Slavkovo hodočašće u Rim – 11., 12. i 13. etepa
Utorak, 26. travnja 2011.
Saint-Maurice
Prvi dan odmora
Probudim se u 6 sati. Inače se odmah dignem i brzo spremim za put. Jutros se istežem i protežem u krevetu i nikako da se dignem. U 7 sati telefoniram na recepciju i pitam mogu li zadržati sobu još jedan dan. Mogu.
Okrenem se na drugu stranu i nastavim spavati. Do 9 sati. Odmoran, nakon toliko spavanja dignem se i poslije tuša i brijanja idem na doručak. Ne žuri mi se kao obično pa uživam u kavi i pecivu. Vani je lijepo vrijeme pa ponovno hodam kroz grad. Idem do crkve i molim se. Molim se Gospi da mi da snage da nastavim. Dugo klečim i sjedim u crkvi i molim. I razmišljam. I opet molim.
Vratim se u hotel i na terasi sjedim i čitam uz kavu. Atmosfera gradića zaista je umirujuća. Prometa gotovo da i nema, a ljudi hodaju polako, bez žurbe. Svi kao da imaju puno vremena.
Popodne me zove Marija iz Radio Tomislavgrada. Pater Božidar je objavio vijest o mom hodočašću i ta je novost stigla i u moj rodni grad. Pita me mogu li im dati intervju. Rado prihvatim i dogovorimo se za 3 sata popodne.
Točno u 3 sata zove me novinar i postavlja pitanja. Dok mu odgovaram, prisjećam se svih divnih trenutaka koje sam do sada doživio i obuzme me osjećaj sreće i zadovoljstva. To se osjeća u mojim odgovorima. Zaboravio sam mutne, negativne misli. Posve sam zaboravio odustajanje. Zaboravio žuljeve i bolne mišiće. Jedva čekam da sutra krenem. Gospe, hvala ti. Svaki put kad sam Te trebao, poslala si mi anđela koji mi je pomogao. Ovoga je puta to bila Marija, kao slučajno.
Srijeda, 27. travnja 2011.
Saint-Maurice – Orsieres (36 km)
U životnoj opasnosti
Pun snage i elana krenem rano ujutro, iako namjeravam pješačiti oko 20 km do Martigny. Put vijuga uz rijeku kojom ne teče baš puno vode. Odavno nije padala kiša, a snijeg s obližnjih planina već se odavno istopio. Put je mjestimice mukotrpan. Stepenice, korijenje drveća na površini te bijeli put prekriven kamenjem nije baš jednostavno proći s mojim kolicima.
Međutim odmoran sam pa mi to ne smeta previše. Ima i lakših asfaltiranih dijelova. Napredujem jako brzo. Žuljevi me ne peku, a mišići više ne bole. Leđa su također još u dobrom stanju. Negativne su me misli potpuno napustile. Pitam se kako sam mogao onako razmišljati o odustajanju. Nezamislivo mi je to sada.
Oko mene je ponovno sve divno. Uska uvala okružena planinskim obroncima prekrivenim šumom skoro do vrhova, koji su pak pod snijegom. Slapovi vode padaju niz litice koje se vide između drveća. A oko mene cvijeće. Mirisno i raznobojno. Zrak je svjež pa hodam brzo. Ipak se često zaustavim i snimam. Nadam se da će fotografije barem donekle uhvatiti ovu ljepotu.
Oko 11,30 već sam na cilju. Barem tako mislim. Stigao sam u Martigny, gdje sam namjeravao prenoćiti. Ulice su zakrčene automobilima, a na njihovim krovovima bicikli. Valjda neka biciklistička utrka. Nađem turistički ured i pitam gdje bih mogao naći sobu. „Ovdje ne. Danas je sve zauzeto. I više nego zauzeto, jer Tour de Romandie se ovdje zaustavlja. Da imamo još stotinu kreveta, bili bi zauzeti“, reče mi iznervirana gospođa. „Koliko ima do sljedećeg mjesta?“ Četrnaest-petnaest kilometara do Orsieresa, gdje mogu naći hotel. Prije toga su šanse vrlo male. „Kakav je put?“ pitam još. „Dobar je, iako se nakon grada lagano penje ali ništa naročito.“ „A klanac Gd-St-Bernard?“ „Otvoren je – prema našim informacijama.“
Nastavim odmah jer iz iskustva znam da su kilometri relativni, a put je uvijek teži nego što oni u turističkim uredima misle. Ili barem turistima kažu. U to se uskoro uvjerim jer iznad ceste na velikom znaku piše da je Gd-St-Bernard zatvoren.
