Petak, 20. svibnja 2011.
Lucca – Ponte a Cappriano (33.6 km)
Striptiz na terasi u centru grada
Doručkujem već u 6 sati i tiho silazim stepenicama da ne bih probudio stanare. Vanjska se vrata zaključavaju automatski pa sam mogao ključ ostaviti u sobi, kao što mi je gazdarica rekla. Sitna kišica rominja i grad je obuhvatilo sivilo niskih oblaka. Jedan sam od rijetkih prolaznika. Brzo prolazim kroz vrata na zidinama i nađem se na cesti punoj prometa.
Umoran sam jer nisam dobro spavao na mekanom madracu i slabim oprugama kreveta, a i jučerašnja je etapa bila iscrpljujuća. Ne osjećam se dobro, a ova sumorna kišica ne pomaže da mi se raspoloženje poboljša. No nastojim ipak hodati brzo jer ni današnja etapa nije baš kratka. Nisam siguran da ću naći hotel jer u mom vodiču vidim samo adresu hostela. Misao o još jednoj noći provedenoj na izlizanome madracu i klimavom krevetu ne oduševljava me.
„Ma daj, Slavko, prestani sa samosažaljevanjem! Nisi ovdje na odmoru i u potražnji za luksuzom! Ti si na hodočašću, mladi gospodine!“ – pokušam se tješiti. Ne baš uspješno. Lako je pričati i teoretski izigravati heroja – barem za mene.
Skrećem s ceste na bijeli put kroz šikaru. Kiša je prestala i oblaci nestali. Sparno je. Kiša, koja je noćas i jutros pala, isparava pod žestinom sunca sad u zenitu. Šikara pored puta dovoljno je visoka da zaustavi osvježavajući povjetarac, no nedovoljno da pruži malo hlada. Put je izrovan nedavnim kišama. Duboke brazde presijecaju ga uzduž i poprijeko i teško mi je napredovati s mojim kolicima. Imam osjećaj da sam na kraju svijeta. Nigdje žive duše. Ni ptice ne pjevaju. Ušutkala ih valjda ova teška sparina. Cesta. Uf! nekoliko kilometara do Altopascia. A da se ovdje zaustavim i prenoćim? Dovoljno sam umoran za to, no ipak je prerano. Idem u turistički ured i raspitujem se za mogućnost prenoćišta u Ponte a Cappiano. Čovjek srednjih godina pregledava internet pa telefonira. Ima samo jedan hotel. Rezervira sobu u moje ime i pita me želim li da mi rezervira sobu i za sljedeću etapu u Gambassi Terme. Rado prihvatim. On razgovara s nekim na telefonu i kaže da sam ja fini simpatični hodočasnik. Godi mi to, navlastito ono da sam fin. „Znam da nije istina, ali ugodno je čuti“ – što kaže baba. Zahvaljujem ljubaznom čovjeku i krenem dalje. Osjećam se nešto bolje sada kad sam siguran da imam udobno prenoćište.
Na terasi jednoga bara pojedem sendvič, koji mi je gazdarica ugrijala, uz hladno pivo. Znam da nije pametno piti pivo po ovoj vrućini, no voda mi već doslovno teče iz ušiju nakon tolikih popijenih litara. Obučem kratke hlače i obujem tenisice, dok me prolaznici u čudu gledaju. Striptiz na terasi u centru grada. Vlasnica me također promatra uz blagonakloni smiješak. Raspituje se o mom hodočašću i daje mi savjete kuda da prođem nakon grada.
Opet bijelim putom koji je sada prekriven bijelim šljunkom pa se sunce na njemu presijava kao u ogledalu. Srećom, nije uzbrdica. Zovem Dom hrvatskih hodočasnika u Rimu i kažem da namjeravam stići 2. lipnja. Pater Božidar me stalno pitao kad mislim doći, a do sada mu nisam mogao točno reći. Sad sam to onako „profesionalno“ analizirao i planirao. Javi mi se Mate i dogovorimo se da će me on čekati na Trgu svetog Petra u Vatikanu.
