Subota, 28. travnja 2007.
Gargilesse – Crozant (24 km; 5 sati i 10 minuta)
Jutro je svježe, ali se vidi da će dan biti sunčan. Vraćam se putom kojim sam jučer ulazio u selo. Ovaj put ide uzbrdo, što je dobro jer se brzo ugrijem hodajući. Uskoro skreće s ceste preko polja i visoke mokre trave. Mijenjam tenisice za cipele pa nastavim. Nakon šest kilometara prolazim kroz selo Cuizon. Sunce je već visoko i vruće je. Obuvam ponovno tenisice i oblačim kratke hlače. Međutim po izlazu iz sela put opet skreće s ceste i opet gazim po visokoj još mokroj travi. Dakle opet mijenjanje cipela. E, moj Slavko, tko nema u glavi ima u nogama. Ili na nogama. Dok mijenjam cipele, vidim kako Austrijanci prolaze nedaleko od mene. Sagnem se malo iza zida, gdje sam sjeo da me ne vide i pustim ih da malo odmaknu. Nastavim nakon desetak minuta. Put se opet mijenja. Zaista je danas divan. Cesta, polja, šuma, pa opet cesta. A profil valovit. Uzbrdo, nizbrdo. Pa opet uzbrdo.
U jednom trenutku se spuštam uskim stepenicama u dolinu, kroz koju teče rijeka Creuse. Put sada nastavlja tik uz obalu. Duboka hladovina pa uživam u svježem zraku i divnim krajolicima.
Ovaj me dio puta podsjeća na belgijske Ardene. Dolazim u oveće selo, Eguzon. Skoro je 12 sati pa žurim u apoteku, gdje kupim pastu za zube, jer sam svoju zaboravio u St. Sepulchreu. Ako ovako nastavim gubiti i zaboravljati stvari, torba će mi uskoro biti prazna. Kupim još i kreme protiv sunca i u obližnjoj prodavaonici jabuku i suhu kobasicu. A onda idem u crkvu. Pomolim se za Mariannu, djecu i unučad. Za moju braću i njihove obitelji. Zahvalim Bogu što moje hodočašće ovako dobro napreduje. Molim Gospu da me i dalje čuva.
Nastavljam i uskoro izlazim iz sela. Zaustavim se u hladu i ručam. Sve je toplije i toplije.
Toplomjer pokazuje 32 stupnja. Drago mi je kad put ide kroz šumu jer tu je zaista ugodno pješačiti. Izlazim iz šume i prelazim mostom preko rijeke. Čujem kako se neki automobil zaustavlja pored mene pa se okrenem prema njemu. Gospođa za volanom otvara prozor i kaže: „Dobar dan, gospodine!“ „Dobar dan, gospođo!“ odgovaram. „Jeste li Vi gospodin Jurčević?“ upita me. „Jesam, jesam!“ odgovorim, „ali nisam znao da sam toliko poznat u svijetu!“ Otkud znate da sam to ja?“ „Ma ja Vaš kofer vozikam već tri dana od mjesta do mjesta. Jučer sam Vas obišla, ali nisam se usudila pitati jeste li to Vi. Danas Vas evo ponovno susrećem i usudila sam se pitati. Nema baš puno hodočasnika ovuda pa su šanse velike da sam pogodila“. E, a ja mislio da sam toliko poznat.“ Nudi mi da me poveze, što odbijam. „Treba li Vam nešto?“ upita. „Ako treba, ja ću Vam to dovesti“. „Ma, sve imam što mi je potrebno. Vode, hrane, lijepo vrijeme.“ „Divim se Vašoj hrabrosti“, veli mi. „Uputiti se ovako sam na daleki put!“ „Ma kakva hrabrost! Samo treba biti malo ćaknut“, smijem se. Zahvaljujem joj što mi je ovako savjesno prevozila prtljagu i rastajemo se.
Nakon mosta cesta se penje uzbrdo. Dolazim u Crozant oko 3 sata. Na raskrižju ispred sela srećom pogledam pomno sve znakove i primijetim da se moj hotel nalazi u drugom smjeru. Sad silazim ponovno do rijeke i već izdaleka vidim svoj hotel s druge strane.
Soba je udobna, a pogled kroz prozor na rijeku i ruševinu tvrđave zaista je divan. Jedino što nije dobro jest da nema mobitel mreže, a telefon u sobi ne radi. Ali ne može baš sve biti lijepo i dobro.
Nedjelja, 29. travnja 2007.
