Nedjelja, 22. svibnja  2011.

Gambassi Terme – Colle di Val d’Elsa  (30 km)

Još jedan vrući dan

Danas opet nema hotela na cilju etape pa sam odlučio ići alternativnom rutom do ovećega grada Colle Val d‘Elsa. Udaljenost je gotovo jednaka.

Spuštam se uskom cestom, niz strmi brijeg, odmah nakon posljednjih kuća. Sunce je tek izašlo, no već osjećam njegovu vrućinu. Opet će to biti sličan dan kao jučer. Penjanje i spuštanje toskanskim brežuljcima, okružen divnim krajolikom. Ne mogu u njemu pravo uživati jer je previše vruće. Već u 9 sati vrućina je velika, a u 10 gotovo neizdrživa. Rijetko kada poneko stablo pored puta pruža malo hlada, iako nakratko. Prolazim između raštrkanih kuća kroz mala sela, no još nikoga ne vidim vani. Ipak čujem daleko ispred sebe ženski glas. Požurim jer vode skoro više i nemam. Neka žena stoji u svom vrtu i razgovara sa susjedom na drugoj strani ceste. Pitam mogu li dobiti malo vode i gospođa me pita želim li s plinom ili bez plina. „Glavno da je svježa“, odgovaram. Uzme moje dvije boce i ponese ih u kuću. Dok čekam ispred kapije, čovjek mi donese plastičnu bocu vode. „Neka se nađe pri ruci. Sigurno će Vam na ovoj vrućini dobro doći.“ Sad imam 4 litre svježe vode.

Odatle se spuštam nemoguće strmim spustom koji traje nekoliko kilometara, sve dok se nisam našao u dolini pored rijeke Else. Ako je gore na brežuljcima bilo vruće, sad je u podne u dolini, bez daška vjetra, neizdrživo. Satima idem kao u transu. Nisam siguran što me to pokreće, no ipak koračam. Satima. Oko mene sve kao da je mrtvo pod tom olovnom težinom vrućine. Čak su i misli prestale lutati. Ni o čemu ne razmišljam. Buljim ispred sebe u sivi asfalt, koji se na mjestima istopio i lijepi za cipele, kao da me želi tu zadržati. I koračam mehaničkim koracima kao na usporenoj snimci. Cesta ide u ravnoj liniji i kraj joj se gubi negdje na horizontu u usijanom, treperavom zraku.

Šumarak pored ceste. Zaustavim se i sjednem na travu u hladovini. Poprskam lice još dovoljno svježom vodom iz termos boce i nekako se probudim iz tog tupila. Pojedem malo kobasice iako ne osjećam glad. Loš je to znak.

Treba mi sva snaga volje da se otrgnem hladovini i nastavim. Još deset beskrajnih kilometara. Potpuno iscrpljen stižem ipak na cilj. Turistički je ured na velikom trgu otvoren iako je nedjelja. Dobijem popis hotela i uputim se u najbliži, udaljen tek stotinjak metara. Ima slobodnih soba i, srećom, u sobi ima klima uređaj. Kakav luksuz. A de ne pričam o tušu, koji vodom pod snažnim pritiskom odnese veliki dio umora. Ili širokom udobnom krevetu na koji se ispružim punom dužinom i zatvorim oči. Još je pred njima treperavi usijani zrak, no ne zadugo.

Probudim se nakon dva sata. Osjećam ponovno glad. Odlično. Brzo se obučem, izađem u grad i tražim slobodan stol na jednoj od mnogobrojnih terasa. Dok čekam večeru, uživam u čaši hladnog, bijelog vina i gledam kako ljudi polako šeću trgom. Pločnik je potpuno mokar pa pitam konobara jesu li ga zalili vodom. „Ne, nismo ga mi zalili. Zalio ga pljusak prije sat vremena. Zar ga niste primijetili?“ „Ne, spavao sam.“ „Blago vama! Bilo je to kao pravi potop.“ Ništa ja nisam čuo niti osjetio. Bio sam u dalekom carstvu snova.

Ponedjeljak, 23. svibnja 2011.

