Četvrtak, 19. travnja 2007.
Châteauneuf de Bargis – La Charité-sur-Loire
(26,4 km; 5 sati i 40 minuta)
Krenem nešto prije osam sati. Tri kilometra, koja sam jučer napravio previše, moram ponovno prepješačiti sada u drugom smjeru. Prilično je hladno pa sam zadovoljan što put ide uzbrdo. Hladnoća me brzo razbudi. Pospan sam jer noćas sam se probudio negdje oko pola noći i više nisam mogao zaspati. Imao sam problema sa srcem (aritmijom) pa sam u 3 sata uzimao lijek. Napredujem jako brzo. Odlučio sam danas ići cestom, jer sam jučer imao toliko problema u traženju puta. Ne susrećem nikoga. Uskoro se cesta pretvara u put prekriven šljunkom pa jako teško napredujem. A put ide u ravnoj liniji pa imam osjećaj da uopće ne napredujem.
Poslije ručka obuvam sandale i oblačim kratke hlače, jer sad je jako, jako vruće. Oko mene polja uljane repice, koja se prostiru unedogled. Rekli su mi da će tako biti 200 kilometara.
Stižem na cilj oko 14,30 i jako sam umoran. Noge me bole, a nokat je na malome prstu lijeve noge pocrnio. E, nije mališan baš dugo trajao. Odmorim se sat vremena, a onda izađem u grad. U turističkom uredu nađem Djamilu i Maddy. Idemo na piće i kažu mi da se sutra vraćaju kući, jer Djamila ima phlebitis. Jedva hoda, i to uz velike bolove. Pozdravimo se i poželimo jedni drugima sretan put.
Vraćam se u svoj hotel, večeram i idem spavati već u devet sati.
Petak, 20. travnja 2007.
La Charité sur Loire – Gron (26 km; 5 sati i 30 minuta)
U 8 sati već sam na putu. Obukao sam jaketu, ali mi je ipak hladno. Kažu da je noćas mrznulo. Srećom put ide uzbrdo čim sam prešao most na rijeci Loire. Nakon stotinjak metara vidim kako Jean-Claude stoji pored puta i oblači pulover. I njemu je hladno. Pita me možemo li dio puta pješačiti zajedno, s čime se složim, pod uvjetom da ne ide previše brzo. Kaže mi da je shvatio kako cilj nije što prije stići u Santiago pa je odlučio pješačiti sporije nego prvih dana. Priča mi o svom životu u Saint Foy La Grande, gdje ima ženu i dvoje djece. Uzeo je tri mjeseca neplaćenog odsustva i ide u Santiago. Pitam ga zašto želi ići tamo, ali ne može mi reći pravi razlog. „Ne znam zašto, ali znam da moram pješačiti u Santiago“, kaže mi.
Uz razgovor vrijeme prolazi puno brže, a i kilometri kao da su kraći. Rastajemo se nakon tri četvrtine puta jer spavamo u različitim mjestima.
Dolazim na cilj u tri sata i odmah legnem u kadu punu tople vode. Dugo, dugo ležim i puštam da mi topla voda izvuče umor. Večera u 19,30. Jedini sam gost u toj privatnoj kući, koja se nalazi na kraju zaista malog sela. Nemam kamo izaći pa idem u krevet. S gazdaricom sam se dogovorio da mi pripremi doručak večeras jer moram rano krenuti, budući da je sutrašnja etapa dugačka.
Subota, 21. travnja 2007.
Gron – Bourges (33,1 km; 7 sati i 17 minuta)
Dižem se u 6 sati i nakon minimalne toalete, pakiranja i doručka s već hladnom kavom, koju je gazdarica sinoć pripremila i nalila u termos-bocu, krećem na dug put. Slikam kuću u kojoj sam spavao. Puna je zelenila i cvijeća.
Sunce je tek izašlo i zrak je vrlo hladan. Selo još spava, jedino ptice cvrkuću i ja koračam. Mnoge su kuće u selu obrasle zelenilom i izgledaju vrlo uredno – kao da sam ponovno u Luxembourgu.
