Subota, 28. svibnja 2011.
Radicofani – Aquapendente (31,8 km)
Veliki brat
Magla, ili niski oblaci ovili su se oko sela i vidik je jako kratak. I prilično je svježe, dok se spuštam glavnom ulicom. Na izlazu iz sela Via Francigena skreće nadesno i nastavlja bijelim putom, prekrivenim ovećim šljunkom pa kolica poskakuju s jednoga kamena na drugi. Spust je blag, no bez prijekida. U vodiču sam pročitao da ću se danas spustiti sa 800 m na 390 m nadmorske visine, na kojoj se Aquapendente nalazi. Jučer sam se toliko penjao pa se danas isto toliko moram spuštati. Srećom, što se više spuštam, to se vidik širi i nakon nekoliko kilometara pojavi se i sunce. Dakle ono gore na vrhu je bila magla.
Moj brat Ivan javlja mi da nam najstariji brat Vinko nije dobro, da je teško bolestan. I nakon što mu je pozlilo prije nekoliko dana, morao je u Livno u bolnicu. Molim se za njegovo ozdravljenje. Molim se i za naše generale, kao i svaki dan. Molim se za sve one koje sam sreo na putu. Molim se za sve one koji me prate u mislima i molitvama. Molim se za obitelj i sebe da mi Bog dadne dovoljno snage da stignem na cilj. Molim se…
Brežuljci su oko mene zeleni, no to je samo trava – nema šumaraka pa izgledaju nekako siromašno i pusto, onako zavijeni u sumaglicu. Daleko nadesno između dvaju brežuljaka diže se bijeli, gusti dim. A još dalje, na kraju vidljivoga horizonta, naziru se vrhovi neke planine. S lijeve pak strane zjapi ogromna rupa, kao bolna rana, na padini brijega ostatak je napuštenoga kamenoloma.
Slušam poskakivanje kotača preko šljunka i zvuk vlastitih koraka. Razmišljam o bruderu Vinku. Da, tako smo se oslovljavali uvijek. Čak i u davnoj prošlosti, dok je on studirao na Rijeci, a ja u Opatiji. Sjećam se koliko smo muke imali da bismo skupili dovoljno novca za autobus, jer udaljenost između Rijeke i Opatije je „ogromna“ – čak 12 kilometara. Ne sjećam se više koliko je dinara karta koštala, no to su za nas bili milijuni. Ipak smo povremeno uspjeli postati „milijunaši“ i sresti se. I hrabriti jedan drugoga. I diviti se jedan drugome. On je za mene bio VELIKI BRAT, a ja za njega uporni (tvrdoglavi) i pametni mali brat, kojeg treba štititi. Davali smo jedan drugome dio novca od ono malo što smo imali – kad smo imali. I bili sretni, jer bili smo zajedno. Ne daj se, Vinko, molim te!
Brišem znoj s lica. Ili je to neka druga tekućina, izazvana uspomenama iz daleke prošlosti? Život je ponekad okrutan. Boriš se da preživiš i školuješ. Boriš se da nađeš posao i prehraniš sebe i svoju obitelj. Boriš se da zadržiš integritet i ponos. Boriš se…
I onda, kad bi trebao uživati u plodovima rada i truda – kazna. Bolest. Bože, molim te pomozi mu. Oprosti mu njegove grijehe i ozdravi ga. Suze mi sad teku slobodno. Nema nikoga pored mene pa se ne moram sramiti svoje slabosti. Slabosti?
Vruće je. Sunce je nadvladalo oblake i grije svom snagom. Zaustavim se pored neke štale i oblačim kratke hlače. Dok se presvlačim, neka se mačka pojavi i uz mijaukanje i maženje traži nešto. S druge je strane ceste kuća, odakle je vjerojatno došla. Pomilujem je i odmah počne presti.“ Da, tebi vjerojatno nedostaje nježnost“ – kažem joj prije rastanka.
U dolini sam i dođem do ceste. Opet je to vječna Via Cassia. Srećom, s vrlo slabim prometom. Vjetar počne puhati u lice i ubrzo osuši znoj na njemu. Hodam brzo, jako brzo. Pun sam neke nervozne snage, koju moram potrošiti. U daljini, ispred sebe, ugledam pješake. Nakon nekoliko kilometara prepoznam Domenica i nešto malo dalje Beate. Njihov je ritam spor pa im se uskoro približim na nekoliko stotina metara. Skrenu na sporednu cestu, a ja nastavim glavnom, jer nisam raspoložen za društvo i razgovor. Ubrzam korak da bih ih pretekao.
