Petak, 21. rujna 2007.
El Burgo Ranero – Mansilla de la Mulas (21 km; 4 sata)
Namjeravao sam spavati duže jer etapa je kratka, međutim probudim se u 7 sati i ne mogu više zaspati pa se dignem i spremim na put. Odlučio sam ići polako, ali što više napredujem, to mi se korak sve više ubrzava pa sam nakon dva sata prešao 10 kilometara. Šljunkoviti put ide pored uske ceste na kojoj gotovo uopće nema prometa pa najčešće idem cestom jer šljunak mi je više dodijao.
Nakon 12 kilometara dolazim u Reliegos, gdje se dva puta ponovno sastaju. Na terasi jednog bara sjedi Doris i doručkuje pa i ja sjednem s njom. Kupim sendvič, ali ga još ne pojedem nego samo popijem kavu. Nastavim zajedno s Doris do svog cilja, a ona produži dalje.
Nađem svoj hotel, ali na vratima piše da je zatvoren. Gurnem ih za svaki slučaj i otvore se. Na recepciji gospođa ništa ne zna o mojoj rezervaciji. To je prvi put da se to događa otkad sam u Španjolskoj pa se iznenadih. Ni kofer nije tu pa posumnjam da sam u krivom hotelu, međutim nakon provjere adrese i telefonskog broja na listi hotela koju sam dobio od Brigitte sve je točno. Zovem Brigittu i ona to pokušava srediti, jer perfektno govori španjolski, ali rezervacije nema. Dolazi i vlasnik pa mi kaže da ja mogu dobiti sobu bez problema, ali restoran je zatvoren pa ću morati večerati negdje drugdje. Doručak sutra mogu dobiti. Kofer stigne nešto kasnije pa je sada sve u redu. Tuš, pranje rublja, kratki odmor pa u gradić.
Kuće od crvene cigle, uske popločane ulice, i jako malo ljudi na njima pa gradić od nešto manje od 2000 stanovnika izgleda pospano. Idem u crkvu, koja je također prazna. Čitao sam da treba posjetiti ostatke velikih zaštitnih zidina oko grada pa to učinim. To su u stvari ostaci ostataka. Tražim neku terasu i sjednem za stol, gdje pišem svoj dnevnik. Dok sjedim, dolazi moj poznanik David iz Bilbaa pa mi se pridruži. Kaže da ga koljena više uopće ne bole pa sad pješači oko 20 km dnevno.
Sretan je na putu, jedino mu je žao što ne govori neki od stranih jezika jer u alberguima ima puno lijepih djevojaka, ali na žalost ne može se s njima sporazumjeti. Ima 36 godina i mornar je po zanimanju. Od zarade mora pomagati svom mlađem bratu koji studira jer roditelji su mu siromašni pa ne mogu pomoći financijski. Priča David k’o navijen, a ja se trudim slijediti razgovor, što nije baš lako. David se nakon nekoliko piva vrati u svoj albergue, a ja odlučim tu večerati. Restoran je pun pa sjedim s jednim francuskim parom za istim stolom jer su došli malo kasnije pa više nije bilo slobodnih stolova. U zahvalu što sam im dopustio da sjednu za moj stol hoće platiti piće, ali boca crnog vina koju pijem je uključena u cijenu pa zahvaljujem. Idem odmah spavati nakon večere.
Subota, 22. rujna 2007.
Mansilla de las Mulas – León (18 km; 4 sata)
Opet sam rano krenuo iako ne moram žuriti. Gazda se ispričava zbog nesporazuma oko rezervacije i daje mi plan grada Leóna. Čak mi naznači gdje se nalazi moj hotel i savjetuje mi da tražim sobu u novom djelu jer je puno ljepše.
