Četvrtak, 28. rujna 2006.
Tonnerre – Chablis (22 km; 5 sati i 30 minuta)
Put vodi uzbrdo, pored crkve sv. Pentra i penje se oko dva kilometra. Sav sam mokar od znoja iako je rano i svježe. Na visoravni put ide kroz polja i visoku travu. Obuo sam visoke cipele pa nemam problema.
Kasnije prolazim kroz šumu. Nikoga ne srećem osim velike grupe divljih svinja koje krenuše u panični bijeg čim su me osjetile. Malo zatim izlazim iz šume i vidik se otvori s jedne strane preko oranica, a u daljini se naziru brda.
Razmišljam o povratku kući. Jutros sam razgovarao s Mariannom i zamolio je da pogleda vozni red vlakova. Izađem na otvoreno i ugledam TGV. Po mome putnom vodiču znam da put prolazi ispod tračnica. Najradije bih sad uzeo vlak i krenuo kući.
Pri kraju sam svog puta i želio bih sada da što prije stignem na cilj. Kao što sam prije mjesec dana želio krenuti na put. Eto, kakav je čovjek. Ili, bolje rečeno, kakav sam ja!
Prije Chablisa prolazim kroz vinograde. Tu dakle raste grožđe od kojeg se pravi ono fantastično vino, koje tako volim. Grožđe je obrano, a vinogradi izgledaju kao da su ošišani.
Još malo i ulazim u Chablis. Umoran uopće nisam i žao mi je što nisam mogao nastaviti još nekoliko kilometara pa da se tako još više približim cilju.
Nalazim hotel bez problema i srećem jednu Portugalku na recepciji. Veoma je otvorena i brzo mi ispriča svoj život u Francuskoj. I probleme koje je imala kad se pokušala vratiti u Portugal. Umrli joj otac i brat i to ju je toliko pogodilo da je napustila dosadašnji posao i zaposlila se eto u hotelu. To joj daje prilike pričati s gostima i tako zaboraviti svoje probleme. Priča li, Portugalka priča! K’o mlin.
Idem u sobu i nakon tuširanja i pranja rublja pokušam rezervirati za sljedeću noć. Do Vezelaya ima još 55 km, dakle još jedno prenoćište prije cilja.
Uspijem naći sobu u hotelu u selu Accolay, udaljenom oko 25 km, što je skoro na pola puta. Rezerviram odmah i u Vezelay tako da više ne moram brinuti o tome tako neugodnom problemu. Ne mogu vjerovati da sam tako blizu cilja. Kad sam prije mjesec dana krenuo, Vezelay mi se činio na kraju svijeta, a sad sam eto skoro pred njegovim vratima.
Izlazim u grad i nađem turistički ured. Naprinta mi čovjek vozni red od Vezelaya do Luksemburga. Kao da sam već kod kuće. Šetam gradom i zaustavljam se na terasi, gdje ima prilično puno gostiju. Sunčana je i lijepa. Sjednem i naručim času Chablisa, a što drugo? Dva čovjeka sjede za susjednim stolom i čujem pričaju njemački. Pitam jesu li turisti i rekoše da pješače od Reimsa do Vezelaya. Eto ipak nisam samo ja na tom putu.
Uskoro pristiže velika skupina mladih ljudi namazanih bojom i svaki od njih nosi krunu od vinove loze. Dijele mlado vino i pjevaju uza zvuke gitare i harmonike. Smještaju se na terasi i dvije mlade djevojke počeše pjevati nekim čudnim jezikom. Pitam što to pjevaju i jedna od njih mi kaže da je to ciganski i prevede mi riječi ljubavne pjesme.
Dugo sam još sjedio i slušao kako pjevaju. To je grupa koja je danas završila berbu grožđa i sad proslavljaju uz pjesmu i ponudu mladoga još nefermentiranog vina.
Nakon nekoliko čaša izvrsnog vina i slušanja ciganskih pjesama idem na večeru u obližnji restoran. Hrana je bila izvrsna kao i do sada, a vino također. Punog želuca vraćam se u hotel i spakiram stvari. Gasim svjetlo i uskoro prijeđem u carstvo snova.
Petak, 29. rujna 2006.
Chablis – Accolay (25 km; 6 sati)
Put vodi uzbrdo cestom. Magla se još nije potpuno digla i Chablis, koji sam napustio prije pola sata, tek se nazire dolje u dolini.
S obje strane ceste vinogradi. Grožđe je obrano, ali ima još poneki zaboravljen grozd pa ih berem. Puno je šećera i okusa.
Vidim traktore kako šišaju vinograde i kad se jedan od njih pojavio na cesti, slikam ga.
Prolazim kroz sela, ali se ne zaustavljam. Žurim kao da ću time ubrzati povratak kući. Put kasnije ide preko neke visoravni kroz polja i šumarke. Njive su uzorane i izgledaju nekako prazne.