No nešto dalje ugledam još dva pješaka – Catherine i Pierre. Hodaju brzo, no ipak ih stignem jer i oni slijepo slijede znakove i povremeno napuštaju glavnu cestu. Ugledaju me i sklone se da me propuste. Nastavim tim brzim, nervoznim ritmom, kojem se ne mogu oteti. Gostionica pored puta. Žedan sam i gladan pa se zaustavim. Na terasi sjedi Ilse. Noge je stavila na stolicu i pije vodu iz plastične boce. Bar je zatvoren, no ona je toliko iscrpljena da se morala zaustaviti. Sjednem i pitam kako su njezina stopala. Užasno. Nekoliko rana na svakom stopalu prekriveno zavojima. Trpi užasne bolove – kaže mi. A „mora“ stići prvog lipnja u Rim. Sretno ti bilo, kažem i ostavim je sjediti, a ja nastavim dalje. Do cilja više nije daleko. Okrenem se nekoliko puta i primijetim Ilse kako, daleko iza mene, pješači.
Još jedan strmi uspon i nađem se na ulazu u grad. Zaustavim se u prvoj gostionici i ručam na terasi. Uskoro i Ilse prolazi, no ne zaustavlja se. Sobu nađem u centru grada. Dok prolazim pored restorana, vidim kako konobarica priprema dugačke stolove za neku feštu. Rezerviram stol za večeras pa nakon uobičajenih aktivnosti izlazim u grad.
Prostor oko Aquapendente naseljevali su Etruščani i Rimljani, no prvi povijesni dokument modernoga grada datira iz 9. stoljeća s imenom Arisa. Dokument cara Otta I., datiran 964. spominje današnje ime grada, a znači „Viseća Voda“ zbog prisutnosti nekoliko slapova koji čine rijeku Paglia, a koja se nalazi na granici između Lazia i Toscane.
Grad je bio prva postaja Svetog Roka na putu kroz Italiju u 14. stoljeću. Svetac je navodno proveo nekoliko dana u bolnici, gdje je liječio bolesnike od kuge.
U gradu se nalazi nekoliko crkava, od kojih je najpoznatija katedrala iz 12. stoljeća. Malen je to, ali jako lijep gradić, u kojem danas živi oko 6.000 stanovnika.
Nakon obilaska grada sjednem na terasu i čitam uz čašu vina. Uskoro mi se pridruže Catherine i Pierre. Pričaju mi da žive na Montmartre (u Parizu), a da imaju kuću i u Bretanji. Oboje su u mirovini pa najviše vremena provode pješačeći po svijetu. Pješačili su u Indiji, u nekoliko zemalja Južne Amerike te kroz niz europskih zemalja. Pješačenje im je postalo gotovo profesijom. Pitam kako se slažu na putu, jer znam iz mnogih slučajeva da se veliki broj parova rastane za vrijeme ili odmah nakon dugoga pješačenja. „Često se posvadimo, no brzo i pomirimo.“ – rekoše. Primijetim da Catherine vodi glavnu riječ, a da joj muž samo potvrđuje. Valjda je to tajna njihova dugogodišnjega zajedničkog života.
I oni su, kao i ostali hodočasnici, rezervirali stol u istom restoranu kao i ja pa se nađemo za vrijeme večere. Tu su njih dvoje, Beate, Domenico i Ilse. Jedemo, pijemo i smijemo se svojim zgodama i nezgodama sve dok se ne pojavi velika skupina tinejdžera. Na jednu stranu restorana sjednu djevojke, a na drugu mladići. U početku su tihi i pristojni, no nakon nekoliko čaša vina buka glasova je tako velika da se mi više i ne čujemo. Večeras je na televiziji finale Lige prvaka između Barcelone i Manchester Uniteda pa žurim u sobu. Utakmica je fenomenalna kao i uvijek kad Barcelona igra pa uživam u gledanju. I tako ne bih mogao zaspati zbog buke iz restorana. Sad se čuje i pjesma. Ne lijepa, ali glasna. Traje to sve do pola noći, kad se napokon raziđu.
Nedjelja, 29. svibnja 2011.