Crozant – Souterraine (28 km; 6 sati i 15 minuta)
Nakon zaista mirne i dobro prospavane noći krenem uzbrdo prema selu, koje je udaljeno jedan kilometar. Kupim kruha, pomolim se u maloj crkvi i brzo nastavim, jer danas je etapa prilično dugačka. Rekli su mi da je profil jako valovit pa nastojim prijeći što više kilometara dok je još svježe.
Put se iz sela pomalo spušta uskim, strmim serpentinama ponovno u dolinu do rijeke, a onda opet cestom uzbrdo.
Nakon nekoliko kilometara primijetim svoje Austrijance kako pored ceste mijenjaju cipele. Pričekam ih i onda nastavimo zajedno. Žale se da jutros nisu dobili doručak u hotelu pa su se morali zaustaviti u nekoj kavani i popiti barem kavu. „Ovdje zaista nisu izmislili rad“, rekoše. Vidjeli su me kako prolazim pa su me dozivali, međutim ja ništa nisam čuo. I jučer su me primijetili, dok su sjedili na jednoj terasi, kako idem od apoteke, u prodavaonicu pa u crkvu. Oni su morali pauzirati više od dva sata jer oboje imaju problema s Ahilovim tetivama pa jedva hodaju. Večeras će uzeti vlak do Limogea, gdje će pauzirati 3 dana i tako preskočiti 4 etape. Ako pak ne bude bolje s njihovim tetivama, vratit će se kući.
Pješače nepravilnim tempom: jako brzo, pa skoro stanu – pa onda ponovno brzo da bi se onda zaustavili u prvom selu. Nisam htio ništa reći, ali tako se ne napreduje brzo. Ja pokušam slijediti savjete, koje sam dobio od Priscile (Francuskinje, koja je prepješačila 5000 km kroz Tibet za 6 mjeseci). Rekla mi je da pješak najbrže napreduje kad ide umjerenim i stalno istim tempom, s rijetkim i kratkim pauzama.
I eto ostaviše me i oni, pa ostadoh ponovno sam. Toliko ih je u početku bilo, a onda jedan po jedan ili dva po dva odustadoše. Nadam se da ću ja ipak izdržati do kraja. Molim se Gospi svako jutro, prije nego krenem, da mi pomogne izdržati sve napore.
Put naizmjenično prolazi kroz zaseoke, šumu, polja pa kroz poneko malo selo. Vidim putokaz za Compostelu pored puta na ulazu u neko selo – 1613 kilometara!
Vrućina je ponovno velika – gotovo nepodnošljiva. 40 stupnjeva na suncu, dok prolazim uskim cestama, gdje nema ni daška vjetra da rastjera usijani zrak. Osjećam vrućinu asfalta kroz đonove tenisica. Zaustavljam se u svakom selu i punim bocu vodom. Nedjelja je pa ljudi sjede u hladu na svojim terasama ili u vrtovima pa ručaju. Jedino ja hodam usijanim asfaltom. Nitko se i ne našali ponuditi mi hladno pivo, koje mnogi od njih imaju na stolu. A tko me gonio da lutam ovuda u bespuću? Mogao sam i ja sad sjediti na svojoj terasi, u hladu s knjigom i pivom u rukama.
Srećom put sad zalazi u šumu gdje je „svježije“ – tek 31 stupanj. Ali ima mali milijun nekakvih sićušnih gusjenica, koje vise na drveću i padaju po meni. Šešir mi je uskoro pun a i po čitavom tijelu ih također ima. Put je također ponekad blatnjav pa moram obilaziti i provlačiti se kroz grmlje.
Bilo mi je drago kad sam ušao u šumu, a sad mi je još draže što napokon iz nje izlazim i tako se otarasim tih gusjenica i blatnjavog puta. Obuvam sandale jer, prema mom vodiču, put do cilja nastavlja cestom. Međutim ponovno naiđem na visoku travu pa se bojim da ne nagazim na zmiju. Jedva sam dočekao da se opet dokopam moga usijanog asfalta.
Prolazim pored nekoga privatnog dvorca, koji se ne može posjetiti. Okružen je zidovima s jedne te bodljikavom žicom s druge strane, a svuda table s naznakom da je to privatno vlasništvo i da je prolaz zabranjen. Barem nije zabranjeno slikati, pa to učinim.
Oko 16 sati napokon stignem u Souterraine. Umoran jesam, ali ne i iscrpljen. Čini mi se da ove godine nekako malo bolje podnosim vrućinu. Ili možda ima manje vlage nego prošle godine.