Ponovno pokušavam ići polako i to mi ovog puta i uspijeva. Put gotovo odmah iza gradića ide uz N 601 pa je miru kraj. Prolazim kroz nekoliko malih sela, a onda se ubrzo pojave industrijske zgrade koje su sve gušće i ružnije što više napredujem. Nešto prije Leóna stignem Johna iz Irske koji mi priča da je ovog tjedna izgubio puno novca na burzi. Vlasnik je neke tvrtke u Irskoj pa sad ne zna hoće li će moći nastaviti hodočašće do kraja. Kažem mu da će sveti Jakov sigurno pomoći. U priči s njim dolazimo u grad. Na ulazu ured za hodočasnike gdje se mogu dobiti sve potrebne informacije i pečat. John se informira gdje se nalazi albergue a ja pitam za najkraći put do mog hotela. Smjer je za obojicu isti, prema centu grada. Rastanemo se i više se nismo sreli. Dolazim do hotela i na recepciji nađem Reinharta, kojem sam prekjučer dao adresu i broj telefona ovog hotela. Djevojka na recepciji baš mu naplaćuje sobu za dva dana i traži 140 €. Reinhart plati, a ja se začudim koliko je to skupo pa pitam djevojku da li jednokrevetna soba zaista košta 70 € dnevno. Ona pocrveni pa ponovno pogleda cijene i reče da se zabunila i naplatila mu dvokrevetnu sobu. Jednokrevetna košta 40 € dnevno, skoro upola manje. Reinhart mi zahvaljuje a ja mu kažem da je to revanš zbog fotoaparata u crkvi. Moja soba je rezervirana, i to u novoj zgradi, međutim kofer još nije stigao pa legnem na krevet i čekam. Zamolio sam djevojku na recepciji da mi javi kad kofer dođe, ali kako nakon pola sata nitko ne zove, odlučim izaći van i nešto pojesti. Na recepciji vidim svoj kofer pa pitam djevojku zašto me nije zvala. „Zvala bih vas čim budem imala vremena“, reče. Aha! Idem u sobu i kupam se u kadi. Ali ne u bilo kakvoj kadi, dragane moj. Jacuzzi kada je to. Četiri dizne ispuštaju vodu pod velikom pritiskom i masiraju me vodom. Super!
Nakon te masaže idem van nešto pojesti i nađem Doris na terasi pa jedemo zajedno, a onda idemo u katedralu. Nalazi se u samom centru grada i svojom veličanstvenošću nadmašuje sve okolne zgrade.
Sagrađena u gotičkom stilu krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Prvi arhitekt Enrique projektirao je i jedan dio katedrale u Burgosu, ali ovdje mu je kao model služila katedrala u Reimsu. Dugačka je 90 a široka 30 metara.
Unutrašnjost katedrale je divna. Nema onoliko ukrasa kao u Burgosu pa djeluje dostojanstveno, veličanstveno, kao što katedrala i treba djelovati. Prozori su više nego lijepi. Ima ih 125, a površina im je oko 1800 m2, što je čini drugom po veličini u Europi iza katedrale u Chartres. Najstariji prozori datiraju iz XIII. do XV. stoljeća.
Zabranjeno je slikati unutra, ali ipak ne mogu odoljeti pa slikam oltare i prozore. Na izlazu prodaju knjige pa kupim jedan primjerak s puno informacija i divnih slika. Ipak su ove slike puno ljepše nego moje. Na izlazu iz katedrale sretnemo Reinharta pa se zajedno uputimo u pješačku zonu na terasu. Na putu tamo sretnemo Marinu i Michaela koji nam se pridruže. Čim je Michael čuo da je Reinhart svećenik, odmah ga počne gnjaviti temama o kojima mi je Reinhart pričao. Mi ostali se ne miješamo u diskusiju, koja na trenutke postaje žučna barem s Michaelove strane. Njemu smetaju odluke iz Vatikana o kontracepciji, nemogućnosti svećenika da se žene, misi na živim jezicima…
Doris, Reinhart i ja se rastanemo s Marinom i Michaelom i idemo na terasu našeg hotela na večeru. Poslužuje nas mlada lijepa plavuša, koja kao da je izgubila osmijeh na putu od rodne joj Moldavije. Kad nam je napokon donijela kartu i upitala što želimo naručiti, ja sam rekao da želim osmijeh za večeru. I začudo nasmiješi se.