Vrućina je sve veća i veća, no osjećam se puno bolje nego jutros. Promet na cesti nije previše gust pa ne moram strepiti za život na svakoj krivini. Ipak, prije nego što dođem do cilja, moram se popeti uz zaista veliki uspon. Nije mi to baš trebalo, no nemam drugog izbora. Na vrhu brijega pruža se pogled na Ponte a Cappiano daleko dolje u dolini. Spuštam se krivudavom uskom cestom i u svojoj brzopletosti promašim put koji na jednoj krivini skreće nalijevo kroz šumu. Vratim se nekoliko stotina metara jer mi šumski put izgleda puno kraći. Točno je to, no točno je i da je puno strmiji. Dotrčim do sela i pitam nekog prolaznika gdje se nalazi hotel Campagnola. „Nikad čuo za taj hotel!“ kaže mi. Provjerim na GPS koji mi kaže da je udaljen još 2 km. Čudim se, jer mjesto je ubrzo iza mene, a od hotela ni traga. Ipak ga nakon 2 kilometra ugledam. Pred vratima za jedinim stolom sjedi čovjek sijede kose. Čim sam se približio, skoči i povika. „Vi ste sigurno gospodin Jurčević!“ „Da, ali kako ste pogodili?“ „Vi ste jedini hodočasnik koji je ove godine ovuda prošao pa nije bilo teško pogoditi.“
Hotel je potpuno nov. Toliko nov da restoran još nije gotov pa pitam vlasnika gdje mogu večerati. Najbliži restoran udaljen je 2 kilometra. Dva tamo, dva nazad, plus nekoliko kilometara koje sam danas već prešao – nije loše. Vlasnik vidi reakciju na mom licu pa mi reče da će me on odvesti u restoran i doći po mene kad večeram. Tako je i bilo. Najprije mi je rezervirao stol, onda me odvezao tamo. Jeo sam kao i obično jako dobro. Nisam ga želio zvati, nego sam se uputio pješice do hotela. Mrak se već bio spustio, a promet je bio vrlo slab pa nije bilo previše opasno.
Subota, 21. svibnja 2011.
Ponte a Cappriano – Gambassi Terme ( 36,9 km)
Prepoznatljiv kao Berlusconi
Spavao sam na novom krevetu puno bolje nego prethodne noći pa se nešto bolje osjećam nego jučer ujutro. Dobra je to novost jer čeka me još jedna duga etapa.
Nakon 3 kilometra cestom prolazim kroz gradić Fucecchio, koji još spava u 6,30 ujutro. Ne zaustavljam se nego nastavim užurbanim korakom. Nastojim prevaliti što više kilometara prije nego što vrućina, koju su najavili, postane nesnošljiva. Srećom, promet je uskom cestom veoma slab a još nema uspona – barem ne prvih 10 kilometara. No onda se naglo penje do povijesnoga gradića San Miniato. Nalazi se na raskrižju putova Fiorenza – Pisa i Lucca – Siena pa je stoljećima bio izložen prolazu prijateljske i neprijateljske vojske. Grad danas ima oko 24.000 stanovnika. Ni tu se ne zaustavljam iako je grad lijep i rado bih ga detaljnije pogledao. No put je još dugačak i valovit. Spust, uspon i opet isto.
Nisu to veliki bregovi, no izmjenjivanje tih malih uspona i spustova vrlo je naporno. A sunce nemilosrdno peče. Ručnik kojim brišem znoj s lica potpuno je mokar pa uzimam drugi. Srećom, taj se materijal brzo osuši tako da ih naizmjenično upotrebljavam. Do deset sati već sam popio dvije litre vode i ponovno napunio boce. Sad je jedna poluprazna.
Asfalt je toliko vruć da to osjećam kroz poplate (đonove) cipela kao da hodam po usijanom žaru. A prešao sam tek polovicu puta. Tek poneki automobil vozi ovim seoskim cestama. Pojavi se u daljini i kroz usijani zrak koji treperi iznad ceste izgleda kao fatamorgana.