Odmah nakon posljednje kuće put skreće lijevo u šumu. Uzbrdo. „Ništa naročito“ – reče gospođa. Stepenice, stepenice i kameniti uspon. Baš bih volio da je i ona onako debela tu pa da vidim kako to nije ništa naročito. Vučem kolica iza sebe, a ponekad moram četveronoške napredovati i pomagati se rukama jer je uspon tako strm. I otkvačivati kolica pa ih uz neki kamen natraške povući. Nakon kratkog vremena mokar sam od znoja.
Ipak napredujem. Polako, ali napredujem. I nađem se pred ogradom preko puta i znakom na njemu. „Zabranjen prolaz. Odron kamenja. Radovi u tijeku. Što sad? Sat vremena sam se pentrao kao majmun uz ovaj brijeg i onda ovo. Vratiti se u Martigny? Spuštati se onim putom kojim sam se jedva popeo? A sobe neću naći.
Nastavim. Pokušat ću i vidjeti. Nakon nekoliko stotina metara sretnem nekog džogera i pitam ga je li put prolazan. „Prolazan je iako na nekoliko mjesta opasan pa ćete morati kolica nositi na leđima.“ Nastavim.
Zaista na dva mjesta put je potpuno prekriven zemljom i kamenjem pa moram kolica nositi na leđima i držati se rukama za kamenje da se ne bih sunovratio niz litice dolje u provaliju.
Prođem ta opasna mjesta i nađem se na prilično dobrom putu, gdje stoji ograda i znak zabrane u suprotnom smjeru. Uf! Prošao sam dakle opasnost.
Nakon stotinjak metara put se potpuno odronio na širini od 50-tak metara. Kosa strmina je velika a podloga nestabilna i klizava. Koračam polako stopu po stopu i držim ručke kolica objema rukama da se ne prevrnu. Jedan je kotač u zraku pa je sva težina na desnoj ruci. Ne smijem dolje pogledati niti pomisliti što bi me se dogodilo ako izgubim ravnotežu. Odronjava se zemlja i kamenje ispod mojih stopala i čujem kako se kotrlja negdje duboko dolje. Bože dragi, molim Te, molim Te, čuvaj me. Nemoj me sada napustiti, molim Te.
Prođoh. I ruke i noge drhte. U sljepoočnicama osjećam lupanje srca, a dah mi zapinje u grlu. Dragi Bože, hvala Ti.
Nastavim nakon kratkog predaha. Svako malo put je zakrčen ili ga uopće nema, ali nekako ipak napredujem. Kratki strmi spust prekriven zemljom i kamenjem. Težina kolica gura me naprijed i počnem se klizati. Sve brže. Pokušam kočiti petama – bez uspjeha. Kolica se prevrću i lijeva me ručka gura na stranu dolje. Više se bacim naprijed nego što trčim i jednom se rukom uhvatim za lanac pričvršćen za liticu, a drugom za komad ograde koji je još ostao.
Visim iznad provalije, a kolica vise o mom pojasu i vuku me dolje. Bože, pomozi mi. Molim Te, Bože moj. Daj mi snage da se izvučem iz ove situacije!
I dadne mi Bog snage. Nadljudske snage. I izvučem se. Otpužem do prvoga kamena i srušim se na njega potpuno iscrpljen. U desnom ramenu sam vjerojatno nešto slomio ili istegnuo mišić jer me užasno boli. Sav se tresem. Nisam u stanje stajati jer mi koljena klecaju od pretrpljenoga straha i napora.