Aquapendente – Bolsena (22,1 km)
Etapa je danas relativno kratka, no ipak krenem rano, kao i svako jutro. Nedjelja je pa u hotelu serviraju doručak tek u 8 sati. No vlasnica mi dadne bon pomoću kojeg mogu doručkovati na njihov račun u bilo kojem baru u gradu. Zaustavim se u prvom od njih i pojedem kroasan uz kapučino. Tako okrijepljen krenem kroz potpuno prazne ulice. Na izlazu grada s desne strane puca pogled na Lago di Bolsena (Bolsensko jezero). Nije baš veliko, no okruženo gustim zelenilom presijava se na jutarnjem suncu tako da kombinacija plavog jezera i zelenila uokolo izgleda čisto i svježe. Dvije su inačice puta: jedna ide padinama brijega, a druga se spušta do jezera i ide cestom sve do cilja. Izaberem ovu drugu inačicu, a vidim kako Catherine i Pierre skreću na onu prvu.
Spuštam se krivudavom uskom cestom sve do jezera, a onda širom cestom, no bez velikog prometa, do cilja. S lijeve strane padine zelenoga brijega, a s druge strane plavo jezero uz koje se nižu kampinzi, hoteli, restorani i kafići. Turističko je to mjesto, no turisti još nisu stigli u velikom broju. Ovdje nisam u hladovini pa osjećam svu snagu sunca. Ravnica je i napredujem brzo.
Na ulazu u Bolsenu čitam na velikoj ploči da je to Citta del Miraccolo Eucaristico. Poslije sam čuo da je riječ o slučaju iz daleke 1263. godine, kad je za vrijeme euharistije na grobu svete Katarine, svećenik posumnjao u pretvorbu. Krv je prsnula iz hostije i poprskala liturgijsku odjeću. Papa Urban IV, koji se u tom trenutku nalazio u obližnjem mjestu pošalje biskupa Giacoma da provjeri događaj i da donese krvlju poprskano liturgijsko ruho, koje se i danas nalazi u katedrali u Orvietu. Sljedeće je godine papa uspostavio blagdan Corpus Domini. (Tijelovo).
Izdaleka se vide zidine dvorca na visokoj padini iznad grada. Spuštaju se sve do razine jezera. Odlučim popeti se gore i posjetiti dvorac, jer uopće nisam umoran. No najprije se zaustavim na terasi i pojedem sendvič. Gledam kako jedan mladi čovjek krpom čisti motor „Harley-Davidson“, čije se cijevi od kroma sjaje od glancanja. Ostali hodočasnici prolaze; najprije francuski par, pa onda Beate i Domenico. Beate jedva hoda. Noga joj natekla i užasno je boli, kako kaže. No na odmor ne pomišlja. Napokon prolazi i Ilse.
Pitam vlasnika gostionice i uputi me prema obližnjoj kući, u kojoj nađem privatni smještaj kod stare gospođe, koja me ispituje o mome hodočašću. Valjda sam to s tolikim žarom opisao da je pomislila da sam svećenik. Priča mi o svom hodočašću u Lourdes i blaženstvo koje je osjetila pored Gospina kipa. Pitam je li bila u Međugorju, no za nju je Gospa iz Lourdesa jedina prava. Uvjeravam je da je to ista Gospa, no bez uspjeha.
Idem kroz grad prema dvorcu i penjem se kamenim pločnicima i stepenicama. Sa zidina dvorca, koji je sada muzej, pruža se divan vidik prema jezeru, preko krovova od crvene cigle. Razgledam malo pa se uputim prema Capelli del Miracolo[1], gdje prisustvujem svetoj misi. Slučajno sam pogodio pravo vrijeme. Idem i do crkve svete Katarine i razgledam unutrašnjost kao i lijepu fasadu.
Na glavnom trgu, gdje sam poslije sjeo, orkestar svira i pjevač promuklim glasom pjeva pjesmu Adriana Celentana „Azzurro“. Stotinjak slušatelja sjedi na plastičnim stolicama poredanima ispred improvizirane pozornice. Glazba je vrlo glasna. Zvučnici samo trešte pa je teško čuti riječi pjesama. Uši mi nakon kratkog vremena zvone pa se uputim u restoran koji mi je moja gazdarica preporučila. Njezina je kći vlasnica. Ona joj je telefonirala da me dobro ugosti. Vlasnicu nisam vidio, no jelo je fantastično dobro i bez nje.
