Srijeda, 12. rujna 2007.
Santo Domingo – Belorado (24 km; 4 sata i 56 minuta)
Doručak se sastoji od jedne šalice kave, jedne porcije maslaca, marmelade i šećera te jedno pecivo. Pitam se hoću li moći sve to pojesti i popiti. Uspio sam, i to za manje od 10 minuta. Štede sestre, štede.
Vani je oblačno. Do sada je svaki dan bilo sunčano da u prvi mah ne vjerujem očima. A i svježe je pa žurim koliko mogu putem opet prekrivenim šljunkom. Spušta se nakon nekoliko kilometara ponovo do N 120 na kojoj je promet, čini mi se, još gušći nego jučer. A kamioni voze još brže. I često sviraju na pozdrav. Nekoliko kilometara moram ići samom cestom i svaki put kad kamion prođe, turbulencija je toliko jaka da se jedva održim na nogama. Vidim ispred sebe kako neki hodočasnici radije idu preko polja. Kakvo zadovoljstvo kad sam se napokon udaljio od ceste.
Sad nema kamiona ni buke, ali ima šljunka pod nogama. Sunce se također pojavilo pa se presijava na bijelom šljunku. Zaustavim se oko podne u selu Viloria de Rioja pored neke fontane u centru sela. U hladu, sjedeći na kamenim klupama i stolovima pojedem sendvič. Na ostalim klupama također hodočasnici. Jedan mali ćuko ide od klupe do klupe i traži hrane. Gotovo svi mu dadnu po nešto. Dolazi neki auto i nekoliko mladih dijeli reklamne papire za njihov albergue u Beloradu. U Francuskoj tako nešto ni zamisliti nisam mogao.
Nastavim nakon ručka ponovno šljunkovitim putem. Potpuno je vedro i sunce nemilosrdno peče. I pored sunčanih naočala teško je gledati ispred sebe jer šljunak je kao ogledalo.
Dolazim u Belorado i poželim da hotel bude s ove strane grada, jer sam prilično umoran. Nažalost nalazi se na potpuno drugom kraju pa trebam pješačiti još dva kilometra. A kilometri znaju biti dugački. Oni posljednji su naime puno duži od prvih. Ipak im dođe kraj pa se nađem ispred hotela. Soba je mala, ali krevet je udoban. A i tuš je tu. Tuš koji svaki dan čuda čini. Odmorim se malo pa krenem u grad. Mali je to gradić, s nešto više od 2 tisuće stanovnika pa razgledanje ne traje dugo. Sretnem nekog Nijemca koji je u potrazi za nekom terasom pa zajednički pronalazimo ogromni plac načičkan terasama. Sjednemo zajedno i uz pivo razmjenjujemo iskustva. On je krenuo prije dva dana iz Nájere, gdje je prije nekoliko godina morao prekinuti svoje hodočašće zbog žuljeva i bolova u nogama. Odsjeo je u istom hotelu kao i ja pa se dogovorimo da zajedno večeramo.
Restoran je gotovo pun. Dok naručujemo, dolazi visoka, mršava gospođa i sjeda za susjedni stol. Pitam je li hodočasnica, što ona potvrdi pa je pozovem da nam se pridruži. Prihvati pa sjeda s nama. Marina je umirovljeni prosvjetni radnik. Muž joj ima problema sa želucem pa je ostao u sobi. Uz meni koji smo naručili dobivamo i bocu crnog vina. Pošto sam ja svaki put dobivao također puno bocu vina uz meni pitam imamo li pravo na tri boce. Vlasnik, koji je sam vjerojatno popio već nekoliko boca pa ima problema s jezikom uvjerava nas da ćemo dobiti vina koliko god želimo. Marina slabo pije, ali zato Peter i ja to nadoknađujemo. Naročito on. Što večera više odmiče, to on više pije. Marina se odmah nakon večere ispriča da je umorna pa odlazi u krevet. Peter je sad skoro totalno pijan. Priča mi da mu je djevojka prije mjesec dana počinila samoubojstvo pa nikako ne može sebi oprostiti kao da je to njegova greška. Kažem mu oko 23 sata da sam i ja umoran pa idem u krevet. On pak teturajući ode prema baru. Više ga nisam vidio.