Predahnem pa nastavim dalje. Put je sada kamenit i silazi niz veliku strminu pa naprtim kolica na leđa. 24 kg su teška i osjećam kako me ta težina gura naprijed. Moram se hvatati rukama za grane i kamenje da bih izbjegao pad. Nakon vječnosti, kako mi se činilo, siđem u dolinu. Prolazim kroz malo selo, Bovernier. Tražim neki bar, međutim ne vidim ništa pa nastavim. Sada me put vodi s druge strane uske doline. Naiđem na nekog čovjeka kako siječe drva i pitam ga je li put slobodan od lavina. „Da, da, slobodan je!“
I zaista. Širok i lijepo počišćen put blago se penje strminom. Nažalost, ne zadugo. Nakon jednoga kilometra naiđem na lavinu kamenja i zemlje koja je u debelom sloju zatrpala put. Ostavim kolica i pogledam koliko je široka lavina. Pedesetak metara. Vratim se, natovarim kolica na leđa i prijeđem bez previše problema. Podloga je dovoljno stabilna. Uf! Valjda je ovo posljednja ovakva prepreka.
Ni blizu istine nisi, moj Slavko. Bila je to prva u nizu od desetak takvih prepreka. A svaka sljedeća bila je šira i neprohodnija. Noge su mi se sve više tresle od napora, a oči pekle od znoja, koji me svega oblio. Od straha i napora.
Pa valjda će i ovome biti jednom kraj. I bude kraj. Kraj puta, potpuno zatrpan srušenim drvećem, zemljom i kamenjem. Pokušam se provući, međutim i bez kolica je to potpuno nemoguće. Pokušam gore – ne ide. Dolje strmina, kamenje, grmlje, slomljeno drveće. Stotinjak metara ispod mene nalazi se rijeka, a s druge strane cesta. Što sad? Naprijed ne mogu. Gore također ne. A natrag? Opet onuda prolaziti?
Panika i očaj me obuhvaćaju. Snaga je pri kraju. Već sam odavno potrošio svu zalihu. Bože moj, opet si mi Ti jedini spas. Reci mi što da činim. I daj mi snage da to učinim. Jer svoje više nemam.
Dolje. Jedini izlaz je dolje ka rijeci. Ali kako? Puzeći, kližući provlačio sam se između srušenih stabala, grmlja i kamenja. Kolica sam vukao, gurao, nosio. I dođosmo zajedno do rijeke, a da nismo slomili ni noge ni kotače. Moj Wheelie je izdržao sve te prepreke. A i ja se još nekako držim na nogama. Iako klimavim.
Međutim jedno je doći do rijeke, a drugo prijeći je. Voda nije duboka, ali je kamenje na njezinu dnu glatko, prekriveno nekom mahovinom i klizavo kao led. A voda ledena. Izujem cipele i čarape, kolica na leđa i kroz vodu, koja mi doseže do koljena. Opet centimetar po centimetar, s kamena na kamen i nađem se s druge strane. Noge koje su prije gorjele sad su se ukočile i kao da su od leda. Pokušam oprati stopala od pijeska prije nego što obujem cipele. Obučem i duge hlače pa mi je malo toplije. Odmorim se malo i dok sjedim, gledam prema cesti iznad mene. Desetak metara skoro okomiti uspon. Prikupim posljednji atom snage i počnem se pentrati četveronoške uzbrdo. Srećom, zemlja je mekana pa mogu zariti prste u nju i tako pomagati nogama. Dopužem tako do ceste i nekako prekoračim preko ograde. Nisam potpuno ni prešao, a prvi automobil prohuja tubeći. Žao mi je što nisam uzeo jedan kamen iz rijeke da ga bacim na njega. I ostali trube dok se vučem uz ogradu vijugavom uskom cestom.
Poželio sam da netko pozove policiju, međutim to se očito nije dogodilo. Nakon nekoliko kilometara cesta se širi i postaje trotračna. U sredini dvostruka ograda, a između ograde metar širine. Kao stvoreno za pješake. Automobili prolaze i trube. Trubite vi, trubite! Ja se više ne mičem s ceste.
Stigoh u selo Sembrancher. Pitam prolaznika ima li tu neko prenoćište i reče mi da ima kamping, ali je još zatvoren. Nastavim dakle dalje. Uzbrdo. No, srećom, put je sada asfaltiran. Uvala je sada nešto malo šira i obronci puno blaži. I nakon prve uzbrdice put nastavlja na istoj visini, bez čestih spustova i uspona.
