Četvrtak, 10. svibnja 2007.
Sorge – Perigueux (23,5 km; 5 sati i 5 minuta)
Nađem se s Bernardom ispred hotela i zajedno krenemo oko 8 sati. Put odmah nakon sela skreće kroz polja i visoku mokru travu. Obadvojica imamo tenisice na nogama, ali ih ne mijenjamo nadajući se da ćemo uskoro izaći na cestu, što se nakon nekoliko kilometara i dogodilo. Prolazimo pored lijepih kamenih kuća, kakve dosada nisam vidio u Francuskoj.
Nešto dalje sustignemo Horsta i Franza kako na nekom raskrižju neodlučno gledaju kartu. Išli su do sada glavnom cestom i već nekoliko puta zalutali. Izvadim svoju kartu i pomognem im naći gdje se nalaze. Oni odluče nastaviti jednim putem, a Bernard i ja se opredijelimo za seoske ceste i poljske putove. Malo je dalje, ali mirnije i ljepše.
Prolazimo kroz šumu, gdje se zaustavimo i ručamo. Dok jedemo, dvoje hodočasnika prolazi i pozdravlja nas. Nakon ručka ponovno ih nađemo pa nastavimo zajedno jer i oni idu u Perigueux. Stižemo oko 14 sati do predgrađa grada i odmah na ulazu oni se zaustavljaju u svome prenoćištu. Moj se hotel nalazi oko 2 kilometra dalje, pored željezničke stanice pa produžim sam. Vidim znakove i shvatim da će oni ovaj dio puta sutra prepješačiti pa mi je lakše.
Malo se odmorim u hotelu a onda idem u grad, gdje se nađem s Bernardom i zajedno obilazimo katedralu, koja je ogromna, ali su radovi na njoj u punom tijeku pa ne izgleda baš lijepo. Dobivamo tu pečat, što nas jako veseli jer rijetko kada se može naći nekoga u crkvi za to. Stari dio grada s pješačkom zonom zaista je lijep.
Sjednemo na terasu i uživamo u popodnevnom suncu i svježem pivu. Kasnije večeramo zajedno u restoranu moga hotela. Dogovorimo se da ćemo se sutra naći u 8,30 ispred moga hotela i zajedno krenuti.
Petak, 11. svibnja 2007.
Perigueux – St. Aster (28 km; 5 sati i 5 minuta)
Izađem već u 8,20 pred hotel jer do sada je Bernard uvijek bio više nego točan. Kiša pada pa se sklonim pod krov malog autobusnog stajališta, koje je stalno puno jer radnici i studenti čekaju autobus. Gledam kako svi žure i nervozno gledaju na sat čim autobus malo kasni. S druge strane ceste prolazi neki čovjek s torbom na leđima. Pomislim da je hodočasnik, ali način na koji hoda toliko je čudan da više nalikuje na nekog pijanoga klošara: posrće naprijed i da nema dva štapa na koje se nezgrapno naslanja, pao bi na nos. A štapovi mu se ponekad isprepleću s nogama pa se čudim kako još nije pao. Bernard napokon dođe i ispričava se zbog kašnjenja. Ohladio sam se čekajući pola sata vani pa hodam brzo da se malo ugrijem. Idemo kroz grad i ponekad se moramo provlačiti između automobila koji su parkirani na pločniku. Nakon nekoliko stotina metara ugledam kako netko sjedi na pločniku i obuva cipele. Prepoznam onoga klošara od maloprije pa ga pokazujem Bernardu. On ga pak veselo pozdravlja i meni objašnjava da je to Eric – hodočasnik iz Limogea, kojeg je upoznao u Sorgeu. Nudimo Ericu da ide s nama, ali odbija jer da mi idemo prebrzo. Uskoro izlazimo iz grada i put se penje uskom cestom kroz šumu. Uspon je strm i dugačak nešto više od tri kilometra pa sam se usprkos kiši ugrijao i čak počeo znojiti. Onda skrenemo na blatnjavi put koji vijuga kroz šumu i naizmjenično se spušta i penje. Toliko vijuga da imam osjećaj da često mijenjamo smjer. Bernard priča bez prestanka. Priča kuda je sve pješačio i kako je prošao tečajeve gdje je naučio kako se kroz divljinu pješači pomoću busole i karte. Impresivno.