Noge su mi sve teže i teže. Vučem ih iza sebe više nego što ih dižem. Odjeća mi se prilijepila uz tijelo, a ispod širokog pojasa koža me svrbi od znoja. Nemam previše vode, no ipak zalijevam glavu s vremena na vrijeme. Znam da ću proći još kroz neka mjesta pa se nadam da ću moći napuniti boce. Inače sam nadrljao.
Dolazim u Castelfiorentino, gdje se napokon zaustavim i ručam u hladu bara. Ne usuđujem se piti pivo na ovakvoj vrućini pa pijem vodu. Nakon dvadesetak minuta krećem dalje, jer što je odmor duži, to je hodanje teže. I ovako je gotovo nepodnošljivo. A kao poslastica zadnjih je pet kilometara strmi uspon. Daleko ispred sebe vidim Gambassi Terme na vrhu brijega. Čini se nedostižan. Pored ceste u hladu jedne kuće, neki dečko stoji i gleda me kako pužem cestom. „Je li sve u redu?“ pita me. „Da, sve je u redu, hvala!“ „Sretan put!“ dovikuje još. To mi dadne malo snage. No čim podignem oči hrabrost me izdaje, jer čini mi se da se uopće nisam približio otkad sam posljednji put pogledao prema cilju.
Onaj dečko prolazi na vespi zajedno s još jednim drugom i maše na pozdrav. Jesam li se bar malo primaknuo cilju? GPS kaže da jesam, no još uvijek se čini užasno daleko. Posljednji kilometar. Već prolazim između prvih kuća. U centru sam prije nego što sam to potpuno shvatio jer mjesto je zaista malo. Osteria (gostionica) Pinchiorba je tu. Na terasi sjedi nekoliko ljudi. Približim se i jedna mlada, lijepa gospođa diže se iza stola i viče „Dobar dan, gospodine Jurčeviću! Dobrodošli!“ Izgovara „č“ i „ć“ besprijekorno. „Pa kako znate moje ime?“ Pitam u čudu. „E, Vi ste sa svojim kolicima poznati kao Berlusconi“, smije se. Onda se sjetim da je gospodin u turističkom uredu rezervirao sobu i ostavio moje ime. Ipak…
Pokaže mi sobu i na moj upit kaže da se večera servira u 8 sati. Ostavim kolica u sobi i siđem u bar, gdje uzmem pivo od pola litre i nosim u sobu. U krv se pretvara.
Bio sam mrtav od umora, no nakon tuša i nekoliko sati provedenih u ležećem položaju na krevetu vraćam se među žive. I izlazim van. Malo je to mjesto s manje od 5.000 stanovnika. Uske ulice i cvijećem okićene fasade starih kuća daju mu zaista lijep izgled. Crkvica u središtu pruža mogućnost molitve i meditacije u svježini između starih debelih zidova. Vraćam se u 7 sati prema gostionici i na putu tamo vidim jednu hodočasnicu. Noge u velikim čizmama vuče kao da su joj od olova. Čini mi se poznata pa zovem. Okrene se i prepoznam Beate, Njemicu koju sam sreo u mjestu Santhià. Pitam je kako to da tek sada dolazi. „Krenula sam jutros rano iz San Miniata i umjesto cestom odlučila sam ići poljskim i šumskim putovima. Zalutala nekoliko puta i tumarala satima uokolo.“ U Vecelli je kupila ove teške čizme jer su njezine cipele bile premale pa je zadobila nekoliko žuljeva. Još uvijek je muče žuljevi. I ona je rezervirala sobu u gostionici.
Dok kasnije sjedim na terasi i večeram, uživam i u atmosferi ispred terase. Oveća skupina mladih Talijana stoji i uz živahni razgovor i glasan smijeh pijuckaju iz čaša koje ne ispuštaju iz ruku. Nekoliko je praznih stolova pored njih, no očito radije stoje. Beate prolazi pored moga stola zajedno s nekom Engleskinjom, hodočasnicom koja, kako kaže, piše vodič.
Slavko Slavko Jurčević
Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album
Nastavlja se…