Ali samo jednom. Nas troje se dogovaramo da zajedno slavimo uspjeh hodočašća u Santiagu. Moj datum dolaska je poznat, a znaju da ću tamo ostati 3 dana pa će nastojati podesiti vlastiti dolazak na cilj. Doris sutra nastavlja, dok nas dvojica namjeravamo ostati još jedan dan u Leónu. Nakon večere Doris ide spavati, a nas dvojica u katedralu na koncert. Tu se naime održava koncert orgulja i večeras je na programu Bach. Kako samo orgulje zvuče u ovakvom ambijentu. Akustika je fantastična a svirač izvlači i nemoguće zvuke iz svojih orgulja. Iako smo umorni, uživamo u svakoj noti. Koncert traje do 23 sata, a onda Reinhart želi nešto popiti. Idemo u obližnji bar i pijemo whisky. To je njemu prvi put da tako nešto pije pa se čudim koliko uživa u tom ipak specifičnom okusu. Bar je dupkom pun. Odraslih muškaraca i žena pa čak i djece. Čitave se obitelji tu nalaze. U Španjolskoj je bar, kao u Irskoj, posebno mjesto gdje se sastaju obitelji i prijatelji i gdje se pjeva, priča i pije. Gledamo trojicu konobara iza šanka koji s velikom virtuoznošću pune čaše, serviraju i peru prazne. Mjesta iza šanka ima za jednog, a njih su trojica pa čekamo da se svakog trenutka sudare, ali u nekoj vrsti plesa ili slaloma oni to izbjegavaju cijelu večer. Idemo napokon spavati u pola noći.
Nedjelja, 23. rujna 2007.
León
Namjeravao sam dugo, dugo spavati, ali sam se ipak digao u 7,30. Nisam baš dobro spavao. Želudac me već nekoliko dana nešto boli i prije dva dana uzeo sam imodium protiv proljeva. Od tada mi se stalno povraća a povratiti ne mogu.
Idem na misu u crkvu koja se nalazi s druge strane trga od mog hotela, međutim ne mogu ostati do kraja jer mi se ponovno povraća, a i nesvjestica me povremeno hvata. Velike kapljice znoja stvaraju mi se na čelu. Idem brzo u sobu i pokušavam povratiti stavljajući prst duboko u usta, ali bezuspješno. Pokvasim lice hladnom vodom jer imam osjećaj da gori. Legnem malo na krevet i nakon kratkog vremena kriza prođe pa odlučim ići u grad.
León je osnovao rimski imperator Servius Sulpicius Galba, u prvom stoljeću, a ime mu dolazi od latinske riječi legio prema legio VII Gemina Felix, rimskoj legiji koju je Galba poslao da brani regiju od divljih plemena Asturije i Kantabrije, a naročito da štiti transport zlata iskopanog u provinciji.
Grad je godine 540. Pao pod okupaciju Vizigota, a 717. su ga osvojili Mauri, da bi ga kršćani kao jedan od prvih gradova u reconquisti preoteli i uklopili u kraljevstvo Asturije 742. Godine.
Posebno kraljevstvo León osnovano je kad je kralj Asturije Alfonso Veliki podijelio kraljevstvo na tri sina. León je dobio García (911-914), čiji je nasljednik Ordoñu II. grad učinio glavnim gradom.
Početkom srednjeg vijeka grad je prosperirao uzgajanjem stoke no u XVI. stoljeću počinje demografski i ekonomski pad koji traje sve do XIX. stoljeća. Danas grad ima oko 140 000 stanovnika.
Najpoznatiji su mu spomenici već navedena katedrala, bazilika San Isidoro, u kojoj se nalaze grobovi kraljeva Leóna i lijepe romanske slike te prijašnji samostan San Marco, u kojem se danas nalazi luksuzni hotel Parador, ispred kojeg sjedi sveti Jakov kao brončani hodočasnik: bos, zatvorenih očiju, s glavom naslonjenom na stup izgleda potpuno iscrpljeno, kao i većina hodočasnika koji su dogurali dovde.
