Ponedjeljak, 25. rujna 2006.
Bar sure Seine – Bragelogne (27 km; 6 sati i 20 minuta)
Vrlo sam slabo spavao. Zbog nestanka struje nisam mogao pakirati stvari pa to moram ujutro. Za vrijeme doručka tražim kruha za sendvič, ali kako sam jedini gost, nisu kupili više nego dovoljno za moj doručak. Grad je udaljen kilometar i pol u krivom smjeru pa mi se ne da ići po sendvič. A vlasnik mi reče da ću naići na pekare. Srećom imao sam još dvije trećine sendviča od subote jer pekare nisam vidio.
Prolazim kroza sela, ali osim jednog ćuke, koji je ležao na visokom zidu i pratio me pogledom, nisam nikoga sreo.
Nebo je olovno i čini se da će svaki trenutak početi padati kiša. A i u mojim nogama kao da je olovo. Jedva ih dižem. Osjećam se kao prebijen i koračam bezvoljno.
Čitao sam da su i drugi tako nešto doživjeli pa se previše ne brinem. Kako je došlo, tako će i proći. Zaustavljam se tik pored ceste i pojedem ostatak sendviča, što mi je Nathalie napravila u subotu. Zovem Mariannu i slabo se čujemo, jer je veza slaba. Eto, čak ni mobitel ne funkcionira dobro.
Začudim se kad sam oko tri sata stigao na cilj. Ipak sam prilično brzo napredovao. Kuća mojih domaćina obrasla je zelenilom i cvijećem.
Nude mi kavu pa sjednem s njima u kuhinju i dugo pričamo. Pričaju mi u kakvom su sve stanju mnogi hodočasnici tu stigli. Čude se kako sam ja svjež. A ja mislio da se loše osjećam.
Domaćica mi pokaže prenoćište, koje se nalazi u ogromnom hangaru punom nekakvih zahrđalih strojeva. I šatorom. Kaže mi da su tu spavali berači grožđa i da su u međuvremenu dobili sobu pa je šator prazan. Pitam mogu li ja pod njim spavati, a ona reče da mogu i da će razgovarati s vlasnikom. Smještam se pod šatorom i prilegnem, jer mi se zaista spavalo. Gladan jesam, ali večeru mogu dobiti tek u 8 sati. Prenem se naglo, jer mi se učinilo da je još netko prisutan. Otvorim oči i vidim čovjeka na ulazu u šator. „Što radite pod mojim šatorom?“ pita me. Pokušam objasniti i pitam zar domaćica nije s njime razgovarala. Kaže da je još nije vidio, jer da se najprije svratio spakirati svoj šator. Počnem vaditi svoje stvari ispod šatora ispričavajući se. Međutim čovjek kaže da mogu pod šatorom spavati i da će ga on sutra navečer sklopiti. Još mi dade dvije tople deke, jer kaže da je noću u hangaru jako hladno.
Prošetam još malo kroza selo i uberem jabuku pa malo utažim glad. Idem oko osam sati na večeru i ponovno sjedim dugo s domaćinima. Pričaju o svom seljačkom životu i svakodnevnim problemima.
Idem spavati oko jedanaest sati. Svjetla nema, ali imam džepnu bateriju pa nema problema. Legnem pod šator u svoju vreću, pokrijem se dekama i spavam jako, jako dobro.
Utorak, 26. rujna 2006.
Bragelogne – Tonnerre (29 km; 6 sati i 38 minuta)
Budim se u 6,30 i počnem pakirati. Treba mi više od sat vremena, jer moram vreću za spavanje ponovno smotati, a nemam s tim baš puno iskustva. Krenem brzo nakon doručka jer je etapa prilično dugačka. Maglovito je i svježe. Idem cestom, ali prometa nema. Svijet kao da još spava, jedino krave na obližnjoj livadi pasu i jedna od njih mi prilazi i u čudu me gleda. „Kako su tebe pustili s druge strane žice?“ kao da me pita.
Ipak promet. Jedan auto polako prolazi pored mene i mašem na pozdrav. Zaustavi se pedesetak metara dalje i vrati se unatrag. Vozačica me pita je li sve u redu i želim li da me poveze nekamo. Zahvaljujem se i kažem da nisam autostoper, nego da sam hodočasnik. Reče mi da živi u Parizu, a da ovdje ima kuću, gdje provodi vikende i odmor. Rastajemo se želeći jedno drugom sretan put.
