Ponedjeljak, 7. svibnja 2007.
Flavignac – La Coquille (27,3 km; 6 sati i 33 minute)
Gazdarica me autom vozi do crkve i dok prolazimo pored vrta, vidim kako joj muž tamo radi. Kaže mi da on svako jutro radi sat dva prije nego ode u ured, a navečer nastavi po dolasku iz ureda. Ostavi me ispred crkve odakle odmah produžim. Put se odmah nakon sela penje strmom cestom kroz šumu. To je više seoski put nego cesta pa prometa uopće nema.
Oko 10 sati me zove taksist, koji je jutros rano išao po moj kofer i odvezao ga u hotel gdje ću večeras prespavati. Ali ne u hotel nego pred hotel, jer i ovaj je zatvoren pa ne može unutra. E, hebi ga, (što kaže brat Mile) – jučer mi ne daju kofer iz hotela, a danas ne daju u hotel.
Ponovno zovem Brigitu i ponovno ona to sređuje. Probudila je vlasnika hotela i ovaj je uzeo moj kofer od taksista a mene je nazvao i dao mi kod koji moram natipkati da bih ušao u hotel, jer je zatvoren. Zapišem broj i nastavim. E, ovaj me kofer više živaca košta nego što je vrijedan. Nadam se da će i to jedanput prestati.
Na vrhu brijega ulazim u neko malo selo Sainte Marie sa starim kamenim kućama obraslim u zelenilo. Lijepo ime i lijepo selo.
Prolazim još kroz mnoga sela i dolazim u La Coquille oko 15 sati. To je oveće selo s lijepom crkvom, koja je nažalost zatvorena.
Pronalazim svoj hotel na kraju sela i na vratima vidim aparat gdje tipkam kod koji sam dobio od vlasnika i – ništa. Aparat ne reagira a kad vrata pokušam otvoriti, ni ona ne reagiraju. Pokušavam ponovno. Ništa. E, smiri se, Slavko! Sigurno si natipkao pogrešan broj! I sada vrlo pažljivo natipkam broj, ali rezultat je isti. Pomislim da sam na krivim vratima pa obiđem okolo i zaista nađem još jedna vrata sa sličnim aparatom. Eto, velim sebi. Problem riješen. Malo morgen! – nakon 5 pokušaja ostadoh ja još uvijek ispred zaključanih vrata. Već pomalo iznerviran, telefoniram u hotel i javi mi se – glas vlasnika s trake. Kaže da je hotel danas zatvoren, a da je on odsutan. Zovem Brigitte ali čak ni ona mi ovoga puta ne može pomoći. „Ma znam da mi ne možeš pomoći, ali moram svoju mizeriju nekome ispričati“, kažem joj. Smijemo se obadvoje svim ovim problemima koje sam doživio. „Tu me porte la poisse, Slavko!“ veli mi.[1] „Ma ne nosim je tebi nego sebi“, smijem se. Pita me što ću sada i velim da ću otići u općinski ured i pitati gdje žive vlasnici.
To i učinim ali bez velikog uspjeha. Vlasnici su tu tek mjesec dana i nitko ne zna gdje stanuju. Vjerojatno u samom hotelu ali nisu sigurni. Pitam ima li tu barem neka kavana gdje mogu popiti nešto, jer me ovo stvarno iznerviralo. Uputiše me prema jedinom kafiću koji se nalazi nedaleko. Ulazim i vidim samo gazdaricu kako sjedi za šankom. Spustim torbu na pod i sjednem u kut. Naručim kavu. Pitam i gazdaricu zna li gdje žive vlasnici onoga hotela, ali ni ona ne zna. Vidi da sam prilično ljutit i kaže mi da i ona prodaje svoj kafić jer da su ovi ljudi u okolici neradnici i da stalno kukaju kako nemaju novaca. A ljubomorni su na svakoga tko ima nešto.
Dok pričamo, ona se sjeti da pozna jednog kuhara koji radi u hotelu. Predloži mi da pođe sa mnom do njegove kuće što rado prihvatim. Uputimo se nas dvoje kroz selo i kucamo na vrata onoga kuhara. Međutim ni njega nema. Zaista se sve okrenulo protiv mene.
