaviti. Koliko sam takvih priča već čuo. Odustaju, ali se i vraćaju ponovno. I nastave tamo gdje su odustali. Koja je i kolika snaga ih vuče?
Spuštam se prema nacionalnoj cesti N 120, koja me već nekoliko dana prati svojom bukom. Kamioni ludo voze. Mislim da oni podrazumijevaju nešto drugo pod ograničenom brzinom: misle da je 120 km na sat minimalna brzina. Svaki put kad kamion prođe, osjećam vrtlog koji me povuče iako sam nekoliko metara udaljen od ceste. Užasno. U daljini se čuje jauk ambulante. Srećom nakon nekoliko kilometara put se udaljava od ceste. I prolazi kroz vinograde. Dobro je što ponekad mogu svrnuti pogled na stranu na zelenilo vinograda jer bijeli šljunak, kojim je put prekriven toliko se sjaji pod suncem da i pored sunčanih naočala ne mogu u njega gledati stalno. A treba gledati jer ponekad između šljunka proviruje poneki veći i oštri kamen pa je lako posrnuti.
Namjeravao sam se zaustaviti u selu Cirueña i ručati, ali ne vidim niti jedan bar pa nastavim. Toplomjer se već popeo na 33 stupnja. Na vrhu jednoga brijega ugledam daleko dolje neki gradić i po mome brojčaniku trebao bi to biti St. Domingo. Treba se još samo spustiti niz dugačku blagu strminu.
Dolazim na ulaz u gradić i vidim pored ceste ured za hodočasnike. Ljubazna djevojka, uz blaženi osmijeh dijeli pečate i plan grada. Objašnjava gdje se nalazi albergue, a meni nacrta na planu gdje se nalazi moje prenoćište. Večeras ću prespavati u nekom staračkom domu koji drže sestre reda cistercita. Nađem se pred zatvorenim vratima, ali nakon kratkog vremena otvara mi neka gospođa, koja govori samo španjolski. Razumio sam da sestra nije tu pa moram ostaviti osobnu kartu na recepciji. Soba je mala, ali vrlo lijepo uređena. A krevet udoban. Nakon tuša legnem na njega da se malo odmorim i – probudim se nakon sat i pol. Idem u grad.
Santo Domingo de la Calzada je gradić od 6 tisuća stanovnika, ali je vrlo lijepo uređen i čini se da ljudi dobro žive jer kuće su velike i lijepe. Idem u katedralu koja je poznata po svoji pijetlovima, koji se nalaze u njoj. Na ulazu treba platiti 3 €. Eto, sad se ulaz u crkvu treba i plaćati. A sve zbog pijetla i kokoši.
Mislim da je to jedina crkva na svijetu u kojoj ima takvo nešto. A legenda o pijetlu je vrlo lijepa i stara:
Godine 1130. Hugonel, mladi germanski hodočasnik na putu sa svojim roditeljima prema Santiagu de Composteli, provede noć u jednoj gostionici u Santo Domingo. Jedna mlada konobarica mu se udvarala, ali je on odbije. Uvrijeđena, sakrije u njegovu torbu srebreno posuđe. U trenutku polaska optuži ga za krađu tog posuđa. On bude osuđen i obješen za krađu koju nije počinio.
Roditelji, uplakani nastave hodočašće i moleći se svetom Jakovu. Na povratku iz Compostele čuli su kako im sin s vješala govori da je živ, jer ga sveti Jakov štiti. Začuđeni, obratiše se kadiji koji je baš jeo pečenog pijetla i kokoš i koji im sarkastično reče: „Ako je vaš sin živ, onda će ova kokoš i pijetao zapjevati na mom pladnju“, što se i dogodi. Pijetao zapjeva, a kokoš zakokodače. Šokirani kadija dadne mladića skinuti s vješala, a umjesto njega objesi krivca.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
