Ponedjeljak, 3. rujna 2007.
Roncevalles – Zubiri (22 km; 4 sata i 55 minuta)
Noć je bila slatka, ali nažalost jako kratka. Već oko 4 sata čujem kako iz susjedne zgrade hodočasnici kreću na put. A sinoć sam ih čuo do pola noći kako galame ispred zgrade. Pogledam kroz prozor i vidim da je vani maglovito. Doručak mogu dobiti tek u 8,30 pa u hodniku čekam dok se vrata restorana otvore. Sa mnom još čeka jedan postariji čovjek zajedno sa svojim unukom koji ima tek 9 godina. Talijani su. Djed je unuku obećao voditi ga od St. Jean Pied de Port do Pamplone. Krenem prilično kasno, tj. tek u 9,30. U međuvremenu se magla pretvorila u kišu pa sam se morao presvući u kišnu odjeću. Nešto dalje od hotela put skreće u šumu, a baš tu se nalazi autobusna stanica na kojoj vidim oveću grupu „hodočasnika“ kako čekaju autobus. Valjda ih je kiša uplašila. (Kasnije sam često vidio kako se hodočasnici prevoze autobusom).
Put je srećom pokriven šljunkom pa nije blatnjav. Kišobran mi često zapinje za niske grane drveća, ali kiša je prilično jaka pa sam prisiljen otvoriti ga. Nakon 3 kilometra izlazim iz šume i dolazim u simpatično selo Burguette. Ulice su prazne, valjda zbog kiše, ali kuće su zaista lijepe i izgledaju dobro očuvane. S lijeve strane ulice teče voda kroz otvoreni kanalčić, širine oko pola metra, koji je na nekoliko mjesta prekriven željeznim šipkama, a ispred ulaznih vrata kuća betonskim ili kamenim pločama. Pitao bih čemu taj kanal služi, ali nemam koga.
Negdje na sredini sela put skreće nadesno preko mosta u šumu. I odmah se penje. Pa spušta, pa ponovno penje i tako stalno. Ponekad je prekriven velikim šljunkom pa je jako teško napredovati, a ponekad pak popločan kamenim pločama.
Baš na takvom djelu, putem koji se blago spušta sretnem jednoga hodočasnika kako ide natraške. Prasnem u smijeh i pitam ga je li to posebna pokora. „Ma kakva posebna pokora! Jučer sam silazeći nizbrdo prema Rocevallesu oštetio koljena do te mjere da sad mogu samo ići natraške čim se put malo spušta.“ „Želim ti onda sretan i ravan put, bez spustova“, kažem mu. Bio je to prvi hodočasnik kojeg sam stigao, ali uskoro sam počeo prestizati sve više njih. Jutros sam odlučio pješačiti polako, ali čim ugledam grupu ljudi ispred sebe, ubrzam dok ih ne preteknem i nastavim tom brzinom dok ne ugledam sljedeću grupu. Ponovno ubrzam i – pješačim ponovno brzo kao jučer. Pokušam razumjeti taj nagon koji me tjera da ih prestignem. Sjetim se da mi se to često događalo na biciklu. Kad bi me neki drugi biciklist prestigao, instinktivno bih ubrzao. Mora da sam isti kao onaj naš konj. Oko podne kiša prestane padati i jako je sparno. I naporno. Uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo…
Dok se penjem uz takvu jednu uzbrdicu, prestignu me četvorica Francuza. Skoro trče samo da bi ostavili iza sebe ostale, koliko mogu čuti iz njihovog razgovora. „E, čekaj! I mi konja za trku imamo! Ili magarca“, promrmljam u sebi pa za njima, kao da je to neka trka. Stignem ih i prestignem pri samom vrhu strmine pa sam jako zadovoljan i ponosan sobom. Znam u glavi da je to glupost jer i mene samog to nervira, ali nekako se ne mogu othrvati tom nagonu.