Colle di Val d’Elsa – Siena  (32,5 km)

„Teška“ odluka

Cijelu je noć radio klima uređaj, a ja sam spavao odlično. Nakon obilna doručka osjećam se spreman za još jedan dug i nadasve vruć dan. Noge su mi još trome od jučer, no nakon nekoliko kilometara ide bolje. Seoska cesta, slično kao jučer, penje se i spušta neprekidno. Nastojim pješačiti ravnomjerno i ne previše brzo.

Rekao sam Mati da ću doći u Rim 2. lipnja, no izgleda da sam precijenio svoje snage misleći da mi neće trebati dan odmora. Osjećam u svakoj stanici svoga tijela da mi je odmor više nego potreban. Jučer sam na cilju bio totalno iscrpljen, a iako sam dobro spavao, umor je još tu. Odmorit ću se u Sieni jedan dan, kažem sebi. Inače riskiram previše. Vidio sam desetke hodočasnika koji su previše forsirali u nakani da što brže dođu na cilj i morali odustati jer ih je tijelo izdalo. Bolje mi je doći jedan dan kasnije nego nešto takvo doživjeti. Tješim sebe tako iako sam pomalo razočaran. Prije nekoliko dana bio sam pun snage i elana, a sad sam tako iscrpljen. Ubila me vrućina, valjda.

Nešto mi je lakše hodati, nakon te „teške“ odluke jer znam da sutra mogu dugo ostati u krevetu i naspavati se do mile volje. A onda još deset dana. Je li to malo ili puno? – pitam se. Puno je kad pomislim koliko kilometara još moram prevaliti, a malo kad to usporedim s kilometrima, koje sam do sada prešao. Sve je dakle relativno. To nekako često moram ustanoviti.

Gore-dolje, malo ravnice pa opet gore-dolje. Toskanu je zaista lijepo promatrati, no po ovakvoj vrućini pješačiti nije lijepo nigdje. Barem ja danas tako mislim. Pokušavam misliti na nešto drugo i tako zaboraviti vrućinu i uspone. Vidim sebe kako sjedim u hladovini i čitam uz hladno piće. I promatram pješake. I spavam nakon obilnog ručka.

Promet je na regionalnoj cesti prilično gust pa moram paziti. Vozači se uglavnom odmiču kad me primijete, no ne primijete me svi dovoljno brzo jer voze preblizu jedni iza drugih. Toliko automobila. Pa zar nitko u Italiji ne radi? Što rade tu na cesti? Kamo voze tako brzo?

A ja? Što ja radim tu na cesti negdje na kraju svijeta? Vozači se sigurno pitaju tko može biti toliko lud pa pješačiti cestom uz ovakav promet. Čini mi se da je vrućina još veća nego jučer. Osjećam kako sunce po leđima peče kroz majicu i po glavi kroz šešir. Omotao sam glavu krpom koja većim djelom upija znoj što mi se cijedi niz čelo, no ipak me oči peku. Često moram skidati naočale i brisati znoj. Pitam se koliko sam litara već prolio otkad sam krenuo. Opet oštar uspon prije grada. A onda prolazim periferijom, gdje je vrućina još veća, ako je to moguće. GPS mi pokazuje da ima mnogo hotela u gradu, no ja tražim jedan u centru grada. I nađem ga jako brzo. Zove se Cannon d’Oro i moram proći kroz neku vrstu tunela između ulice i dvorišta da bih se našao pred staklenim vratima. Hotel ima dvije zvjezdice, no soba košta 75 eura. Službenik je na recepciji vrlo ljubazan i čak mi predlaže da ostavim svoj „bicikl“ pored recepcije. Opet, po tko zna koji put, moram objašnjavati da to nije bicikl. Kaže da tako nešto nije nikad vidio i moli me da mu pokažem kako to funkcionira. Impresioniran je kad mu pokažem kako se kotači lako skidaju i stavljaju s unutarnje strane, te kako se ručke mogu također skinuti, a pokažem mu i remene pomoću kojih mogu kolica natovariti na leđa. No najviše ga iznenadilo kako je lagano vući kolica. Demonstracija je završena pa mi pokazuje sobu. Ima u njoj sve što treba. Čak i klima uređaj. Na stolu plan grada i brošura s opisom znamenitosti koje svakako treba posjetiti. Sutra ću to učiniti. Sad  sam jednostavno previše umoran da bih lutao po gradu i izigravao turista.