Prolazim kroz mala sela i u jednom od njih napokon sretnem živo biće. Žena ide pješke i pitam je ima li neka prodavaonica gdje bih mogao kupiti vode, jer voda koju imam, u noći ima okus klora. Kaže da prodavaonice nema, ali može mi ona dati vode. Vraćam se nekoliko metara s njom i napuni mi boce mineralnom vodom. Nudi mi i ručak, ali to odbijam. Zahvaljujem se i nastavljam dalje. U duši se osjećam blaženo. Tako malo ljubaznosti, a tako veliki učinak.
Na raskrižjima putokazi, koji pokazuju udaljenost ne samo u kilometrima nego i u stotinama metara. Ili ih uopće nema, ili su super precizni. Bravo, Francuzi.
Put prolazi između livada i oranica punih kamenja. Tek tu i tamo šumarak, ali u daljini se vide malo veći brežuljci. Dakle, ona beskrajna ravnica ipak ima kraj.
Ulazim u predgrađe Tonnerrea. Vrućina i promet. Najednom vidim kako jedan auto usporava pored mene. Vozač otvara prozor i pita me želim li da me poveze. Pitam ga da li me može povesti do Hotel du Centre i to čovjek i učini. Nije bilo daleko, ali mi je drago što sam mogao izbjeći gradski promet. Pozivam svoga vozača na piće prije nego se prijavim u hotel.
Soba u hotelu je ogromna, s tušem i bideom, a u posebnoj prostoriji još velika kada. Sunce popodne udara u prozor pa mogu lako osušiti rublje. Gradić je dovoljno velik pa sam odlučio ostati jedan dan.
Srijeda, 27. rujna 2006.
Tonnerre
Izležavam se u krevetu do 8,30, a onda se bez žurbe tuširam i brijem. Ne moram stavljati flastere na noge pa sam ipak bio brzo gotov. Nakon doručka idem u prodavaonicu i kupujem rezervnu hranu za put. Nakon toga odlazim u turistički ured, gdje mi savjetuju što trebam posjetiti u gradiću:
Crkva Notre Dame, u kojoj su hodočasnici još od srednjeg vijeka na putu prema Composteli molili. Ulazim i ja pa se molim i malo razgledam.
Zatim nekadašnja bolnica, koju je osnovala kraljica Marguerite de Bourgogne 1287., gdje su se hodočasnici liječili. To je ogromna zgrada, dugačka 101, široka 18 i visoka 27 metara. U njoj je kraljičin grob sa spomenikom te još nekoliko spomenika.
Posjetio sam i La Fosse Dionne, koja datira iz 1758. i gdje su žene nekad prale rublje. To je pravo jezero, duboko 61 m s još puno neistraženih galerija.
Pored nje prolazi GR 654 i naiđem na putokaz s naznačenom udaljenošću do Compostele. Ipak se polako približavam. Još 2095 km.
Ima tu i crkva sv. Petra koja djelomično datira iz XV. a djelomično iz XVI. stoljeća. Nažalost zatvorena je zbog restauracije. Šetam još kroz grad, a onda idem na ručak.
Vraćam se u hotel i razgledam putni vodič. Još imam nešto manje od 100 km do Vezelay. Rezerviram prenoćište u Chablis, pa se onda ispružim na krevet i pustim da mi misli lutaju, sve dok nisam zaspao. Spavao sam oko 2 sata i probudio se osvježen i odmoran. Još malo lutanje gradom pa u crkvu, gdje sam ponovno molio za Mariannu i braću, koji su mi toliko pomogli svojom podrškom. Idem u hotel na večeru. Sjedim pored dvoje Švicaraca koji su tu na odmoru. Upustimo se u razgovor i pričamo još dugo nakon večere. Puno su putovali i još putuju iako su prešli 75. godinu starosti. Pričaju mi o svojim zgodama i nezgodama koje su doživjeli u raznim zemljama. Ispričaše mi kako su bili u Luksemburgu i išli na večeru u restoran. Jelovnik je bio na francuskom, a oni taj jezik slabo poznaju. On je naručio „Escargots“ (puževe) misleći da je to „haricots“ (zeleni grah) pa je morao pojesti, jer se stidio priznati svoje neznanje. U Rusiji su im pak servirali čašu tople vode uz večeru i oni su oprali prste u njoj, a kasnije tek primijetili da su drugi gosti tu vodu upotrijebili za čaj. Smijali smo se od srca nezgodama koje putnik doživi u nepoznatoj sredini. Rastanem se sa zaista simpatičnim ljudima oko deset sati i idem u krevet.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