Veli Colette da mora ići po kćerku na autobusnu stanicu, koja se nalazi nedaleko od hotela, pa možemo ponovno isprobati kod na vratima. I eto nas ponovno kroz selo prema stanici. Ljudi koje susrećemo čudno nas gledaju, jer ona je obučena prilično elegantno a ja sa šeširom i trenirkom. Kaže mi da će ljudi sutra sigurno pričati da ima novog ljubavnika, ali da je to zabavlja. Dočekamo njezinu kćerku i svih troje idemo do hotela i probamo kod nekoliko puta – bez uspjeha. Vraćamo se u njezin kafić, koji je eto ostao prazan i Colette mi pokazuje sobu, koju ona iznajmljuje, pa ako se vlasnik hotela ne vrati, mogu tu prespavati za 35 €. Složim se naravno i odmah mi je lakše – barem neću spavati vani. A i za večeru će ona nešto spremiti, veli. Vidio sam u prolazu da u selu ima ljekarna pa odem kupiti četkicu za zube i pastu. Pričam apotekaru što mi se dogodilo i on se sjeti da poznaje konobara koji tamo radi. Odmah ga nazove i ovaj mu kaže da vlasnici stanuju u hotelu ali da ne zna gdje su danas i kad će se vratiti. Ajde, velim barem će se vratiti. Apotekar mi priča da i on ima takav aparat i da se on može programirati tako da se u samo u određeno vrijeme vrata mogu otvoriti. Dobro, pomislim pa ponovno odem do hotela i bez puno nade natipkam, po tko zna koji put onaj prokleti broj i – vrata škljocnu!!! Gurnem ih i otvore se. Bravo, apotekaru.
Idem u kafić i u prolazu pored ljekarne ulazim i zahvaljujem apotekaru na pomoći i ideji. Drago mu je što je problem riješen iako nisam ništa kupio. Kažem Coletti da se sezam otvorio. Uzmem torbu i izlazim. Colette me pozove da dođem kasnije na večeru ali zahvalim joj se jer da sam u hotelu platio polupansion. „Nema veze, donesi svoju večeru ovdje. Barem nećeš biti sam! Veli mi. „Moj muž će uskoro doći pa možemo pričati jer nema drugih gostiju“. Obećam da ću navratiti i idem u hotel. Kofer je u sobi. „E, moj koferiću, ili tebi ne daju da izađeš ili meni ne daju da uđem.“ Ali ne damo se mi pa smo ponovno zajedno.
Oko 19 sati dolazi gazdarica s hladnom večerom. Čudi se kako sam imao problema s kodom jer da im se to nikad nije dogodilo. „Vjerojatno ste tipkali krivi kod“, kaže mi. „Da, vjerojatno je nas troje po 5 puta krivi kod natipkalo“ odgovorim. Malo pocrveni i kaže mi da je doručak u 8 sati. Iako je jelo hladno, večera je zaista dobra pa uživam. Pladanj je prevelik da bih ga nosio kroz čitavo selo do kafića pa nakon večere odem tamo i sjedim dugo s Colettom, njezinim mužem i kćerkom. Moram čak kušati večeru koju je ona spremila. Pričaju mi o svojim problemima s radom u kafiću i planovima za budućnost ako ga uspiju prodati. Pozdravljam se s njima i idem spavati oko 23 sata.
Utorak, 8. svibnja 2007.
La Coquille – Thiviers (22 km; 5 sati i 15 minuta)
Spavao sam jako loše iako je krevet udoban a soba velika. Vjerojatno me ono trosatno čekanje da uđem u hotel previše iznerviralo. Doručkujem u 8 sati i odmah krenem. Prođem pored kafića i popijem kavu s Colettom. Zahvalim joj srdačno na ljubaznosti i pomoći pa nastavim put, koji u početku ide pored tračnica. Kiša je cijelu noć padala i još uvijek pada. Sitna kiša nošena vjetrom pa mi kišobran puno ne pomaže. Nakon 4 kilometra dolazim u selo Chaleix iako u mom vodiču piše da ima 6 kilometara. Nisam potpuno siguran je li to baš to selo pa pitam nekog prolaznika i on mi pokaza cestu D98, koja vodi prema Thiviers. Krenem tom cestom, ali uskoro primijetim da se taj put uopće više ne poklapa s mojim vodičem. Vadim kartu, ali kiša sad pada prilično jako pa je uskoro potpuno mokra. Teško je držati kišobran i kartu u rukama u isto vrijeme. Ugledam neku drvenu kućicu, koja služi kao autobusna stanica pa tu svratim i pokušam pomoću karte pronaći gdje se nalazim. Baš me onda brat Mile zove i priča što ima novo kod kuće. Uspijem pronaći gdje se nalazim (barem se tome nadam) i nastavim ići dalje u istom smjeru. Nakon nekoliko kilometara ulazim u oveće selo, Javanaud, koje ovoga puta ima tablu s imenom pa sam siguran gdje sam. U centru naiđem na tablu koja pokazuje smjer prema Thiviersu. Odlučim ići tuda i spremim kartu i vodič u torbu da ne pokisnu još više. Hlače su mi prilično mokre pa se na izlazu iz sela zaustavim ispod krova neke šupe i obučem plastificirane hlače. Dok ih oblačim, dolazi vlasnik i nudi mi da se u kući osušim i nešto pojedem. Zahvaljujem se i odbijam jer put je još dugačak. Kiša pada sve jače, ali sad mi puno ne smeta jer kišobran mi štiti gornji dio tijela, a hlače i cipele ne propuštaju vodu pa sam suh.