Ulazimo u neko selo i tražimo znak koji smo do sada slijedili, ali ga nigdje ne vidimo. Uđemo u prvu kavanu i tu se raspitamo, a usput popijemo kavu i kupimo sendviče. Vlasnik nas uputi na pravi put pa nastavimo. Kiša je malo smanjila intenzitet, ali nije prestala padati. Ponovno se penjemo i to ovaj put nekim drvenim stepenicama. Bernard sve više zaostaje jer ga već dva dana muči tendinitis na lijevoj nozi, koja je prilično natekla.
Zaustavimo se na raskrižju i u nekom zakloništu pojedemo svoje sendviče. Bernard nakon ručka pogleda kartu i pokaže smjer kojim trebamo nastaviti. Toliko mi se hvalio o svojim sposobnostima orijentacije da čak nisam ni provjerio. Krenemo dakle cestom. Oblačno je, znakova nema, a toliko smo puta promijenili smjer da ga je nemoguće odrediti bez karte. Nakon dva kilometra ponovno dolazimo na raskrižje, ali ovog puta vidimo table s imenima mjesta. I vidimo da smo krenuli u krivom smjeru. Bernard me pokuša nagovoriti da nastavimo jer možda ćemo naći neki put koji će nas kroz šumu prečacem vratiti. „Ti idi kuda želiš, ali ja se vraćam nazad“, velim mu. I on se odluči vratiti se pa sad žurimo iako on ima sve više problema s nogom. Na našem raskrižju krenemo lijevo i nakon stotinjak metara nađemo svoje znakove. Eto da smo odmah malo točnije pogledali, bili bismo izbjegli ona četiri kilometra uzaludnog pješačenja. „Nije to ništa“, kaže Bernard. „Michel i ja smo se jednog dana našli 25 kilometara daleko od našeg cilja, prije nego smo shvatili da idemo u potpuno krivom smjeru.“ Nakon nekoliko kilometara dolazimo u neko selo odakle put nastavlja širokom cestom s jako puno prometa. Idemo lijevom stranom ceste jedan iza drugoga jer je zaista opasno. Bernard je ušutio i samo čujem kako iza mene nekako neravnomjerno korača pokušavajući malo zaštiti lijevu nogu, koja je sada prilično natekla.
Uskoro ugledamo nekog pješaka daleko ispred sebe. Što se više približavamo, to mi se više čini da je to jedinstveni način koračanja koji sam jutros prvi put vidio. I zaista – to je Eric. Pravimo se da smo ljuti na njega jer nam je slagao da pješači polako jer eto sada je ispred nas. On se brani i sam se čudi da nas je pretekao dok mu nismo priznali da smo mi skrenuli s puta. Nastavimo zajedno, ali Ericovim tempom. Međutim on je toliko smiješan da nam vrijeme brzo prođe.
Dolazimo u St. Aster oko 16,30 sati. Moje prenoćište u privatnoj kući nalazi se odmah na ulazu u selo. Gospođa je u devetome mjesecu trudnoće i kaže da svaki trenutak može roditi. Kuća joj se nalazi pored rijeke a kroz prozor moje sobe mogu vidjeti i naročito čuti mali slap. Bernard i Eric nastave dalje i dogovorimo se naći u obližnjem restoranu na večeri. Tuširam se brzo, operem rublje i povješam ga malo posvuda po sobi. Izlazim iz kuće i pitam gazdaricu gdje se nalazi turistički ured zbog pečata. Objašnjava mi i dok stojimo na vanjskim vratima, kiša počne ponovno padati. Nudi mi ona svoj kišobran, koji je puno veći od moga. Prolazim pored crkve i odlučim se pomoliti a možda ću tu čak dobiti i pečat. Unutra dvije žene postavljaju cvijeće pa ih pitam za pečat. Jedna od njih mi reče da će otići do prezbiterija i staviti pečat na moju knjižicu dok se ja pomolim. Kleknem dakle i pomolim se. Uskoro se ona žena vrati s mojom knjižicom i novim pečatom u njoj. Zahvaljujem i divim se crkvi, koja je unutra potpuno renovirana. Veli mi da datira iz 11 stoljeća. Zahvalim se na pečatu i objašnjenjima pa izlazim. Vidim nedaleko frizerski salon pa odlučim ošišati kosu. Ulazim i pitam imaju li vremena. Kako je još samo jedan klijent bio tu, uzmu me odmah. Dok me jedna frizerka šiša, vlasnica se raspituje odakle dolazim. Pričam joj odakle sam krenuo i kuda kanim, što ne može povjerovati. „Pa ja sam mrtva umorna nakon 10 kilometara pješačenja vikendom“, veli. „Da, i ja“ odgovorim uz smijeh. Dok plaćam, ona primijeti da vani kiša pada pa kaže da ću pokisnuti. „Ma, imam ja gazdaričin kišobran“, kažem joj veselo. „A gdje vam je? Pogledam oko sebe i ne vidim ga. „Pa gdje sam ga izgubio nakon tako kratkog vremena?