[1] Čudotvorna kapelica
Ponedjeljak, 30. svibnja 2011.
Bolsena – Viterbo (36,2 km)
Papinski grad
Odlučio sam danas ne riskirati neugodna iznenađenja na službenom putu nego pješačiti nacionalnom cestom. Udaljenost je ista, kao i usponi. Ovdje promet, tamo vjerojatno neprolazne šikare. Doručkujem u jednom od barova na glavnom trgu i okrijepljen tako krenem cestom. Rano je i promet je još neznatan pa uživam u jutarnjoj svježini.
Ispred očiju prolaze slike događaja i dojmova iz proteklih dana i tjedana. Sve dosada sam izbjegavao razmišljati o konačnom cilju, jer to je bilo nešto nestvarno i nejasno u dalekoj budućnosti. No sada, kad sam se približio Rimu na manje od 150 km, počeo sam vjerovati da ću stići do njega. Koliko sam samo puta molio Gospu da mi dade snage da stignem do cilja! Koliko sam puta sumnjao hoću li to uspjeti! No Gospa me u najtežim trenutcima nije napustila, nego mi je svaki put pomogla da ih prebrodim. I vraćala mi nadu. Siguran sam da bez Njezine pomoći ne bih stigao dovde.
Pun sam snage i nekoga unutarnjeg zadovoljstva pa koračam čvrstim, brzim koracima cestom kojom sada voze tisuće automobila. No ne smetaju mi. Ima dovoljno mjesta i za njih i za mene. Čak mi ni vrućina ne smeta. Niti stalni usponi i spustovi. Čudno je to koliko unutarnje zadovoljstvo djeluje na tijelo i njegove sposobnosti. Popnem se, bez velikih problema, do Montefiasconea na 620 metara nadmorske visine. Zaustavim se tu i ručam.
Put se odavde strmo spušta prema Viterbu. Na izlazu iz Montefiasconea ugledam nekog pješaka kako uzbrdicom jedne sporedne ulice tetura prema meni. Prepoznam Domenica. Sav zajapuren briše znoj s lica. „Zar si odlučio vratiti se natrag?“ pitam ga u šali. „Ma, zalutao sam slijedeći znakove Vii Francigeni i odlučio nastaviti cestom. Sad mi je dosta tih lutanja. Odsad idem cestom!“ „Dobro došao u klub!“ On se zaustavi i nešto vadi iz torbe, a ja nastavim dalje. Spust je zaista strm, a cesta se u ravnoj crti gubi negdje dolje u dolini. Promet je sve gušći i gušći. Osobito se povećao broj kamiona. Okrećem se često i vidim kako Domenico tetura daleko iza mene. Sad više ne mogu uživati u krajoliku ni sanjarenju. Moram se usredotočiti na promet, koji kao stihija huji pored mene. Još 7 kilometara do cilja. S druge strane ceste u istom smjeru prolaze četiri biciklista. Nešto mi dovikuju, no ne razumijem zbog buke. Prijeđu oni na moju stranu pa me pitaju odakle dolazim. Sve ih zanima o mom putu pa im ukratko ispričam. Oni su iz Milana i tu su na odmoru, koji provode vozeći se biciklom uokolo. Pitaju treba li mi nešto i mogu li mi u nečemu pomoći. „Učinite da ovi automobili nestanu s ceste!“ „E, da možemo, mi bismo to rado i već davno bili učinili.“ Pozdrave i nestanu u koloni automobila.
Još pet kilometara. Dosad mi se promet činio gust, no sada je to neprekidna kolona automobila, mopeda, autobusa i kamiona, koji voze samo s nekoliko metara razmaka uz trubljenje i nepodnošljivu buku motora. A zrak je pun oštrog mirisa izgorjelog benzina, koji peče u nosu pri svakom udisaju. Idem sve brže i brže da bih se što prije riješio ove buke i smrada. No dug je put od pet kilometara, a najduži su oni posljednji. Okrenem se ponekad i uzaludno tražim zdepastu Domenicovu figuru. Izgubio se u limenome moru.