Uskoro izlazim iz sela i prolazim kroz polja. Uskom asfaltiranom cestom nitko ne prolazi osim mene. Pitam se jesu li svi još u zimskom snu ili ovdje zaista nitko ne živi.
Koračam brzo nastojeći se malo ugrijati. Noge me još malo bole od jučerašnje etape, ali znam, kad se ugrijem, da će to proći. Stavio sam zavoje na oba mala prsta te s lijeve strane stopala na lijevoj nozi, gdje osjećam da se žulj formira. Oko devet sati sunce je već dobro ugrijalo pa se presvlačim u kratke hlače i majicu. Ovdje ili je previše hladno ili previše vruće.
Prolazim kroz Brecy, oveće selo, ali se ne zaustavljam. Nastojim prijeći što više kilometara prije nego sunce dođe u zenit i počne nemilosrdno peći.
Misli su mi još vrlo uzburkane – kao more kad vjetar puše sa svih strana. Još nisam našao onaj blaženi spokoj od prošle godine. Ali znam da će se to dogoditi uskoro, jer nemam razloga brinuti se. Prenoćišta su zajedno s polupansionom rezervirana pa ne moram strepiti gdje ću prespavati. Za večeras se ipak malo brinem jer agencija mi je prekasno poslala voucher za hotel pa je Tomislav slao faksom. Nadam se da će sve biti u redu. Čuo sam da u Bourgesu ima neki glazbeni festival pa očekuju preko 50 000 posjetitelja.
Zaustavljam se u Sainte-Solangeu, malom selu, i sjednem na klupu seoskoga parka pa ručam. Dok jedem, prolaze dva hodočasnika koje sam već primijetio prije nekoliko dana – Bernard i Michel. Vidim da im je koža na rukama i nogama crvena od sunca pa im nudim kremu. Prihvaćaju rado jer već osjećaju bolove na koži. Pitam jesu li sreli Jean-Claudea i kažu mi da se zaustavio u prethodnom selu na ručak. On je naime pokušao rezervirati sobu za večeras, ali bez uspjeha pa sam mu ja rekao da može spavati u mojoj sobi (ako rezervacija bude u redu).
Nastavljam dalje. Sunce je u zenitu pa prži li prži. Znoj samo curi niz lice, a i leđa su mi potpuno mokra od znoja. Cesta je sad široka i ima puno prometa. A cilj je još vrlo daleko. Srećom, put nakon nekoliko kilometara skreće s ceste preko polja – ali uzbrdo. Ipak obližnja šumica daje koliko-toliko hlada, a trava je pod nogama znatno ugodnija za hodanje od asfalta. Popnem se na to brdo, odakle se, po mome vodiču, može vidjeti katedrala u Bourgesu, udaljena 10 kilometara. I zaista – daleko, daleko na horizontu može se naslutiti silueta katedrale.
Sustignem Bernarda i Michela pa nastavimo zajedno do Bourgesa. Michel mi priča da je već bio u Santiagu de Composteli, ali da još svake godine ponovno prepješači jedan dio puta. Za njega je to postala prava droga. Nema drugog razloga pješačiti osim samog pješačenja. Stižemo do predgrađa grada i idemo ulicama koje kao da nemaju kraja. Pet dugih kilometara prije nego smo stigli u centar grada. Tu se rastajemo. Oni idu u katedralu a kasnije autobusom do svoga prenoćišta, koje se nalazi na izlazu iz grada. Ja idem u svoj hotel i sa zadovoljstvom čujem da je voucher stigao faksom i da je sve u redu.
Soba je toliko mala da moram preskakati preko kofera koji sam stavio pored kreveta. Otvorim prozor i vidim da sunce punom snagom udara u prozor. Pogled je divan – betonski zid udaljen nekoliko metara i ogromne ventilacijske cijevi na krovu iznad zida.
Ponad vrata veliki klima-uređaj. Izgleda impresivno. Pokušam ga upaliti, ali on je davno izdahnuo pa ni daška svježeg zraka ne izlazi iz njega.
U kupaonici umivaonik visi iznad WC-školjke pa se moram sa strane uvlačiti da bih sjeo na WC. Tuš je dobar, a voda još bolja. Tuširam se, operem rublje i vješam po čitavoj sobi, gdje stignem.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