Šetam gradom i slikam. Još je svježe pa ne mogu sjesti na terasu. Zato idem ponovno u katedralu i molim se. Sretnem Reinharta pa zajedno nastavimo turističko-fotografski izlet kroz grad. Oko jedan sat ručamo na terasi našeg hotela pa idemo na siestu. Dogovorimo se ići na koncert u crkvu Santa Marina del Rey u 17,30. On je naime pročitao na plakatu pred katedralom da će se tu održati koncert. Nađemo se pred hotelom i zajedno tražimo crkvu. Nađemo crkvu koja se zove Santa María la Real i vidimo da desetak ljudi čeka ispred zatvorenih vrata pa i mi stanemo u red. Meni nekako čudno da su vrata zatvorena nekoliko minuta prije nego bi koncert trebao početi pa pitam nekog prolaznika je li to ta crkva. „Ma ne, Santa Marina del Rey je mjesto udaljeno 20-tak kilometara odavde“. Reinhart predlaže da idemo nešto popiti, međutim meni se ponovo vrti u glavi i povraća mi se pa žurim u hotel. Na vrijeme jer sad sam sve povratio. Imam osjećaj da mi crijeva izlaze na oči. Želudac je već odavno prazan, ali povraćanje ne prestaje. Nekoliko sam dana bezuspješno pokušavao pokrenuti povraćanje, a sad ga ne mogu zaustaviti. Zovem svoga privatnog doktora, suprugu, (Mariannu) i savjetuje mi da uzmem tri tablete lacteola i da popijem kokakolu. Poslušam kao i uvijek i ne pokajem se jer mi je nakon kratkog vremena nešto bolje. Sjedim na terasi ispred hotela i pišem svoj dnevnik. Utom vidim kako Kanađanin, Errol šepa preko placa. Zovem ga i pridruži mi se za stolom. Pitam zašto tako šepa i kaže mi da ga grčevi hvataju u lijevoj nozi već nekoliko dana i da je jučer zadnjim atomom snage stigao do hotela, gdje je sjeo u kadu s toplom vodom iz koje satima više nije mogao izaći. Teška srca, sa suzama u očima i drhtećim glasom mi reče da više ne može dalje i da se sutra vraća kući. Znam koliko mu je ovo hodočašće važno pa i ja s njim patim. Pokušam ga tješiti i savjetovati da dogodine nastavi odavde kao što su to mnogi drugi morali učiniti. Zna on to, ali razočaranje je neizmjerno. Vraća se u hotel šepajući.
Meni je nešto bolje pa odlučim ipak ići u katedralu na koncert u 20 sati. Nađem Reinharta ispred katedrale pa zajedno ulazimo. Večeras je koncert još ljepši. Orguljaš je neizmjerno bolji od onog sinoć, a i glazba je raznolika. Ipak sam zadovoljan što je nakon sat vremena koncert završio. U glavi mi se naime ponovno muti a u želucu krči. Majko Božja, molim Te, ne daj da se sad razbolim. Pričam s Reinhartom i kažem mu da je ovo vjerojatno Božje upozorenje, jer sam se skoro bio osilio misleći da sam toliko jak i da ću bez problema stići na cilj. Kao da kaže: „Bez Moje volje nećeš ni koraka napraviti!“ „Ma kakvo upozorenje, vjerojatno si pojeo nešto pokvareno! Sutra ćeš ponovno pretjecati ostale hodočasnike kao i dosad“, tješi me on. Moram se nasmijati komičnom izrazu na njegovu licu. Pun je ovakvih izreka Reinhart. Jučer je nekim Dankinjama objasnio da hodočasnici idu u Jeruzalem zbog Isusa, u Rim zbog pape a u Santigao de Compostelu zbog samih sebe.
Nastavlja se …
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
