Što to motivira ljude da u današnje vrijeme, u kojem je brzina putovanja postala sastavni dio života, krenu pješice na tako dalek put? Zašto se čovjek izlaže takvim fizičkim i psihičkim naporima kad bi mogao za nekoliko sati prijeći cijeli taj put?
Kroz svoja vlastita iskustva s brojnih hodočašća to će nam pokušati objasniti naš Duvnjak Slavko Jurčević koji živi u Luxembourgu. Odgovor se dijelom krije u ovoj Slavkovoj rečenici: “Kad bih se nakon mukotrpnog uspona popeo na vrh nekoga brijega i pogledao u dolinu ispod sebe, htio sam tu ljepotu i taj neopisivi osjećaj podijeliti s cijelim svijetom, jer je to bilo previše samo za mene.”
Nakon hodočašća u Rim, Slavko nas je obradovao (vjerujemo ne samo nas) i svojim putopisom s hodočasničkoga puta u Santiago de Compostelu. U nastavcima ćemo i ovaj putopis objavljivati subotom na portalu Tomislavcity.
Želimo vam ugodno čitanje i putovanje sa Slavkom kojemu zahvaljujemo na nesebičnome darivanju svega onoga što je tijekom svojih putovanja i hodočašćenja vidio i osjetio.
Uvod
Ne znam točno kada ni kako mi se ta knjiga našla u ruci. Slučajno (slučajno?) sam je dobio i pročitao negdje 90-ih godina. Zvala se „Camino de Santiago“, a napisao ju je Adrien Ries, luksemburški zastupnik Europske komisije u Bruxellesu. Kad su Španjolska i Portugal postale članicama Europske unije, trebalo je napraviti mjesta novim zastupnicima tih zemalja. Jacques Delors, tadašnji predsjednik Europske komisije, raspitao se ima li dobrovoljaca koji žele otići u prijevremenu mirovinu. Adrien, 53-godišnjak, koji je o nečemu takvome sanjao, javio se kao prvi. Napokon je mogao ispuniti svoj dugogodišnji san i otići na hodočašće u Rim ili Jeruzalem.
Međutim, u čast Jacquesa Delorsa, koji mu je pružio tu šansu, odlučio je ići u Santiago de
Compostelu. I krenuo je u svibnju 1987. Jedina lektira koju je nosio bila je Biblija, iz koje je
često citirao.
Dok sam čitao tu knjigu, rodila se u meni želja da i ja pođem na taj put. Ali bila je to tek puka želja, bez puno šanse da se ikada ispuni. Barem sam tako onda mislio.
Godine su prolazile, a želja je ostala. Često sam o tome razgovarao s Mariannom i ona je
također izrazila želju poći sa mnom. Kupili smo potrebnu obuću i odjeću i počeli pješačiti
kroz Luksemburg. Nisam dotada baš volio pješačiti, ali sam s vremenom to zavolio, iako
nisam bio u tome tako dobar kao Marianne. Stalno sam imao problema sa žuljevima za
razliku od Marianne, koja s tim nikada nije imala problema. Šalila se na moj račun govoreći
da mi je koža previše nježna.
Godinama smo tako često pješačili od jeseni sve do proljeća. Moja je želja za hodočašćem sve više rasla i često sam zamišljao da sam na putu prema Composteli.
Što se vrijeme moje moguće prijevremene mirovine više približavalo, to smo češće
razgovarali o tome putovanju. I planirali kako da to učinimo.
Napokon je 1. 9. 2005. godine došao taj dan, kad sam otišao u mirovinu. I odmah počeo
užurbano planirati naše hodočašće. Dogovorili smo se da napravimo jedan test i vidimo jesmo li fizički sposobni pješačiti nekoliko dana uzastopce. Ići ćemo u Irsku i pješačiti tjedan dana oko 20-30 km dnevno.
Irska, svibanj 2006.
Posljednji je ispit mogao početi. Rezervirali smo na tjedan dana sobe s doručkom kao i
prijevoz prtljage. Nosili smo torbe s vodom, hranom i rezervnom odjećom u slučaju kiše. Pet- šest kilograma u svakoj torbi. Meni to nije bio nikakav problem, međutim Marianne je iz dana u dan imala sve više problema, pa sam često morao nositi obje torbe, osobito uzbrdo. Ja sam pak nakon 3 dana dobio veliki žulj na palcu, ali uz pomoć flastera mogao sam hodati bez velikih problema.
Vratili smo se kući uz velike sumnje o vjerojatnosti našeg hodočašća. Marianne se uplašila
težine koju bi morala nositi u torbi. I odustala.
Rasplinu se moj dugogodišnji san, pomislih. Jer bez Marianne nisam ni ja želio ići. Ali
razočaranje je bilo ogromno.
Dani i tjedni su prolazili i mi smo tek ponekad spominjali Compostelu. Marianne je
primijetila da ja više ne volim o tom razgovarati jer i inače ne volim mlatiti praznu slamu.