Četvrtak, 13. rujna 2007.
Belorado – Atapuerca (23,12 km; 6 sati i 58 minuta)
Još se nije potpuno razdanilo kad sam krenuo. Vedro je i svježe, naročito u kratkim hlačama i majici kratkih rukava, koje sam obukao jer znam da će kasnije biti vruće. Idem brzo pa se nakon kratkog vremena ugrijem. Opet šljunak, pa kamenje pa opet šljunak. Uspone slijede spustovi a spustove novi usponi. Prolazim kroz poluprazna mala sela ili zaseoke. Tek tu i tamo neka vikendica.
Prije ulaska u Villafranca Montes de Oca idem sveprisutnom N 120 nekoliko stotina metara kroz selo, uskim ulicama kamioni se jedva provlače između kuća.
Treba jako paziti jer su pločnici široki oko pola metra pa kad kamion prođe, ne ostane gotovo ništa između prikolice i zida. Provučem se nekako bez povrede i nađem se iza sela. N 120 skreće nalijevo, a put nadesno. Uzbrdo!
Prestižem mnoge hodočasnike, koji stenju pod teretom teških torba. Ima puno novih. S nekima razmijenim nekoliko riječi, ali ne usporavam. Na vrhu brijega stignem nekog Irca pa se uzajamno slikamo.
Nastavim istom brzinom, sad manje-više ravnicom putem prekrivenim bijelim šljunkom, kroz šumu. U srednjem vijeku ovdje su banditi i vukovi često napadali hodočasnike. Čak se do danas zadržala poslovica: „ Si quieres robar, véte a los Montes de Oca“ (Ako želiš biti opljačkan, idi u Montes de Oca.) Danas, srećom, to nije više slučaj iako se još poneki vuk skriva u obližnjim šumama. Dok prolazim sada potpuno sam, nadam se da će vukovi ipak ostati skriveni. Užasno je vruće iako ponekad ima nešto hlada. Međutim nema vjetra pa se topli zrak iznad puta ne miče. Atmosfera je nekako napeta. Kao da se u zraku osjeća nasilje i drame koje su se tu godinama događale. „Kako to da sam odjedanput potpuno sam?“ pitam se. A toliko njih sam prestigao na usponu. Nisu se valjda svi zaustavili. Osjećam se zaista nelagodno. Tišina je tolika da je postala glasna. I teška. Ni ptice po ovoj vrućini ne pjevaju. Gladan sam i žulj me užasno peče pa se zaustavim pored puta. Provjerim noge i vidim da je žulj nešto veći nego jutros. Stavim novi flaster i kreme. Pojedem svoj sendvič i dok jedem, počeše drugi hodočasnici prolaziti. Pojedinačno, sagnute glave ili u grupicama pričajući tiho, kao da i na njih djeluje ova atmosfera. Drago mi je što više nisam sam.
Požurim s ručkom pa se pridružim dugačkoj koloni ispred sebe. Nakon nekoliko kilometara izlazim iz šume i nađem se pred gradićem San Juan de Ortega. Mali je to gradić na 1000 metara nadmorske visine. Većina se hodočasnika tu zaustavi na prenoćište, a ja napunim bocu vodom s fontane pa nastavim, jer još imam oko 9 km puta do svog cilja. A najradije bih i ja sjeo na terasu, gdje velika grupa ljudi, bosih nogu, sjedi i pije. Što bih sve dao da i ja mogu izuti cipele i čarape.