Dokotrljamo se Wheelie i ja nekako do Orsieresa. U pet sati popodne, nakon 10 sati pješačenja i 36 kilometara. I na kraju snaga, barem sam to ja bio. Za Wheelie ne znam. Nisam ga pitao, ali vidim mu ogrebotine po aluminijskim rukama i da zna pričati, vjerojatno bi i on rekao da mu je bilo dosta.
Nađem sobu u hotelu odmah pored puta. Sjednem na krevet. Nemam snage skinuti odjeću i tuširati se. Bude mi hladno u mokroj odjeći pa se nekako dignem i odem pod tuš. Topla pa hladna voda naizmjenično, sve dok nisam prestao osjećati razliku, lijepo me okrijepi. Obučem se i siđem u bar, naručim najveće pivo i nosim ga u sobu. Vidim da me pater Božidar zvao dok sam bio pod tušem pa mu sada telefoniram. Pričam mu da je sve u redu i da su me intervjuirali iz Radio Tomislavgrada. Ne govorim ništa o današnjem danu osim da je bio dugačak i naporan. Osjećam se bolje nakon razgovora s njim. Lijepo je znati da te netko prati u mislima i moli za tebe. Podsjeća me da pravim bilješke svaki dan. E, moj pateru, danas sigurno neću praviti nikakve bilješke. Ipak mu obećam.
Siđem na recepciju i pitam kad se restoran otvara. Nema restorana, ali ako želim, vlasnikova supruga će mi nešto spremiti. Kako da ne želim.
Pita me vlasnik odakle sam jutros krenuo i ne može povjerovati da sam prevalio toliki put u jednom danu. Čujem ga kako u kuhinji to prepričava supruzi. „Il est vraiment costaud!“
Večera je odlična. A vino također. Jedini sam gost pa me maze i jelom i pićem. I razgovorom. On je Austrijanac, a ona Portugalka. Pričaju mi kako većina hodočasnika prenoći kod njih prije nego što krenu dalje. Pitam je li Gd-St-Bernard klanac slobodan od snijega i rekoše da nisu sigurni.
Spavao sam te noći kao klada. I odmorio se dovoljno da mogu nastaviti.
Četvrtak, 28. travnja 2011.
Orsieres – Bourg-Saint-Pierre (16 km)
Spoznaja
Vlasnik me zamoli na rastanku da mu telefoniram i izvijestim ga o stanju na Gd-St-Bernardu kad stignem gore, tako da tu informaciju proslijedi drugim hodočasnicima.
Noge me još uvijek malo bole od jučerašnjih napora, ali i to prođe kad su se mišići nakon kratkog vremena zagrijali. A imali su se od čega zagrijati jer put se stalno penje. Najprije asfaltiranom cestom, a onda bijelim putom da bi nakon nekoliko kilometara ušao u šumu. U početku je put širok i u dobrom stanju, međutim što sam dalje odmicao, put je postajao sve uži i uži, a kosa strmina sve veća tako da sam kolica gurao ispred sebe na jednom kotaču.
Ponekad sam se jedva mogao provući između stabala. Naporno ali opasnost da padnem dolje bila je mala zbog brojnih stabala, koja su, nažalost, skrivala pogled prema dolini.
Tišina. Jedino lagano pucketanje grančica pod nogama i kotačima. Ne čujem ni cvrkutanje ptica. Imam osjećaj da sam na kraju svijeta. Nigdje nikoga. Nigdje ničega osim stabala drveća.
Prisjećam se jučerašnjeg dana i strahova koje sam proživljavao. I molitve. Nikad u životu nisam molio tako skrušeno. Srcem i dušom. Niti sam ikad bio zahvalniji za Njegovu pomoć. Niti tako snažno osjećao Njegovu prisutnost.
A posumnjao sam na trenutak. Posumnjao da me je On napustio i prepustio vlastitim strahovima. I očaju. I da više nema izlaza. Ali samo na trenutak.
