Subota, 19. svibnja 2007.
Retjons – Roquefort (15 km; 3 sata i 20 minuta)
Zaspao sam negdje oko zore, kad je paun napokon završio svoj noćni pjev, i probudio se u 8 sati. Polako se spremam jer danas je etapa kratka. Doručkujem oko 9 i odmah krenem. Put opet ide kroz šumu i opet sam sâm. Međutim danas nisam baš u formi. Nekako imam osjećaj da ne napredujem a i ne uživam u pješačenju. Jedva čekam da stignem na cilj. Čudno je to kako se danas potpuno drukčije osjećam nego jučer. Svaki dan nosi svoja iznenađenja i probleme.
Nebo je oblačno i izgleda kao da će svakog trenutka početi padati kiša. Možda se zbog toga osjećam ovako loše. Svaki mi korak pričinjava problem. Noge su olovne i jedva ih dižem. Prije Roqueforta izađem na cestu pa produžim njome iako moj vodič označava da trebam nastaviti šumom s druge strane. Na ulazu u grad počne napokon kiša padati pa svratim u prvu braseriju pored koje prolazim. Vidim da ljudi ručavaju pa i ja odlučim to isto učiniti. Imam još suhe kobasice, ali kruh je već četiri dana star pa je i on skoro suh kao i kobasica. Naručim dakle ručak i dok sam ga pojeo, i kiša je prestala. Izađem iz restorana i šetam gradom. Naiđem na još neke hodočasnike koji su prije mjesec dana krenuli biciklom iz Berlina. Dok s njima pričam, pogledam na ulicu ispred nas i vidim kako se Eric valja nizbrdo u svom karakterističnom stilu. Noge mu imaju malo veći obujam nego njegovi štapovi. Ugleda me i širi ruke na pozdrav.
Pokazujem mu gdje se nalazi konačište za hodočasnike pa pričekam dok se tušira te zajedno idemo na piće. Dok mi on prepričava svoje doživljaje, dolazi neki čovjek i pita tko od nas čeka taksi sa Retjons. Kažem da sam to ja, ali sam mislio da ja sam moram nazvati taksi kad budem spreman. Kaže mi da ne moram žuriti pa zajedno popijemo piće. Pozdravim se s Ericom, koji ne zna gdje će sutra prespavati, pa nisam siguran hoćemo li se opet sresti. Vraćam se dakle taksijem u svoj hotel.
Nedjelja, 20. svibnja 2007.
Roquefort – Mont de Marsant (23 km; 5 sati i 3 minute)
U krevet sam sinoć legao oko 22,30 nadajući se da će me onaj paun pajdo pustiti da malo bolje spavam. I stvarno kao da me poslušao pa se tek s vremena na vrijeme, i to nakratko javlja. Zaspim dakle jako brzo i – probudi me neka buka u hodniku oko 1,30. Koraci drvenim stepenicama, koje škripe pri svakom koraku. A daske u hodniku još glasnije: krrrrrr…krrrrr… Dva se čovjeka zaustave pred mojim vratima i dugo i glasno šapuću. I taman kad su se njih dvojica napokon odlučili ući u svoje sobe, novi gosti dolaze. Krrrr…krrrrr…, a vrata njihove sobe škripe kao u najstravičnijem filmu: cijuuuuum…cijuuuuum… Nešto kasnije izlaze iz sobe cijuuuuuum…pa idu u WC, koji se nalazi u hodniku. Pa opet cijuuuuuuum…Trajalo je to do 3 sata. Od spavanja ništa pa se dignem i pišem dnevnik. Onda ih čujem kako hrču. Moj želudac krči, jer sam pojeo opet onu juhu od kupusa. Trčim u WC u hodnik i nastojim praviti što više buke. Cijuuuuuum…krrrrr…krrrrrrrr…Sjednem na školjku i glasno praznim crijeva. Vraćam se u sobu i uživam u toj maloj osveti ali spavao nisam više puno.
Taksi dolazi točno u dogovoreno vrijeme (8,30) i vozi me do Roqueforta. Kupim kruha i krenem brzim korakom jer kasno je, a današnja etapa dugačka. Odlučio sam ići cestom jer kiša pomalo pada pa su putovi kroz šumu i polja natopljeni vodom i blatnjavi.
Cesta je široka ali promet je vrlo slab. Valjda zato što je nedjelja. Napredujem brzo, međutim put je toliko jednolik i prilično dosadan. Nakon desetak kilometara sustignem Rosalinde – hodočasnicu koju sam jučer sreo u Roquefortu. Zaustavila se ispred neke kuće i priča s nekom ženom. Zove me i pita može li sa mnom pješačiti ostali dio puta ako se previše ne žurim, jer ona sporo hoda. „Taman mi je to trebalo“, pomislim i kažem da mi se jako žuri. Ubrzam korak još malo da ne bi slučajno odlučila slijediti me. Jučer sam primijetio da je jako brbljava i dosadna. Okrenem se nakon pola sata brzog hoda i ne vidim nikoga iza sebe pa malo usporim.
Stignem u Mont de Marsant i s malo problema nađem svoj hotel na izlazu iz grada. Predstavim se i pitam da li je moj kofer stigao. Da, stigao je a i još jedan hodočasnik koji me pozna također je stigao. „A kako se zove?“ pitam. „Eric“. Veli mi konobar da je Eric tu svratio na pivo pa kad je čuo da sam ja tu rezervirao sobu, odmah je i on odlučio to isto učiniti. Čudim se jer znam da nema baš veliki budžet pa je do sad uvijek spavao po alberguima. Popnem se u sobu i nakon tuša i pranja rublja legnem i malo odspavam, jer zadnjih noći to nisam baš često činio.