Put iza gradića ponovno zalazi u šumu ali hlada nema jer je previše širok da bi na podnevnom suncu bilo hlada. Napio sam se svježe vode i poprskao malo po licu pa se osjećam puno svježije. Žurim jer opet sam sâm. Na izlazu iz jednog zavoja primijetim grupicu pa uskladim svoj korak s njihovim da bih zadržao isti razmak. Nakon 4 kilometra prolazim kroz malo selo, ili bolje rečeno zaselak, Agés. Ona grupica ispred mene se tu zaustavi pa sam ponovno sam. Međutim sad put ide seoskom cestom pa mi to i ne smeta. Prometa gotovo uopće nema. Pored ceste ogromni plakat s likom Homo antecessora, direktnog pretka Neandertalca. Živio je prije otprilike 800.000 godina i time najstariji pronađeni hominid (veliki čovjek majmun) u Europi. Pronađen je ovdje 1994. i zahvaljujući tom otkriću Atapuerca je stavljena na listu svjetske baštine godine 2000.
Selo je jako malo i nemam problema pronaći gostionicu, gdje imam rezerviranu sobu. Vlasnik govori perfektno francuski, što je zaista iznimka pa ga pitam kako to. „Mama mi je Francuskinja“, kaže. A ja već bio pomislio da ću od sada sresti više Španjolaca koji govore neki drugi jezik osim svoga materinskog. Gostionica se nalazi u staroj kamenoj zgradi koja je unutra vrlo lijepo uređena starinskim namještajem pa to unutrašnjosti daje atmosferu nekoga dvorca.
Nakon što sam se malo odmorio, idem u šetnju i pokušam ući u crkvu, ali nažalost zatvorena je. U selu nema ništa drugo zanimljivo pa se brzo vratim u gostionicu, gdje sjednem za jedini stol na terasi i pišem dnevnik. Pored gostionice, u aneksu se nalazi albergue, gdje samo vrvi od hodočasnika. Izlaze s mokrim rubljem koje vješaju po kamenom zidu ispred gostionice. Svi jezici se čuju.
Petak, 14. rujna 2007.
Atapuerca – Burgos (19,3 km; 3 sata i 55 minuta)
Doručak u 8,30, barem teoretski, jer kad sam se u to vrijeme pojavio u restoranu, nisam našao ni žive duše. Vidim pored vrata dvije torbe pa shvatim da su neki već otišli bez doručka. Ja ipak odlučim malo pričekati, ali nakon 10 minuta ipak se vratim u sobu. Pokušam ponovno u 9 sati i nađem nekoga tko mi je napravio kavu. Etapa danas nije dugačka, ali ipak ne volim krenuti tako kasno. Ali što je tu je.
Vani je gusta magla pa dok se na izlazu iz sela penjem strmim putom prekrivenim okruglim kamenjem, koji djelomično strši iz zemlje, moram jako paziti da se ne okliznem. Na vrhu brijega ogromni križ kao da niče iz magle. A oko njega kamenjem na zemlji ucrtani krugovi. Pitam se što li oni znače. Nikoga osim mene jer ostali su već davno krenuli. Većina njih ne čeka doručak nego usput pokušavaju naći neki bar. To je zaista velika trka za krevete. Neki od hodočasnika pješače noću da bi ujutro bili prvi pred albergue i tako osigurali krevet.
U magli ne vidim znakove pa se u nedoumici okrećem oko sebe tražeći ih. Onda ipak primijetim žutu farbu na drvenim stupovima od žičane ograde pa se nadam da je to to. Uskoro se put počne spuštati u doline, gdje je magla manje gusta pa ponovno nađem znakove. Dok sam se spustio u dolinu, magla je potpuno nestala. Nakon nekoliko kilometara prolazim kroz Cardeñuela Riopico, malo selo. Vidim da su neki hodočasnici tu našli bar pa doručkuju.