Nije lako niti je uvijek lijepo pogledati se u takvim trenutcima. Pred drugima je lako glumiti ulogu hrabrog i snažnog. Ili bilo koju drugu. No pred samim sobom nema glume. Nema hrabrog niti snažnog. Ima samo gola istina da sam slabašan i nemoćan bez Njegove pomoći.
Volio bih vidjeti kako se u takvim situacijama ponašaju oni koji kažu da Bog ne postoji. Kome se oni obraćaju kad vide da je njihova snaga nedovoljna za spas vlastitog života? Kome su zahvalni kad se izvuku živi i zdravi?
Molim se po ne znam koji put. Za obitelj, za naše generale, za prijatelje i neprijatelje. Za sve one koje sam sreo na putu i koji su mi pomogli. I za one koji mi nisu pomogli. I zahvaljujem Bogu na jučerašnjem iskustvu. Vidio sam kakav sam i prihvatio se takvim. Bez uljepšavanja. Bez krinke. Bez drame.
Poslije ću se često nasmijati kad budem čuo komentare o mom „pothvatu.“ „Kakva hrabrost i snaga! Kakva izdržljivost!“ A nitko neće reći: „Kakva vjera u Boga! Kakva pomoć!“
Ali ja ZNAM. Znam kome mogu zahvaliti za uspjeh. To je najvažnije.
Dođem do velikoga potoka. Srećom, preko njega novi drveni most. Gledam kamenje i drveće koje leži na dnu. Mogu samo naslutiti koja je to snaga bila da bi nosila takva stabla i kamenje. Ne bih želio biti prisutan kad se snijeg počne topiti i voda sunovrati u dolinu. Načinim nekoliko snimaka i nastavim. Sada se naglo spuštam. I uskoro izlazim iz šume.
Prolazim pored kuća i farmi. Cesta je ponovno asfaltirana. U dolini sam. I ponovno se penjem. Sve više i više. Cesta vijuga i pomislim svaki put da će iza sljedećeg zavoja biti cilj. Međutim trebam proći još mnoge zavoje i popeti se puno više prije nego što sam konačno stigao u Bourg-St.-Pierre na visini od 1.632 metra.
Malo mjesto od 180 stanovnika ima nekoliko hotela. Jedan je od njih, ustvari gostionica, otvoren. Ulazim i pitam imaju li slobodnu sobu. Imaju i ljubazna mi vlasnica želi pokazati sobu prije nego što prihvatim. „Ma prihvaćam ja sobu, kakva bila, ako ima krevet, tuš i WC.“ Treba se popeti uz uske stepenice pa mi vlasnica pomaže nositi kolica. Soba je mala. Dupli krevet ju gotovo posve ispunjava. A iznad njega mali četvrtasti otvor, iznad kojeg visi oko 3 metra dugačka šipka. Pitam što je to i reče mi da se pomoću te šipke može otvoriti prozor na krovu. Fantastično.
Siđem kasnije u gostionicu i pojedem ukusnu toplu salatu uz pivo. Pitam vlasnicu i njezina muža kad je najbolje popeti se do vrha na Gd-St-Bernard i oni se počnu smijati. „Bez skija ili barem snježnih reketa nema prolaza. Snijeg je visok više od dva metra i zabranjeno je bez takve opreme ići. Ako pokušate, moramo izvijestiti policiju jer su prošlog tjedna morali helikopterom spašavati nekog turista.“ Čudim se jer su mi u turističkom uredu tvrdili da je prolaz očišćen od snijega. To i njima kažem. „Ma oni pojma nemaju što se ovdje događa.“
Rekoše mi da autobus polazi ujutro u 9 sati i prolazi kroz tunel u Italiju. Mogu biti u Aosti već oko 11 sati. Razočaran sam, jer sam bio čvrsto odlučio popeti se na krov Via Francigena.
Nekoliko sati prije naišao sam na ploču na kojoj je opisano kako je Napoleon 1800. godine sa svojom vojskom od 4.000 vojnika s topovima prešao preko Alpa i napao austrijsku vojsku sleđa. Ljudi iz okolnih sela vukli su rastavljene topove, zaštićene stablima koje su iznutra ispraznili, preko Grand-Saint-Bernarda. Druga vremena.
Večerao sam u gostionici. Bio sam ponovno jedini gost.
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