No ipak ne mogu odoljeti. Nakon podužeg odmora idem u grad i u potrazi za prikladnim restoranom prolazim uskim ulicama zakrčenim turistima, koji trče od jedne znamenitosti do druge. To mi malo pokvari raspoloženje pa se uputim prema Piazza del Campo, gdje sjednem na terasu u hladu i promatram kolone turista koji također ovuda prolaze.

Utorak, 24. svibnja 2011.

Siena

Spavao sam do osam sati i osjećam se dobro. Doručak je odličan: pecivo, sir, pršut, kroasan, kapučino…– sad mi se cijena sobe ne čini tako visokom.

Idem razgledati grad koji je zaista vrijedan toga jer to je grad neobično bogate kulturne prošlosti, zbog čega je pod zaštitom UNESCO-a kao kulturna baština čovječanstva.

Prvo naselje osnovali su Etruščani (900. do 400. god. prije Krista), i to lokalno pleme zvano Saina. Za vrijeme rimskoga cara Augusta, grad se zvao Saena Julia. U doba rimske vladavine bio je izvan glavnih prometnih pravaca te zbog toga nije prosperirao. Rimski putovi Aurelia i Cassia, koji su istočno od Siene, zbog razvoja političkih prilika našli su se suviše blizu teritorija pod vlašću Bizanta, pa su putovi između lombardskih sjevernih krajeva i Rima skrenuli prema sigurnijoj Sieni. Na taj je način Siena postala važna usputna postaja na putu hodočasnika u Rim, što joj je omogućilo unosnu trgovinu.

Godine 1167. gradska općina Siena objavila je neovisnost od biskupske vlasti i 1179. dobila pisani Ustav, što je bio krunski događaj u razvoju Siene kakvu poznajemo danas.

U 12. stoljeću dovršen je najveći dio Katedrale (Duomo), a u to je doba nastala i Piazza del Campo, po nekima najljepši trg Europe, u obliku školjke, sagrađen na mjestu nekadašnjega rimskog kazališta. Na njemu se nalazi gradska vijećnica (Palazzo Pubblico) i Torre[1] del Mangia, visok 102 metra.

Na taj se trg vraćam svaki put nakon obilaska katedrale i lutanja uskim kamenom popločanim  ulicama prepunim turista iz cijeloga svijeta. Čuju se mnogobrojni jezici: od talijanskoga, engleskog, njemačkog, francuskog, korejskog do japanskog. Svi nose plan grada, brošure i fotoaparate kojima nastoje ovjekovječiti ove znamenitosti. I svi su zadivljeni ovom ljepotom. Dok sjedim na terasi Piazza del Campo, promatram nebrojene skupine turista s vodičima koji su ponekad smiješni sa svojim suncobranima, ružičastim kišobranima ili nekim drugim lako vidljivim rekvizitima.

Ogromni trg načičkan je bezbrojnim terasama restorana i kafića, a ispred njih se nalaze mnogobrojni štandovi prodavača turističkih suvenira. Na sredini trga pak mladi ljudi sjede ili leže na pločniku kao na livadi. Gore visoko, oko tornja, lastavice munjevitom brzinom kruže uz veselo cijukanje. Provest ću tu najviše vremena jer je atmosfera jedinstvena, a jelo i vino više nego ukusni. Doduše, cijene su puno više nego u dosadašnjim talijanskim gradovima, no što kaže Luksemburžanin: „Što ne košta ništa, i ne vrijedi ništa!“

Popodne prospavam nekoliko sati u klimatiziranoj sobi u nadi da ću tako ponovno napuniti svoje prazne baterije. Navečer se jedva probijam kroz gomilu ljudi u potrazi za restoranom. Sad su i Talijani izašli van pa ulice nisu dovoljno široke za toliki broj ljudi.

Nastavlja se…

Slavko Jurčević

Fotogalerija: Slavko Jurčević/Privatni album