Prolazim kroz malo veće selo Vermenton i pokušam izbjeći nacionalnu cestu pa pitam jednog prolaznika kako da to učinim. Pokaza mi put prema luci, gdje ću, kako kaže, naći most i s druge strane mosta nalazi se puteljak koji vodi do Accolaya. Poslušam i uskoro se nađem u luci. Nekoliko lijepih brodica i četiri Engleza nešto razgovaraju. Pitam ih za most, ali Englezi mutavi k’o i ja. Ima most, ali samo s tračnicama. Vraćam se u selo. Kunem prolaznika koji me tako malo prošetao. Bilo je to prvi i posljednji put. Opet je vrućina.
Krenem glavnom cestom i na kraju sela sretnem ženu sa psom. Pitam i nju i pokaza mi prijelaz preko kanala. Nađem se uskoro s druge strane i uz kanal dođem nakon 3 kilometra u Accolaya. Vlasnik hotela se začudi što sam već tu, jer mislio je da ću doći tek predvečer. Uđem odmah u sobu, koja je prilično velika i udobna. Ima čak i električno grijanje u kupatilu pa odmah operem donje rublje, čarape i majicu. Stavim ih na stolicu pored grijanja da se suše, a ja se tuširam i malo ispružim na krevet. Ne moram rezervirati jer sam to prekjučer već učinio. Razmišljam. Ne mogu vjerovati da sam skoro na cilju. Kako li ću se sutra osjećati kad ugledam Vezelay? Odakle ću ga već ugledati? Znam da je na brežuljku pa bih ga trebao ugledati izdaleka.
Izlazim u selo i malo šetam. I tražim putokaz poljskog puta, jer odlučio sam ići tuda. Udaljenost je ista kao i cestom. Nađem znak na kraju sela pa se vratim i pijem pivo.
Večeram u jako lijepom hotelskom restoranu, s kamenim zidovima i svodom, koji se nalazi u podrumu. Ima još nekoliko gostiju pa eto barem nisam sam. Večera je sastavni dio cijene koju sam ugovorio s vlasnikom pa ne moram sastavljati meni sam. Kažem konobaru da ne želim sir, a onda vlasnik dođe sam i pita me da li ga ja želim uvrijediti time što ne želim kušati njihov sir. Pristanem i nisam požalio. Vlasnik mi je sam izabrao četiri pet različitih sireva i donio mi još čašu odgovarajućega crnog vina. Nisam više bio gladan, ali to je zaista bio najbolji sir koji sam ikada okusio. „Je l’ da sam bio u pravu?“ reče mi gazda, kad sam pojeo.
Idem u krevet potpuno zadovoljan. Dobro se najeo i napio, a i rublje se u međuvremenu osušilo.
Subota, 30. rujna 2006.
Accolay – Vezelay (30 km; 6 sati i 10 minuta)
Dižem se u 6,30 i nakon jutarnje toalete idem u pekaru, koju sam sinoć primijetio. Nažalost još je zatvorena pa se vraćam u hotel na doručak. Kad se pekara otvorila u osam sati, kupio sam svoj ručak. Krećem odmah, i to punom parom. Kao na krilima sam. još nekoliko kilometara i sati pa ću se naći na cilju. Ne mogu vjerovati. Na izlazu iz sela pas laje. Okrenem se i vidim jednu varijantu svog Padya. Gleda me kroz rešetku vrta i laje – kao da mi želi sretan put.
Nakon nekoliko kilometara put ulazi u šumu. Mokar je od noćašnje kiše pa razmišljam da li da promijenim cipele. Ipak odlučim zadržati tenisice, jer s njima brže napredujem.
Ulazim u selo i nakon konzultiranja putnog vodiča odlučim krenuti cestom. Uska je i nema puno prometa. Ali uskoro krene uzbrdo. Idem jako brzo i znojim se puno. U dolini još magla.
Dolazim na raskrižje, koje nije naznačeno na mojoj karti pa konzultiram „Žaklinu“ i izaberem najkraći put, koji vodi ponovno u dolinu. Srećem tek dva tri auta. Dolazim do rijeke i prelazim na drugu stranu u selo Voutanay, odakle me put vodi širokom cestom. Nije baš najljepše ići takvom cestom, ali je najkraći put tuda pa nastavim. Sitna kiša povremeno pojača pa moram razapeti kišobran. Crven je pa me automobilisti mogu lakše primijetiti, mislim u sebi.