Prolazim kroz nacionalni park Perigord i moram priznati da je zaista lijepo iako kiša pada. Cesta je sada uska i prometa gotovo uopće nema. Uživam u cvrkutu ptica, kojima kiša ne smeta, i šumu vjetra u krošnjama drveća. I zahvaljujem Bogu što sam eto uz Njegovu pomoć stigao ovako daleko bez previše problema. Svako jutro, prije nego krenem, molim se Bogu i Gospi da me čuvaju danas i da štite moju obitelj. Ali kad se nađem na ovakvom divnom mjestu molitva je jedini način kojim mogu zahvaliti Bogu na ovakvom daru.
Ulazim u Thiviers. Prolazim kroz predgrađe gradića i malo prije nego što uđem u sami centar, pogledam nadesno i primijetim svoj hotel. Pitam se je li otvoren. U zadnje vrijeme sam doživio toliko negativnog s tim hotelima da se svaki dam pitam kakvo me neugodno iznenađenje danas čeka. Vidim svjetlo kroz staklena vrata. Dobar znak. Gurnem vrata i – otvore se. Kakva sreća. Čujem zvono i odmah se pojavi neka gospođa s velikim smiješkom na licu. „Dobrodošli u naš hotel!“ kaže mi. Iza nje se pojavi jedan čovjek koji me pita jesam li umoran i mokar te želim li nešto popiti. Ne vjerujem svojim očima i ušima. Tolika ljubaznost. A onda shvatim da se razgovor vodi na engleskom! To je dakle razlika. Gospodin mi pokazuje ogromnu sobu i kupatilo koje je veće od one sobe u Aix sur Vienne. Zidovi sobe pokriveni su crvenom tapetom engleskog „ukusa“, tj. s velikim ružama, ali to mi ne smeta.
Nalijem tople vode u kadu i dugo uživam u njezinoj blagodati. Operem rublje i povješam ga na grijanje, koje funkcionira. Idem u grad, međutim osim crkve sve drugo je zatvoreno. Pomolim se u crkvi i vratim se u hotel da se malo odmorim. Čak malo zaspim jer moram nadoknaditi ono noćašnje nespavanje.
Točno u 19 sati zvoni telefon i gazdarica me pita gdje želim večerati: u blagovaonici, baru ili svojoj sobi? Ma sanjam li ja to ili sam zaista još u Francuskoj u nekom malom hotelu? Da, ali vlasnik je Englez, sjetim se. Zašto onda Francuzi ne mogu tako profesionalno obavljati svoje poslove, pitam se. Odlučim jesti u blagovaonici, gdje sam jedini gost. Jelo je ukusno, a vlasnica zaista ljubazna. Priča mi kako je u Engleskoj bila odvjetnica, ali kad je shvatila da englesko pravosuđe nema nikakve veze s pravdom, došla je tu i zajedno sa tetkom kupila ovaj hotel. Sretna je kad vidi da su joj gosti zadovoljni a i kasa se napuni dovoljno za pristojan život.
Vraćam se u sobu odmah poslije večere i gledam vremensku prognozu. Kažu da će vrijeme sutra biti puno ljepše. Ajde, mašala.
Srijeda, 9. svibnja 2007.
Thiviers – Sorges (15,5 km; 3 sata i 19 minuta)
Idem odmah po izlasku iz hotela do općinskog ureda po pečat, međutim ured je zatvoren. Vidio sam jučer popodne da se turistički ured otvara tek u 10 sati pa idem u crkvu nadajući se naići na svećenika. Ulazim u crkvu. Osim mene nema nikoga. Divna glazba svira i kao da dolazi iz etera. Sjedam na klupu i prepustim se toj glazbi i atmosferi. I onda molim. Molim i zahvaljujem se Bogu i Gospi na pomoći koju su mi pružali svaki dan i što štite moju obitelj. Dugo, dugo još sjedim i ponekad mi se učini da sam u raju.