Napokon napuštam glavnu cestu i penjem se uskim ulicama staroga grada. Pješačka mi se zona nakon one buke čini kao oaza mira. Udišem zrak punim plućima i usporim korake. Prolazim pored dvaju hotela odmah na ulazu u grad, ali idem do centra u nadi da ću i tu naći neki hotel. No tu, čini se, nema ništa. Konzultiram GPS i upućuje me nešto dalje. Tu ima samo neki restoran. Konobarica je nova i ne zna gdje ima neko prenoćište. Ugledam dvojicu zidara kako sjede pored ceste i puše. Jedan mi od njih pokaza na obližnju kuću i reče da je tu privatni smještaj. Uputim se i zaista vidim na vratima ploču. Zvonim, nitko se ne javlja. Vidim nekog čovjeka kako sjedi na balkonu drugoga kata i pitam ga da li on to izdaje sobe. Da, sad će on sići, kaže. Kako se nakon 10 minuta nije pojavio, odustanem i tražim dalje. Ona dva zidara pođu sa mnom do obližnje brijačnice i jedan od njih pita vlasnicu gdje je najbliži hotel. Uputi me natrag do glavnog trga, preko kojega moram proći i krenuti lijevo niza stepenice.
Zahvalim zidarima i gospođi pa se vratim nekoliko stotina metara do trga i zaista ugledam stepenice koje se spuštaju prema širokoj cesti. Priupitam jednog čovjeka iako mi GPS pokazuje smjer prema hotelu. I on to potvrdi pa nastavim sporednom ulicom i nakon stotinjak metara stignem napokon pred hotel. Velika staklena vrata automatski se otvore i nađem se na recepciji. Gospođa me pita jesam li rezervirao sobu. „Nisam, gospođo.“ Kažem i već me strah da ću ponovno morati tražiti. „Ne bojte se, naći ćemo mi sobu za Vas, jer vidim da ste iscrpljeni.“ I nađe mi sobu. Vrlo udobnu, u kojoj klima uređaj funkcionira besprijekorno. I ne samo sobu nego mi je preporučila obližnji restoran, gdje ću s njezinom karticom dobiti popust od 10 posto. „Vi ste pravi anđeo.“ Sva cvjeta od zadovoljstava što mi je mogla pomoći. A tek ja!
Stari dio grada učinio mi se vrlo lijepim pa tražim informacije koje mi ljubazna gospođa daje u obliku brošure.
Ostatci etrurskih zidina pokazuju da se tu nalazilo naselje 310 godina pr. Kr., kad su ga Rimljani osvojili.
Godine 773. Desiderius izgrađuje pograničnu utvrdu Langobarda, a 852. spominje se Castrum Viterbi kao dio crkvene države. Prve se gradske zidine podižu 1092., a u nekoliko navrata sve do 1268. one će se nadograđivati.
Nekoliko se crkvenih sabora održalo u gradu, a povremeno je služio kao papinska rezidencija, zato ga nazivaju i papinskim gradom. Od 1257. do 1281. tu je stanovalo ukupno osam papa.
Povratkom papa u Rim Viterbo gubi značenje i postaje dio crkvene države. Godine 1871. postaje dio Kraljevine Italije.
U Viterbu se održala dosad najduža konklava. Godine 1268. Nakon smrti pape Klementa IV. počinje konklava koja je trajala 1005 dana (od 30. studenog 1268. do 1. rujna 1271.). Broj kardinala u početku bio je 20, a na kraju 16, jer su trojica u međuvremenu umrla, a treći je napustio. Napokon su kardinali bili zatvoreni uz kruh i vodu sve dok nisu izabrali novoga papu. A izabrali su Tebalda Viscontia, koji nije bio kardinal, čak niti svećenik, nego hodočasnik u Svetoj Zemlji. Visconti, arhiđakon u Liègeu, dolazi 10. veljače 1272. u Viterbo i postaje kandidatom. Zaredio se za svećenika i biskupa 19. ožujka 1272., a 27. ožujka 1272. postaje papom Gregorom X. u Rimu. Kakva povijest grada!
Stari je grad jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u srednjoj Italiji. Očuvani su i mnogi dvorci iz toga vremena na primjer: „Palazzo dei Papi“, 13. stoljeće te „Palazzo dei Priori“ itd..
Katedrala San Lorenzo, sagrađena na Herkulovu hramu, teško je oštećena savezničkim bombama za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U crkvi San Francesco čuvaju se grobovi Klementa IV. i Hadriana V.
No nakon izvjesnog vremena bijaše mi dosta povijesti i kulture pa sjednem na terasu na glavnom trgu i uz čašu vina sve do večere promatram prolaznike.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