“ pomislim. U crkvi – sine mi. Dok sam molio, stavio sam ga na klupu i onda zaboravio. Frizerka mi nudi svoj kišobran dok odem u crkvu po onaj. Prihvatim rado i brzo se uputim do crkve. Nažalost vrata su zatvorena. „E, Slavko, Slavko, opet praviš gluposti!“ vratim se u frizerski salon i kažem frizerki, koja se zove Marie, da je crkva zatvorena i dodam da taj kišobran nije moj. Pitam kad se crkva otvara sutra ujutro, ali ona misli da se neće otvarati do nedjelje. Zaista mi je neugodno zbog tog kišobrana pa pitam gdje bih mogao kupiti neki drugi. U selu nema prodavaonice. Marie kaže da zna gdje je prezbiterij i predloži da pođe sa mnom do tamo. Rado prihvatim i rukom pod ruku ispod kišobrana s Marie idem kroz selo do prezbiterija. Tu nađemo jednu od onih žena koje sam vidio u crkvi i ona s ključem od crkvenih vrata pođe s nama u crkvu po kišobran.
Opet ja pola sela na noge dižem zbog svojih problema. Nekako me ova situacija podsjeća na onu u La Coquille. Ulazimo u crkvu i brzo idem do one klupe, gdje sam ostavio kišobran. Nažalost, kišobrana nema! „Što sad?“ Kamo je samo mogao nestati? Dvije me žene čudno gledaju i vidim da nisu sigurne u moju priču. Možda ja to izmišljam, vjerojatno misle. Ipak ona žena iz prezbiterija predloži telefonirati prijateljici koja je bila s njom u crkvi i pitati zna li ona nešto o tome prokletom kišobranu. Vraćamo se dakle svih troje ponovno u prezbiterij. Marie i ja stojimo pored vrata i pričamo dok ona žena telefonira. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ipak uspije uspostaviti vezu sa svojom suradnicom koja, hvala Bogu, zna gdje je kišobran. Ona ga je uzela misleći da ga je netko jutros zaboravio. Kaže da će autom doći i donijeti ga. Stanuje 15 kilometara daleko pa moramo čekati. Marie je odlučila čekati rasplet te priče pa sjednemo i čekamo zajedno. Nakon pola sata kišobran je u mojoj ruci i zahvaljujući do neba napuštamo prezbiterij. E, ljudi moji, svašta ću još doživjeti. Otpratim Marie do njezina salona i pozivam je na kavu, ali muž uskoro dolazi po nju pa ne može. I zaista dok se opraštam s njom, on ulazi u salon. Tako je to, muževi dolaze uvijek u nezgodno vrijeme.
Idem u svoju sobu i u hodniku sretnem gazdaricu pa joj vraćam kišobran. „Je li Vam pomogao?“ pita me. „Jeste, jeste pomogao mi je da upoznam pola sela“, odgovaram joj i dodam da je njezin kišobran postao prava vedeta u nekoliko sati. Smije se mojoj priči dodajući da se nisam trebao uzbuđivati jer da je to stari kišobran. Bernard me nazove i javi da su on i Eric na nekoj terasi u centru sela pa im se pridružim i tu sjedimo do večere. I Bernardova prijateljica Dominique nam se pridruži pa idemo u restoran. Večeramo uz dvije boce crnog vina i puno smijeha. Eric je skoro onoliko smiješan dok priča koliko kad hoda sa svojim štapovima. Kad je čuo da ja pišem dnevnik, ispriča nam da je i on to pokušao učiniti nakon što je pješačio kroz Korziku. „I što si napisao?“ pitam ga. „Je suis…moi.“[1] „I što još?“ „N’oublie pas d’acheter du pain.“ (Ne moj zaboraviti kupiti kruha).