Onda čujem kako netko ulazi. Okrenem se i vidim čovjeka u kravati pa ga upitam je li on svećenik. Kaže da je sakristan, a da svećenik stanuje nedaleko od crkve. Svećenik jedini ima pečat pa mi pokazuje put do njegove kuće. Uputim se tamo i sretnem svećenika na izlazu kako nekamo žuri. Upitam ga za pečat i reče mi da dođem popodne. Velim da ću popodne biti već daleko pa se nekako smilova i vrati se unutra, gdje mi udari pečat na moju knjižicu.
Vraćam se prema crkvi i tu sretnem trojicu hodočasnika, kako se slikaju: Nijemac Horst, Belgijanac Fredy i Nizozemac Franz. I oni idu danas u Sorges pa ćemo se vjerojatno tamo ponovno sresti. Prilično su brbljavi pa brzo krenem prije nego mi se oni pridruže. Put odmah nakon grada ide uskom asfaltiranom cestom koja se zove „Route Napoleon“ i jako je lijepa – prolazi između lijepo uređenih kuća i vrtova pa onda kroz šumice i cvjetna polja. U daljini sa strane tek se ponekad čuje zvuk automobila na nacionalnoj cesti. Etapa je opet jako kratka pa mi se ne žuri. Uživam u pješačenju i prirodi. Toliko uživam da sam zaboravio ona tri hodočasnika koji se odjednom pojave daleko iza mene. Vidim ih kako idu jedan iza drugog kao Indijanci. Znam da su me vidjeli pa odlučim pričekati ih. Prvi me stiže Fredy pa jedno vrijeme koračam pored njega. Toliko sam bio usporio prije nego su me stigli da mi sad treba izvjesno vrijeme uskladiti brzinu s njim. Priča mi kako ga je firma prisilila da ide u mirovinu, što ga je jako pogodilo. On njima bio lojalan 35 godina a oni ga kod prvih teškoća eto izbacili van. Dok mi to priča, suze mu idu na oči od gorčine.
Njih se trojica uskoro zaustave na ručak, a ja krenem dalje da ne bih duže morao slušati takve priče. Zaustavim se nešto dalje iza neke žive ograde pa i ja pojedem svoj sendvič. Dok jedem, vidim kako njih trojica prolaze opet u indijanskoj koloni. Pričekam dok malo odmaknu pa i ja krenem dalje. Uskoro stignem na cilj i ovoga puta je sve u redu s hotelom. Hajde, nek’ i takvih dana ima.
Nakon tuša i kratkog odmora sjednem na terasu i pijem pivo. Utom moja tri mušketira dođu pa sjednu za moj stol. Franz mi priča da je krenuo prvog travnja iz Nizozemske. Ima super opremu – od obuće ima samo sandale, koje su se već gotovo potpuno izlizale. Pitam ga kako ide kad kiša pada. „Kud voda uđe, tuda i izađe“, kaže. A kao vodič ima neku staru kartu koju je istrgnuo iz atlasa i na njoj povukao crtu kuda otprilike prolazi put za Compostelu. Prepisuje postaje iz mog vodiča dok sjedimo. I on većinom spava u hotelima. A Horst sa svojim velikim trbuhom ide u Compostelu jer nema što drugo raditi. Njih su se trojica našla prije nekoliko dana na putu i eto pješače jedan dio puta zajedno. Komunicirati ne mogu baš puno jer Franz govori njemački samo malo, a Fredy nimalo. A nijedan od njih dvojice ne govori francuski. Ja im prevodim dok sjedimo zajedno pa se sada raspričali.
Večeras spavaju u općinskom prenoćištu pa me pozivaju da pođem s njima i vidim kako to izgleda. Ulazim i – ugledam Bernarda, kojeg sam ostavio u Limogeu. Dominique se vratila na posao, a on požurio stići mene. Ima listu mojih postaja s datumima prolaska pa je znao da ću danas biti tu. Idemo ponovno na terasu i pričamo. Kaže da zna o svim mojim zgodama i nezgodama, jer kroz koje god selo je prolazio, netko mu je o meni pričao. Zadnji put je to bila Colette u La Coquille. „Već si poznat u pola Francuske“, kaže Bernard. Odlučimo sutra zajedno pješačiti pa se dogovorimo o vremenu.
Večeram u restoranu hotela, i to izvrsno. A onda u bešu, k’o svaki dobri dečko.
[1] Donosiš mi baksuzluk (nesreću)
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