Nakon jednog od nebrojenih spustova dolazim u Zubiri. Spust je toliko strm da koljena ponovno drhte od kočenja, kao i jučer. Pomislim na onog Nijemca koji ni malom strminom nije mogao normalno hodati. Kako li će se onda ovuda spustiti? A tko zna koliko nas još ovakvih spustova čeka.
Na ulazu u selo prijeđem preko mosta, koji su u srednjem vijeku nazivali „Puente de la rabia“, jer su vjerovali da životinja koja tri puta prijeđe taj most ozdravi od bjesnila. Na kraju ulice skrenem lijevo i nađem se uskoro pred svojim hotelom. Koferić me i ovdje već čeka kao i jučer pa se brzo popnem u sobu i slijedim svakodnevnu rutinu: tuš, pranje rublja, siesta. Kasnije izlazim u selo, ali zaista ništa interesantno nema vidjeti pa se vratim u hotel i sjednem u kavanu. Tu već sjede ona četvorica Francuza, koji su me danas prestigli i koje sam ja prestigao na onom usponu. Pokušavam pisati dnevnik, ali jedan od njih, 63 godišnjak, jako je brbljiv i ne da mi mira. Priča mi da su iz Strasburga. I zaista osjetim mali naglasak dok priča. A priča mi najviše o problemima koje su imali u tim prostorima. Kako je njihova regija nekoliko puta „selila“ iz Francuske u Njemačku i nazad, na kraju nisu znali kome pripadaju. Za Nijemce su bili Faule Franzosen a za Francuze Sales Boches. U školi su im se druga djeca rugala zbog germanskog naglaska, a kasnije na radnome mjestu to su isto činili kolege.
Za vrijeme večere za stolom ispred mene sjedi usamljeni hodočasnik. Pogledom pravi rupe u zraku i čak i ne primijeti da mu je konobar donio jelo. Vjerojatno u mislima prolazi putovima kojima je zadnjih dana pješačio.
Utorak, 4. rujna 2007.
Zubiri – Pamplona (23 km; 4 sata i 50 minuta)
Po prvi put sam jako dobro spavao. Crkveno zvono me probudilo u 3 sata, međutim ubrzo sam ponovno zaspao. Probudio sam se tek u 7 sati. Dobro je to jer većina hodočasnika krene jako rano pa kad krenem malo kasnije, izbjegnem gužvu. Pogledam kroz prozor i vidim da kiša ne pada. Čak se vide komadi plavog neba. Nažalost kad sam krenuo, ponovno je počela padati. Otvorim kišobran i nastavim, a da se nisam presvukao u kišnu opremu. I dobro sam učinio jer prestade padati nakon pola sata. Put odmah iza sela ide uzbrdo, kroz neki šumarak. Drugih hodočasnika nema pa uživam u tišini i samoći. Brigitte me u Orthezu upozorila da ću sresti stotine i stotine drugih hodočasnika i da će teško biti moguće pješačiti sam. Ali zašto mi drugi toliko smetaju? Jedan po jedan svi su fini ljudi, ali u grupama postanu glasni i dosadni. Drago mi je kad ih sretnem navečer na cilju, ali za vrijeme pješačenja najviše volim biti sam i prepustiti se baš tome – pješačenju.
Nailazim na grupu konja koji slobodno hodaju i pasu po proplanku planine. Izgledaju dobro i moja ih prisutnost ne uzrujava. Kao da me i ne vide dok prolazim nekoliko centimetara iza njih.
Nešto dalje prolazim pored dviju Šveđanka, koje sam jutros primijetio na recepciji hotela. Zaustavile se i sjele već iscrpljene pored puta i stavljaju kremu na noge. Žale se kako im njihova putna agencija nije rekla da je ovaj put toliko težak te da će se vjerojatno već sutra vratiti kući ako žive stignu na današnji cilj. Vjerojatno su to i učinile, jer više ih nisam vidio. Bili su to prvi od mnogih koji su odustali zbog ovog ili onog razloga.
Prolazim pored ogromne tvornice magnezijevog silikata od koje, uz hodočasnike turiste, živi veliki broj ljudi ovog kraja.