Često smo tu njegovu rečenicu kasnije ponavljali. A i mene zezaju govoreći da sam ja namjerno ostavio kišobran u crkvi samo da bih izašao s frizerkom. „Pa da, moram vas Francuze naučiti kako se to radi kod nas.“ Rastajemo se odmah nakon večere. Eric sutra želi pješačiti sam, a Bernard će napraviti pješačku pauzu i s Dominique autom ići do sljedećeg cilja, jer ga noga previše boli.
Subota, 12. svibnja 2007.
Saint Aster – Mussidan (24,2 km; 5 sati i 20 minuta)
Oprostim se od gazdarice koja eto noćas nije rodila, ali izgleda da će svakog trenutka to učiniti. Popijem još kavu s Dominique i Bernard na nekoj terasi i napokon krenem oko 10 sati. Sunce je već visoko i postalo je jako vruće pa se na izlazu iz sela, iza neke ograde presvučem. Sad mi je žao što nisam ranije krenuo, jer ako ovako nastavi popodne će biti užasno vruće pješačiti. Srećom nakon pet – šest kilometara ulazim u šumu, gdje je relativno svježe. I tiho. Uživam u zvukovima šume i činjenici da sam ponovno sam. Onda čujem kukavicu. Ne sjećam se kad sam je zadnji put čuo. Zovem Mariannu i pokušam joj preko mobitela prenijeti pjev kukavice.
Prolazim pored mrtvih stabala bizarnih oblika i neka od njih me podsjećaju na ogromnog pauka. Neke od kuća s krovovima od crvene cigle u selima kroz koja prolazim jako su lijepe. Put naizmjenično ide cestom, pa poljima da bi se opet našao u šumi.
I nekako prerano, oko 15,30 dolazim u gradić Mussidan. Na prvi je pogled ružan, a na drugi još ružniji. Glavna ulica prolazi između reda prljavih i zapuštenih fasada kuća. Poneka prodavaonica, ali većina ih je zatvorena.
Vjerojatno njihov 35-satni tjedan. Pitam nekog prolaznika gdje se nalazi hotel Midi, ali nikad za njega nije čuo. Pitam još jednog, pa još jednog i dobivam isti odgovor. Počnem sumnjati u svoju informaciju pa pogledam ime hotela i adresu na svome popisu. Nisam se zabunio. Ulazim u jednu prodavaonicu suvenira i pitam vlasnika, ali ni on mi ne može pomoći. Sjetim se da mi je Brigitte rekla da se hotel nalazi nedaleko od željezničke stanice pa pitam gdje se ona nalazi. I eto to mi znaju reći – na kraju gradića. Nastavim tom beskrajnom ulicom i nakon 3 kilometra dođem do stanice. Tu mi neki čovjek reče da je hotel udaljen jedan kilometar i da se nalazi izvan grada. Napokon stignem do hotela i nađem vrata zaključana. „Pa neće valjda biti opet ista priča“, pomislim. Obilazim sa strane zgrade i vidim neka vrata. Otvorena! Uf! Uđem i vidim neki stolić na kojem se nalazi veliko zvono. Pored zvona papir na kojem piše da treba zvoniti u slučaju da su glavna vrata zaključana. Zgrabim zvono i zazvonim. Zvonjava odjekuje u praznom hodniku i uskoro se pojavi neka starica niz stepenice. „Evo me“ Evo me!“ dovikuje pa prestanem zvoniti. To je vlasnica hotela, koja mi odmah pokaza sobu, ali mi i reče da je restoran večeras zatvoren pa ću morati večerati negdje drugdje. Više se i ne uzbuđujem zbog toga jer mi se toliko puta tako nešto dogodilo da sam oguglao.
Nešto kasnije zove me Bernard i reče da njihova rezervacija u prenoćištu ništa nije pomogla i da sad moraju tražiti sobu negdje drugdje. Zamoli me da upitam u mom hotelu ima li slobodnih soba. „Mislim da su osim moje sve sobe slobodne“, odgovorim mu i obećam ga nazvati čim porazgovaram s vlasnicom. Učinim to odmah i dobijem potvrdu da ima slobodnih soba. Dominique i Bernard se uskoro pojave i dogovorimo se da ćemo zajedno na večeru.
Srećom oni imaju auto pa ne moram ponovno pješačiti nekoliko kilometara do centra, gdje smo našli otvoren restoran. Večeramo i odmah nakon toga vraćamo se u hotel na spavanje jer u gradu osim nekoliko kafića nema ništa.
[1] Ja sam…ja.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