Znam da zadnjih 8 kilometara ove etape prolazi kroz industrijsku zonu Burgosa, pa se pitam da li da to prepješačim ili da uzmem autobus, kao što mi u vodiču savjetuju. Nešto prije Burgosa ugledam tri hodočasnika ispred sebe i uskladim svoju brzinu s njihovom. Kažem da ako oni budu pješačili, i ja ću. Dok se tako približavamo predgrađu, stigne me jedan mladić. Upustimo se u razgovor i kaže mi da dolazi iz Estonije. Znam da su oni većinom pravoslavci pa ga zapitam što on tu radi. „Bog je jedan, iako se moj pop ne slaže s tim“, kaže mi. Priča mi da je član nekoga državnog udruženja koje brani prava manjina u Estoniji. Manjine su u velikoj većini Rusi kojima se Estonci sada osvećuju za sve ono što su im oni za vrijeme vladavine SSSR-a činili. Mladić Denis govori dobro engleski i jako je interesantan. Nešto kasnije stignemo Danielea, karabinjera iz Italije. I on nam se pridruži pa nastavimo zajedno. Pričamo, ali hodamo jako brzo, jer njima se žuri da nađu slobodan krevet u albergue. U toj brzini i razgovoru vrijeme prođe kao tren, pa na autobus ni pomislio nisam. Začas se nađemo u centru grada pa u jednom trenutku odlučim pitati za svoj hotel. „Eno ga tamo“, reče mi prolaznik i pokaza zgradu udaljenu još 50-tak metara. Pozdravim se s dvojicom suputnika i rastanemo se nakon uzajamnog slikanja.
Još je rano pa moj kofer nije stigao. Čekam ga ležeći u kadi i uživam u toploj vodi. Operem rublje jer tu ću ostati dvije noći pa će se sigurno osušiti. U međuvremenu i kofer stigne pa se mogu presvući i ići u grad. Katedrala se nalazi stotinjak metara daleko od hotela pa najprije idem tamo. Ulaz u katedralu košta 4 € ali nakon što sam pokazao svoj hodočasnički pasoš, trebam platiti samo 1 €. Ulazim u katedralu i dah mi zastane. Oltari od bogato izrezbarenog i pozlaćenog drveta, portali prepuni u kamenu izrađenih kipova, predivni prozori (vitraji), ogromne veličanstvene slike…Kud god se okrenem – bogatstvo. Moram priznati da me to ogromno bogatstvo nekako pritišće i pitam se da li to Bogu sve treba. Okolo ljudi šetaju i razgledaju, kao u nekom muzeju. Ne vidim nikoga da moli. Ja to ipak učinim u kutu, gdje je promet malo manji. Na izlazu kupim knjigu o katedrali pa sjednem na terasu i čitam. Prva katedrala u romaničkom stilu sagrađena je 1081. Godine, ali nakon što je grad postao sve veći i važniji, trebalo je sagraditi novu veću koja će biti „forte i hermosa“ (snažna i lijepa). Počela se graditi 20. 07. 1221. godine, a gradnja će trajati 3 stoljeća. Sagrađena je u obliku križa velikog 84 x 59 metara. Zaštićeni je spomenik svjetske baštine.
Knjiga je puna divnih fotografija i detaljnih objašnjenja. Šteta što je nisam kupio prije posjeta crkvi, ali to ću sutra nadoknaditi. Šetam još malo gradom pa se vratim u hotel. Oko 21 sat idem na večeru u obližnji restoran i dobijem kompletni meni s obveznom bocom crnog vina za 15 €. U Luksemburgu bih to platio 2 puta više. Dok se vraćam u hotel, probijam se kroz gomilu ljudi u pješačkoj zoni, nešto slično kao u Logroño. Hotel se nalazi u pješačkoj zoni pa se ne bojim buke kamiona.
Legnem negdje oko pola noći i odmah zaspim. Spavao sam dubokim snom – do 3 sata. Probudi me glasan smijeh i pjesma izvana. Otvorim prozor i vidim da je ulica krcata ljudima. Trajala je ta njihova fešta do 6 sati. Kad sam se u 8 sati probudio, vani je vladala gluha tišina. Otvorim prozor i vidim da sad nema ni žive duše na ulici.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