Izađem na cestu i vidim veliku grupu pješaka kako u koloni jedan po jedan idu lijevom stranom ceste. Ponavlja se dakle ista priča – u početku sam sâm a onda počnem stizati i prestizati jednog po jednog.
Stignem rep grupe malo prije nego su krenuli desno uzbrdo. Većina njih se zaustavi ispod brda i odmara se. Ja krenem odmah i uskoro ispred sebe vidim da to nije bila jedina grupa. Dok ih prestižem, čujem kako se na svim mogućim jezicima tuže na uzbrdicu. Nakon 16 kilometara dolazim u neki grad. Prilično je velik pa se pitam koji je to grad jer ga moj vodič ne spominje. Svratim na neku terasu i naručim sendvič s kavom. Konobar mi reče da je to već predgrađe Pamplone i donese mi jelovnik, ali samo na španjolskom. Vidim čitav niz „bocadillo“ (sendvič), ali nisam siguran što u njima ima. Jamón, koji izgovaraju hamon pogađam da je šunka. Ali što je „queso“? Pitam konobara, ali osim španjolskog taj ne barata nijednim drugim jezikom. Pokuša mi objasniti, ali kako ja taj jezik govorim k’o krava španjolski, ne razumjeh ništa. Sad mi je žao što nisam više učio. Naručim ja onako na sreću bocadillo con jamón e queso i dobijem topli sendvič sa šunkom i sirom. Aha! Sad znam što je taj queso i više to neću zaboraviti do kraja mog puta kroz Španjolsku. Popijem još jednu kavu i nastavim. Ne vidim više znakove pa pitam nekog prolaznika. Razleti se od ljubaznosti i odvede me do kuta ulice gdje mi pokaza znakove na zidu. Prolazim uskoro kroz neko naselje, gdje na balkonima zgrada vidim kako se suši rublje, a ispred zgrada kante prepune smeća. Čujem kako neka žena viče s balkona. „Ismael! Ismael!“ Ali od Ismaela ni traga ni glasa.
Dolazim uskoro do starog dijela grada i pitam nekog čovjeka gdje se nalazi hotel Plaza. Objašnjava mi da se moram vratiti, pa onda krenuti lijevo pa… ponovo pitati. Učinim to i pitam neke mladiće koji me nakon međusobnih konzultacija upute desno. Dođem do neke široke avenije i neki me gospodin opet uputi lijevo. Aha! Poslušam ga i slijedim tu aveniju do prvog raskrižja gdje sretnem neku ženu i pitam je za hotel. „Imaš li auto?“ upita me. „Imam, imam, ali mi je parkiran prilično daleko!“ Ženska ljubazna pa me povede do sljedećeg raskrižja i pokaže pravac. „Ali ponovno pitaj, kad dođeš na kraj ulice“ savjetuje mi. Ma imam ja svoj GPS, ali kako mi se ne žuri, ne upotrebljavam ga nego prakticiram jezik. I tako od ulice do ulice dođem ipak do hotela. Nova zgrada u mirnom naselju. Ulazim i na recepciji nađem djevojku koja govori engleski onoliko kao ja španjolski pa se mi raspričali. Dadne mi plan grada i na njemu nacrta najkraći put do centra. Moj je kofer tu, a soba je luksuzna: velika kupaonica, dupli krevet u sobi i klima-uređaj koji funkcionira perfektno. Tuš, pranje rublja pa u grad. Centar grada je lijep i pun spomenika i starih zgrada. Pamplona je glavni grad pokrajine Navarra, koji su Rimljani osnovali u prvom stoljeću prije Krista. Smatra se da je osnivač general Pompej, koji je tu imao svoj kamp. Baskijski je naziv Iruña. Pamplona je u novije vrijeme najpoznatija po festivalu San Fermín, zaštitniku grada, kad uz ostale aktivnosti tisuće ljudi bježe uskim ulicama pred bikovima i tako nastoje pokazati svoju hrabrost (ili ludost). „Encierro“, kako ga zovu, prouzrokuje mnogo ozljeda na obje strane, a i mrtvih (15 mrtvih od 1924. do danas). Hemingway je svojim romanom „The Sun Also Rises“ taj festival učinio poznatim u svijetu. A u sportskom svijetu najpoznatiji sin Pamplone je Miguel Indurain, koji je pet puta pobijedio na biciklističkoj trci „Tour de France“.