U gradu nikoga na ulicama. Kao da je grad izumro te djeluje nekako sablasno. Dolazim pred svoj hotel, ali ne u njega jer su vrata zaključana. Opet ti prokleti hoteli! Obilazim okolo i učini mi se da netko unutra sjedi. Lupam po staklenim vratima i pojavi se neka žena. Pusti me unutra nakon što je provjerila rezervaciju. Soba je vrlo mala, ali ima tuš i WC pa mi je ostalo svejedno. Malo se odmorim nakon tuširanja pa izađem u grad. Međutim sve – ama baš sve je zatvoreno pa se brzo vraćam u hotel i prilegnem do večere.
U restoranu sretnem još neke hodočasnike: jednog Belgijanca, koji ide u Santiago biciklom te grupu Francuza, koji svake godine pješače 8 dana prema tom istom cilju pa računaju da će tamo stići za 9 godina, ako budu živi.
Ponedjeljak, 30. travnja. 2007.
Souterraine – Bénévent L’Abbay (23,3 km; 5 sati i 17 minuta)
Nakon doručka pozdravim se s gazdaricom i osmero Francuza, koji su rezervirali sobu u istom hotelu kao i ja, pa ćemo se vjerojatno večeras ponovno sresti. Gazdarica im priča kako sam ja dobro organiziran što se tiče prijevoza prtljage i rezervacije hotela. „Nisam to ja organizirao. To je Brigitte učinila. Ja sam samo platio“, branim se.
Na izlazu iz gradića, dok prolazim pored vrtova, čujem kako netko zove: „St. Jacques“!? Okrenem se prema glasu i vidim jednog čovjeka kako stoji u vrtu i drži u ruci buket đurđica. „Da, idem prema Sv. Jakovu“, odgovorim. „Evo, onda uzmite ovaj buket đurđica, jer sutra je Prvi svibnja“, kaže mi. Uzimam i zahvaljujem. Slikam ga.
Nastavljam uskim cestama, gotovo bez ikakva prometa. Nebo je oblačno, a temperatura 17 stupnjeva – idealno za pješačenje. Nakon nešto više od 6 kilometara prolazim kroz selo Sainte-Priest-la Feuille. Prema mome vodiču nedaleko od sela, malo sa strane, nalazi se dolmen (iz bretonskog „taol maen“ = kameni stol) koji datira 4000 – 3000 godina prije Krista. Uputim se dakle prema njemu jer nije previše daleko.
Dolazim na polje gdje se dolmen nalazi i slikam ga sa svih strana. Čitam objašnjenje i naučim da takvih spomenika ima po cijeloj Europi, a najveći se nalazi u Irskoj i njegov je krovni kamen težak oko 150 tona. Bravo, Irci.
Razgledanje dolmena brzo je završeno i vraćam se natrag. Nastavim put i oko podne se zaustavim u selu Grand Neyrat, gdje pojedem svoj sendvič.
U međuvremenu se razvedrilo, što znači da je ponovno jako vruće – 34 stupnja. Znojim se naveliko, jer nekako je u isto vrijeme vrlo sparno.
Nekoliko kilometara prije Bénévent L’Abbaya vidim da se iza mene formiraju veliki olujni oblaci. Jutros mi neka gospođa reče da su ovdje oluje žestoke pa ubrzam korake ne bih li stigao prije oluje. Na kraju gotovo trčim jer su oblaci sada već iznad mene i prve velike kapljice kiše počnu padati. Srećom hotel se nalazi odmah pored puta pa ne moram dugo tražiti. Ulazim i na recepciji me gazdarica veoma ljubazno dočeka. Ima dakle u Francuskoj i hotelijera koji svoj posao obavljaju profesionalno. Zbog njezine ljubaznosti poklonim joj onaj buket đurđica, koji sam dobio jutros i koji sam nosio sve dovde. Malo je uvenuo, ali ona je ugodno iznenađena pa dobijem poljubac.
Tuširam se i dok se sušim, nebo se tako smračilo da moram paliti svjetlo. Pogledam kroz prozor i vidim kako kiša pomiješana s gradom pada kao iz kabla. Kakva sreća što sam na vrijeme stigao u hotel, pomislim.
Kiša je nastavila padati pa sam čekao večeru u hotelu. Hrana je izvrsna. Grupa od 8 ljudi, koju sam jutros napustio, sjedi za susjednim stolom pa se međusobno slikamo. A još jedna grupa od 17 ljudi (hodočasnika?) s druge strane. Ta se velika grupa ne miješa s ostalima, nego samo pričaju između sebe.