Jednog dana, dok smo šetali kroz šumu, Marianne mi reče, ako nađem nekoga tko bi sa mnom išao, da bi se složila da idem bez nje. „A koga da nađem?“ pitam je. Svi oni koji dolaze u obzir, rade i nemaju vremena pješačiti toliko dugo. „Što se mene tiče, ja nemam problema ići sam“, nadodah. I na tom je ostalo.
Nekoliko dana kasnije Marianne ponovno pokrene priču na tu temu: „Ako misliš da možeš ići sam, onda imaš moj blagoslov“, kaže mi.
Dugo smo nakon toga pričali o tome. Ona bi mogla doći vlakom negdje na putu pa ne bismo bili previše dugo odvojeni. Ali što ćemo učinili s Paddyem? Obolio je dok smo bili u Irskoj pa nismo željeli ponovno riskirati nešto slično. A četiri mjeseca su previše.
Onda se ja sjetim: „Pa zar ja moram pješačiti sve odjednom?“ Mogu ja to učiniti u nekoliko
navrata – recimo u tri puta. Predložim Marianni i ona se odmah složi. Toliko se dugo da
izdržati. Dogovoreno. Konkretne pripreme mogu početi.
Dan D – minus 2 mjeseca
Pripreme polako počinju. Mentalne i organizacijske. Idemo u Trier i kupujem Credential. U
Luksemburgu se ne može dobiti.
Dan D – minus 1 mjesec
Počeo trenirati noseći torbu tešku 10-tak kilograma. Bez velikih problema. Jedini je problem
žulj na malome prstu lijeve noge. Nikako ga se ne mogu riješiti. Ne znam što da radim.
Stavljam svakakve vrste zavoja, ali ne pomaže.
Idem do naše kapelice i molim Gospu da mi pomogne. I pomogla je – navečer se sjetim da
imam jogging tenisice, koje su mekane a u đonovima imaju gel. Probam ih sljedećih dana
umjesto teških cipela i shvatim da je to rješenje. Onda se sjetim isprobati sandale s dvojim
čarapama kad je jako vruće. Odlično. Hvala Ti, Gospe!
Čizme nosim kad pada kiša, a tenisice i sandale naizmjenično kad je suho.
Pješačim 2 – 3 puta tjedno. Susjedi me u čudu pitaju kamo to idem. Neki stvarno žele znati, a drugi misle da sam skrenuo s pameti. Možda i jesam. 700 km sam kroz nepoznate šume ipolja! Bože, čuvaj me!
Kupujem odjeću i ostali pribor. Otkrivam do tada meni nepoznate stvari (ručnike, ulje za
brijanje, dezodorans u tubi…) koje će se kasnije pokazati vrlo praktičnim.
U torbu stavljam boce napunjene vodom i svaki put stavim malo više. Došao sam tako do 15 kg, koliko mislim nositi na putu. Poteško jest, ali ipak nosim to 24 km bez velikih poteškoća.
Rezerviram sobu za 3 etape u Belgiji. A za prvu etapu u Redangeu ne mogu naći ništa. Nema hotela, nema privatnih soba niti se može kampirati. Zovem turistički ured, ali ni oni mi ne mogu pomoći. Telefoniram u općinu i kažu mi da zaista nema mogućnosti prespavati u Redangeu. Nevjerojatno, ali istinito.
Dan
D – minus 3 dana
Prestao sam s treniranjem. Propješačio sam oko 170 km i mislim da je dovoljno. Pokušavam složiti prtljagu u torbi. Nije baš jednostavno. Kad bih ponio sve što mi Marianne savjetuje, prešlo bi 100 kg. (Šalim se.) Ograničim se na minimum i probam staviti sve u torbu. Sve stane u nju. Izvažem – točno 19 kg. Bez vode i hrane. Previše. Neke stvari eliminiram, a neke zamijenim lakšima. 17 kg. S tim se da živjeti. Barem se tako nadam.
Spavam jako loše. Noću se probudim i nervozno razmišljam. Hoće li sve biti u redu? Da li ću moći pješačiti toliko kilometara svaki dan? Hoću li zalutati? Hoće li mi Marianne previše
nedostajati? Hoće li njoj biti previše teško?
Dan D – minus 1 dan
Uzbuđenje je sve veće. I želja da napokon krenem. Zadnje su pripreme završene a torba već puna. Bože, molim Te, čuvaj me na putu. Idem s Mariannom pred Gospinu kapelicu u šumi i molim je da me čuva na putu te da se živ i zdrav vratim svojoj Marianni. Molim je da čuva Mariannu i da joj pomogne. Idemo časnoj sestri u Cruchten, gdje dobivam prvi pečat na putovnicu. Sestra Bernardine se raspituje o mome putu. Kad sam spomenuo knjigu „Camino de Santiago“, koju je napisao Adrien Ries, kaže da ju je i ona čitala.
Slavko Jurčević/Tomislavcity
Nastavlja se…