Šetam malo ulicama grada pa uzalud pokušam ući u katedralu jer je zatvorena zbog radova. Onda sjednem na sunčanu terasu neke kavane i uživam u pivu i baskijskoj glazbi, koju trojica izvođača u crvenim baskijskim kapama sviraju na sredini trga. Sjedim tu prilično dugo i pišem svoj dnevnik. Ne žuri mi se u hotel jer večeru serviraju tek u 21 sat! Mogli su još malo pričekati pa je servirati zajedno s doručkom. Ostat će to jedan od rijetkih problema kroz Španjolsku. Pitao sam mnoge zašto tako kasno serviraju večeru i najčešće naveden razlog je kasni ručak i vrućina. Međutim zimi može biti jako hladno pa vrućina ne može biti baš pravi razlog. Vjerojatno je to navika iz vremena kad se sat nije pomicao naprijed u ljetno vrijeme.
Srijeda, 5. rujna 2007.
Pamplona – Puente la Reina (25 km; 5 sati i 16 minuta)
Na put sam spreman nešto prije 8 sati. Obukao sam kratke hlače i majicu iako je još prilično svježe. Vedro je i znam da će uskoro ugrijati. Prelazim rijeku i ponovno se nađem u centru staroga grada. Iako sam sinoć pomoću plana grada i znakova locirao ulicu kojom trebam nastaviti put, jutros je ne mogu odmah naći pa lutam skoro praznim ulicama. Upitam jednog čovjeka i on kao da jedva dočeka da me odvede do te ulice. Vidim znak školjke na zidovima kuća i spremim svoj vodič u torbu jer put je zaista fantastično dobro označen i gotovo je nemoguće izgubiti se kad jednom dođeš na pravi put. Treba mi nešto više od 4 kilometra da izađem iz grada. Grupe hodočasnika ispred mene i iza mene. Svi žure i hodaju žustro i brzo. Još! Jer rano je pa nisu umorni. Međutim oko 11 sati već nailazim pored grupica ljudi koji su sjeli ili legli pored puta – iscrpljeni.
Iza grada put se penje. Jedan me biciklist na početku uspona obiđe, ali nešto kasnije ga stignem i vidim kako uz velike napore gura svoj bicikl uz veliku strminu.
Na leđima ima torbu a i na biciklu neku prtljagu pa jedva napreduje. Guram mu bicikl nekoliko metara pa mi srdačno zahvaljuje. Srećom vjetar se digao pa nije previše vruće. Na vrhu brijega vidim nos vjetrenjača koje me podsjećaju na modernu verziju Don Quijoteovih vjetrenjača. Popnem se na vrh odakle se pruža divan pogled na obje strane planine. U smjeru odakle sam došao još se dobro vidi lanac Pireneja preko kojih sam prije tri dana prešao, a s druge strane prostire se široka ravna dolina koja već nagovještava Mesetu – visoravan koja se prostire unedogled na zapad. Ispred mene „Vječni hodočasnici“ – spomenik koji već godinama odolijeva vjetru i kiši na vrhu planine.
Potpuno sam znojan od napora pa se ne zaustavljam dugo na ovome svježem i sada orkanski jakom vjetru. Vidim sa strane puta veliki broj hodočasnika kako leže i pokušavaju prikupiti dovoljno snage i volje za nastavak puta. A nastavak je strmi spust zemljanim putom prekrivenim velikim okruglim kamenjem koje se pri svakom koraku kotrlja ispod nogu.