Žurim koliko mogu jer promet je sve gušći. Još jedan kilometar širokom cestom pa ću skrenuti na sporednu. Odjednom vidim kako neki minibus usporava pored mene. Djevojka za volanom pita hoću li da me poveze. Na sjedalu još jedna djevojka i mladić. Kažem da skrećem uskoro s ceste i idem u Vezelay, što vjerojatno nije njihov smjer. „Vaš smjer je naš smjer“, kaže mi vozačica. Mladić s prvog sjedala prolazi otraga i ustupa mi mjesto. Ima ih sedmero i imaju između 20 i 25 godina. Žive u Parizu. Jenny ide studirati u Lyon, a ostali je prate. Vozačica, Zoe, često pješači pa veli da zna koliko je to teško. Tu je još Raphael, Jennyin brat, zatim Arthur, Elsa, Symon i Cyril. Dive se mojoj hodočasničkoj putovnici i pothvatu. Tisuću pitanja postavljaju. A i ja njima. Vrijeme prođe kao tren. Pričaju mi kako su krenuli jučer iz Pariza i prespavali u busu. Vrijeme leti. Uskoro se nađemo na ulazu u Vezelay. Često sam se pitao kako će to biti kad se nađem pred Vezelay i kako ću se osjećati. Uza svu svoju maštu nisam mogao zamisliti ovako nešto.
Zoe parkira bus, a grupa se studenata razleti po gradu u potrazi za prikladnim mjestom, jer pozvao sam ih na piće. Nađosmo veliku terasu i naručimo bocu Chablisa. Raspričali se kao vrapci. Slikamo se uzajamno, pišemo poruke i razmjenjujemo adrese. Obećao sam im poslati razglednice iz Compostele. Raspituju se o mojim doživljajima i naročito Raphael želi znati što sam sve doživio, pa me pita za najupečatljiviji doživljaj. Kažem im da je to bio onaj dan, između Bouillona i Allea, kad sam se skoro izgubio i kad mi vlasnica restorana nije dopustila večerati kod nje. Zoe potvrdi da je i ona često tako nešto doživjela, jer ugostitelji ne vole posluživati samo jednu osobu za stolom.
Prijevod nekih poruka koje su mi napisali na prvoj stranici mog vodiča: “Kakav divan put, koje pouke. Sretan sam što sam Vas sreo nekoliko kilometara prije Vezelay. Raphael.
Sretan put na na putovanju ka vašoj duši. Hranite se mirom i svakim novim susretom”.
Zoe i Raphael, koji su vođe puta, požuruju ostale, jer im je još ostalo puno kilometara. Ispraćam ih do njihova busa, a Raphael nosi moju torbu, jer želi osjetiti kako je to biti hodočasnik. Zoe pak nosi štap i primijetim da ima problema pri hodanju. Pitam je zbog čega i reče mi da je prije mjesec dana dobila moždani udar i da od tada ima problema s leđima i nogama. Zgranem se. Tako je vesela i puna života. Kaže da želi pješačiti do južnog pola. A sad jedva hoda. Zagrlim je i obećam da ću moliti za nju u Composteli. Grlim se s ostalima i rastajemo se kao stari poznanici. Osjećam neku čudnu tugu dok ih gledam kako odlaze prema busu.
Tražim svoje prenoćište i začudim se kad se ispostavilo da se nalazi nedaleko od terase gdje sam bio sa svojim studentima. Kuća datira iz XII. stoljeća i renovirana je u tom stilu. Čudan miris po cijeloj kući dolazi od masti kojom je stari namještaj premazan da se očuva. Brzo se tuširam, presvučem i idem u baziliku. Nalazi se tek stotinjak metara daleko od moga prenoćišta. Na ulazu vodič objašnjava turistima kipove koji se nalaze na svodu iznad vrata. Komplicirano i jako zanimljivo. Bez nečijeg objašnjenja bilo bi nemoguće razumjeti poruku i smisao tolikih likova. Ulazim u baziliku i dočeka me nešto što nisam dosad vidio u crkvama. Čudna svjetlost obasjava unutrašnjost. Stupovi, zidovi i svod crkve bijeli su, a prozori nemaju boja. Obuzme me nezamislivi mir i blaženstvo. Obilazim okolo i palim svijeću ispred relikvija svete Marije Magdalene. Molim ponovno za sve one za koje sam molio ovaj mjesec dana. I molim za Zoe, da joj Bog vrati zdravlje i omogući joj ispuniti svoj san kao što ja eto ispunjavam svoj. Često ću se vraćati u ova dva dana u baziliku. I svaki put ću osjetiti taj mir, koji me ispunjava do posljednje ćelije moga bića. Kad pomislim koliko se hodočasnika tu molilo, osjetim ogromnu zahvalnost što je meni dopušteno biti jedan od njih.
Idem u grad i dobivam posljednji pečat. Putovnica je sada skoro popunjena njima.
Tražim restoran gdje bih večerao. Gradić ima posebnu atmosferu. Glavna je ulica puna butika gdje se prodaju kipovi ili slike. A kiparski i slikarski ateljei popunjavali su tu umjetničku atmosferu. Moj je domaćin također kipar, ali eto u zadnje vrijeme ljudi nemaju dovoljno novca za umjetnost pa mora izdavati sobe da bi mu obitelj preživjela.
Po povratku u sobu zovem Mariannu i pokušam joj barem malo dočarati sve ono što sam taj dan proživio. Ali, sve bi dâ da si tu, kažem joj.
Slavko Jurčević
Nastavlja se …