Probudi me zvonjava mobitela. Bernard se ponovno javlja i kaže mi da je proveo nekoliko dana u Bordeaux sa Dominique jer da su mu obje noge bile natekle i više nije mogao pješačiti. „E, dugo si pješačio 40 km dnevno“, pomislim. Kaže da je odlučio pješačiti sa mnom ostali dio puta do Saint Jean Pied de Porta i tako mi priuštiti zadovoljstvo zbog svoje prisutnosti. Ni u jednom trenutku me ne pita slažem li se ja s tim ili ne. Ja sam bio odlučio ostali dio puta pješačiti sam, ali kako da mu to kažem a da ga ne uvrijedim? Nađemo se nešto kasnije pred mojim hotelom, gdje je i on uzeo sobu. S njim je Dominique i Eva njezina kćerka. Dovezle su Bernarda i vraćaju se večeras ponovno u Bordeaux. Idemo zajedno na piće u kavanu, gdje nam se uskoro pridruži i Eric. Sjedimo tu oko sat vremena i onda se dvije mlade žene s nama pozdrave i nestanu. Mi pak krenemo u potragu za nekim restoranom. Dok prolazimo ulicama, sretnemo Chrisa, engleskog hodočasnika, koji je također odsjeo u istom hotelu i također je u potrazi za nekim restoranom. Idemo dakle zajedno i uskoro nađemo neki talijanski restoran, koji nam se čini u redu.
Naručimo jelo i piće i razgovarajući uživamo u svemu. Chris je pješačio dva tjedna a sutra se vraća na posao. Bankar je u Londonu, a poznato je da oni ne mogu biti dugo odsutni s posla, priča nam Chris uza smijeh. Kako je to njegov zadnji dan, plaća nam svima digestiv. Mi, naravno, nismo ostali dužni pa tako popijemo 4 digestiva. A onda gazdarica odluči da smo dobri gosti pa nam i ona ponudi još jedan digestiv na račun kuće. A prije toga smo popili dosta vina….
Napuštamo restoran kao posljednji gosti i vraćamo se u hotel. Imamo malo problema s bravom koja se stalno pomiče lijevo desno kad netko od nas pokuša staviti ključ u nju, ali ipak uspijemo ući i nekako naći svoje. Eric se zabunio za kat pa uzaludno pokušava ugurati ključ u bravu sobe koja se nalazi odmah kod stepenica kao i njegova, samo na drugom katu.
Ponedjeljak, 21. svibnja 2007.
Mont de Marsan – Saint Sever (20km; 4 sata i 33 minute)
Doručkujemo svi zajedno i nakon doručka se opraštamo od Chrisa, koji se vraća kući a mi krenemo dalje. Chris kaže da nam zavidi, ali da će sljedeće godine nastaviti put odavde.
Sitna kišica polako pada i uvlači se svuda. Bernard i Eric pričaju k’o dva Francuza. Drago mi je što mene ostavljaju na miru jer mi se jutros uopće ne priča. Glava me užasno boli – valjda od sinoćnje hrane. Ha! Ha!
Tek nakon nekoliko sati glava mi je malo čistija i počnem se osjećati nešto bolje. Mogu čak donekle slušati razgovor svojih kompanjona. Pričaju o vožnji motora jer su obojica strastveni pripadnici toga hobija. Pokušavaju mi dočarati ljepote takve vožnje, ali bez uspjeha jer jedanput sam se provozao na motoru s jednim radnim kolegom i rekao mu da se zaustavi nakon nekoliko stotina metara jer sam shvatio da to nije za mene.
Put prolazi naizmjenično blatnjavim stazama kroz šumu i uskim cestama kroz mala sela sa ponekad čudnim zvonicima.
Vrijeme prolazi brzo i uskoro se nađemo na svome cilju. Sve je zatvoreno osim crkve pa ulazimo u nju i ja se pomolim uz zapaljenu svijeću. Nisam jutros mogao biti sam pa sada kleknem u kut crkve i prepustim se molitvi. Zahvaljujem Gospi koja me čuvala sve do sada i molim je da me i dalje čuva i pomogne mi da stignem na cilj. Molim za cijelu obitelj i zahvaljujem na podršci sviju.
Po izlasku iz crkve nađem Bernarda i Erica na terasi. Sjednemo zajedno i čekamo da se turistički ured otvori. Uskoro nam se pridruži neki čovjek, Philippe, i priča nam da je i on prije nekoliko godina išao u Compostelu. Trči kući i donosi nekoliko velikih albuma punih slika s njegova hodočašća. Dok nam pokazuje slike i priča svoje doživljaje, suze mu dolaze na oči od uzbuđenja. Daje nam savjete kako izbjeći zamke na putu. Između ostalog kaže: „Treba puno vode piti, čak i kad niste žedni, jer ako ne budete pili dovoljno vode, imat ćete problema s tendinitisom.“ Kaže da ima žmarce u nogama i da će opet na put čim to bude moguće. Jedva ga se nekako riješimo i odemo u turistički ured po informacije i pečate. Njih dvojica nađu prenoćište u komunalnoj zgradi, a ja idem u svoj hotel, koji je zatvoren, ali me gazda primijetio pa mi otvorio vrata. Večerati ne mogu tu, ali mogu sutra doručkovati. Opet ista priča.
Večerali smo u obližnjem restoranu i dogovorimo se za sutrašnji nastavak puta.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