Pomislim na onog Nijemca koji je nizbrdo mogao ići samo natraške pa se pitam kako će se ovuda spuštati. Oko puta visoko grmlje zatvara vidik pa ne znam jesam li se to ja sam uputio ovuda, ili su drugi skriveni ovim grmljem. Cijelim putem nizbrdo nisam nikoga stigao pa se pitam jesam uopće na pravom putu. Međutim na podnožju brda naiđem na grupu kako sjedi na kamenoj klupi ispred Gospina kipa, u zaklonici od vjetra. Da, svaki put kad naiđem na prikladno mjesto za sjedenja – zauzeto je. Podne je pa se zaustavim malo dalje u zaklonu od vjetra iza šume maslinova drveća. Vjetar savija grane do zemlje, ali ga ja skoro i ne osjećam. Sunce s druge strane grije pa mogu čak skinuti i vjetrovku.
Nastavim poslije ručka i uskoro se nađem u selu Uterga. Između kuća, u zaklonu od vjetra jako je vruće. Vrijeme je sieste pa je selo kao izumrlo. Nadao sam se naći neku terasu, ali ništa od toga. Nema druge nego nastaviti dalje. I nastavim.
Nakon još tri kilometra dođem do sela Obanos. Nisam vidio tablu s imenom pa pitam jedino živo biće koje sretnem. Kaže mi da do Puente la Reina ima još 2-3 kilometra. Ajde, nije baš previše. A put ide ravnicom.
Odjednom se nađem pored nekog hotela. Pogledam ime – pa to je moj hotel. Nalazi se oko kilometar i pol prije grada. Super. Ulazim na recepciju i dobivam ključ ogromne udobne sobe sa svim luksuzom koji mi treba i ne treba; televizor, klima-uređaj, telefon, kada, bidet…
Legnem u kadu s toplom vodom i uživam. Kakav luksuz! A onda legnem na krevet, zatvorim oči i u mislima prođem ovih nekoliko dana. Fizički se osjećam u izvrsnoj formi. Žuljeva nemam, a ni noge me ne bole. Moral je na visini. Kod kuće je sve u redu. Zahvalan sam Gospi, koju sam izabrao kao svoju zaštitnicu na ovom mom putu i koju svako jutro molim da me čuva i pomogne mi prebroditi sve zapreke koje me čekaju na putu. A i dok pješačim, čim se nađem sam, opet molim. Molim za svu svoju obitelj i sve one koje sam sreo. Popodne i navečer molim Je da me zagovara kod Boga i zahvaljujem na poklonu koji sam eto primio. Jer ovaj put je dar s neba.
Idem u grad i šetam uskim ulicama grada. Glavna ulica prolazi s jednog do drugoga kraja na kojem se nalazi Kraljičin most, po kojem je gradić i dobio svoje ime. U srednjem su vijeku tu morali plaćati prolaz. Kao danas automobilisti na autoputu.
Idem u crkvu sv. Jakova čija rekonstrukcija datira iz XVI. Stoljeća, ali je sagrađena na puno starijoj crkvi. Unutra je prilično tamno pa ne mogu slikati oltar na kojem je u drvetu izrezbaren život sv. Jakova. Tek mogu slikati njegov kip, od cedrova drveta, sa štapom u ruci i školjkom na šeširu, na drugoj strani. Pocrnio je od dima svijeća pa ga zovu „beltza“ – crni, na baskijskom.
Nedavno je u zadnji čas bio spašen od namjere da ga upotrebe kao drvo za gorivo.
Vraćam se nakon nekoliko sati u hotel i čekam večeru koja se ovdje servira „već“ od 20 sati. U restoranu sjedim pored četvorice iz Strasbourga. Pričaju mi da su prije 6 godina njih šestorica odlučila pješačiti od Le Puy en Velaya do Santiaga de Compostele. Kako su neki od njih bili još zaposleni, pješačili su svake godine po 10 dana. U međuvremenu su im dvojica umrla. Nadaju se, ako prežive, za tri godine stići na cilj.
Slakvo Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
