Lombardia
Četvrtak, 5. svibnja 2011.
Vercelli – Mortara (33,9 km)
Anđeli umjesto mosta
Put nastavlja odmah nakon Vercellia uz rijeku Sesiu kroz rižina polja. Između njih kanali pomoću kojih se polja natapaju. Većina je njih pod vodom. Slijedim znakove i GPS, koji se podudaraju, što nije uvijek slučaj. Nigdje nikoga. Prava pustoš. Ni u drveću koje je posađeno između kanala kao da nema života. Ne bih se želio ovdje naći bez GPS-a.
Iznenada se nađem pred nepremostivom preprekom. Nepremostivom je prava riječ, jer preko 10-tak metara širokoga kanala nema više mosta. Vide se radovi na novome mostu, no danas nikoga nema. Pogledam na GPS i uvjerim se da sam na pravom putu. To isto pokazuju i znakovi. Kanal izgleda prilično dubok, jer dno se ne vidi. Idem lijevo pa desno u potrazi za prijelazom – bezuspješno.
Kao iz bajke pojavi se neki automobil i iz njega izlaze tri čovjeka. Pitam ih što se to ovdje dogodilo i rekoše mi da se pravi novi most za hodočasnike. I bit će gotov za mjesec dana. Odlično.
Smiju se i šale na moj račun savjetujući mi da preplivam ili preskočim kanal. Meni pak nije do šale. Vraćati se 7-8 km do ceste i nastaviti put njome jedini mi je izlaz. A etapa je ionako duga 34 kilometra. Ljudi se čude kako mi nitko u Vercelli nije rekao da mosta nema. Ne, u turističkom uredu to vjerojatno ne znaju. Pa ne mogu oni baš sve znati. To je za njih vjerojatno nevažan, sitni detalj.
Krenem nazad jer mi ništa drugo i ne preostaje. Nakon nekoliko stotina metara ona me tri čovjeka stignu i zaustave se. Jedan od njih izađe iz automobila i ponudi mi da me povezu do ceste. Prihvatim sa zahvalnošću.
Gospe draga, opet si mi poslala anđela kad mi je stvarno potrebno. Ovog puta su to tri, što je overkill. Kažem svojim samaritancima da mi je Gospa svaki put poslala anđela kad mi je to stvarno trebalo. Oni se smiju i kažu da su anđeli ovog puta motorizirani. Moderni anđeli, koji su u stvari seljaci. Sasvim su slučajno jutros pošli do mjesta gdje su me našli. Da, „slučajno“.
Dovezu me do ceste i slikam ih. „Molite se za nas u Rimu.“ Hoću, obećam. I molio sam se za njih svaki dan, sve do Rima.
Objasne mi kako da nađem put s druge strane kanala, no meni je za danas dosta kanala, rižinih polja, i cik-cak puta oko njih. Nastavim cestom sve do cilja. Najprije državnom, pretrpanom prometom, a onda seoskim asfaltiranim putovima, gdje susrećem tek poneki traktor.
U Mortaru dolazim prilično kasno. Namjeravao sam šišati kosu pa kasnije tražim frizerski salon. Nađem ga i jedini sam klijent pa ne moram čekati. Platim i vlasnik mi piše račun. „Meni to ne treba.“ „Ja Vam ga moram napisati, a Vi ga slobodno bacite kad izađete iz salona. Kod nas je financijska kontrola stroga, a kazne astronomske.“
Primijetio sam to i prije. Italija je pod strogom kontrolom. U svakom hotelu treba ispuniti dokument i potpisati se na tri mjesta, a na svakoj terasi ili u baru dobijem račun. Da ne govorim o restoranima. Prava policijska država, često se šalim na njihov račun.
Petak, 6. svibnja 2011.
Mortara – Garlasco (23,6 km)
Giuseppe, službeni asistent hodočasnika
Nije mi pak do šale dok pješačim prašnjavim putovima okružen opet i još uvijek rižinim poljima. Sunce prži, a fina se prašina diže u zrak pri svakom koraku. Negdje u daljini vidim kako traktor diže oblake prašine u zrak. Komarci su se također pojavili.
Prolazim pored velike farme, iza koje stoji ogromna željezna ograda preko cijelog puta. Veliki natpis kaže da je zabranjen prolaz. S jedne strane ograde je viski zid, a s druge je kanal. Ja mogu lako proći, međutim s kolicima je to ipak puno teže. I ovaj je seljak vjerojatno nakon što je dobio odštetu od UNESCO-a, odlučio ipak zatvoriti put hodočasnicima.
Očekujem da će netko izaći iz kuće, no nitko se ne pojavljuje. Obilazim oko farme i nastavim s druge strane. U daljini ispred sebe ugledam dva pješaka. Čini mi se da nose torbe na leđima. Hodočasnici? nekoliko kilometara dalje sustignem ih. Muškarac i žena. Torbe na leđima. Pozdravim na talijanskom i oni također odgovore „bon giorno.“ Po izgovoru čujem da nisu Talijani. Pitam na francuskom koji jezik govore. Rekoše da su Nizozemci, ali da govore i engleski. Nisu hodočasnici nego turisti. Krenuli su daleke 2005. iz Maastrichta i otada svake godine pješače dva tjedna prema Rimu, slijedeći Viu Francigenu. Danas im je cilj isti kao i moj pa nastavimo zajedno. I oni odsjedaju u hotelima.
Oko podneva prolazimo kroz gradić Tromello. Tražimo pogodno mjesto za ručak i ja im ispričam kako sam zadnjih dana imao sreću i svaki put našao neku terasu baš oko podneva pa sam zalijevao kruh i kobasicu pivom, a ne vodom.
Odjedanput osjetim neku ruku na svom ramenu. Okrenem se iznenađen. Pored mene omanji čovjek s velikim osmjehom. „Jeste li vi hodočasnici? Ja sam Giuseppe i službeni sam asistent hodočasnicima. Ako želite pečat na svoju hodočasničku iskaznicu, pođite sa mnom i dobit ćete ga.“ Nizozemci nemaju takvu iskaznicu, ali i oni slijede simpatičnoga čovjeka. Ne razumiju što govori pa im ja prevodim. Dođemo do nekog dvorišta. Giuseppe otključa vrata i ulazimo u bar. Boce na policama, šank, dva stola i stolice. Dobijem pečat, a Giuseppe nas pita jesmo li žedni. Piva nema, ali ima coca-cole i vode. Ponudi nam da tu ručamo, što i učinismo. Dok mi jedemo i pijemo, on telefonira sa suprugom i objašnjava joj da se mora pobrinuti za hodočasnike.
Pitam ga kakva je to funkcija koju obnaša. On je član dobrovoljne udruge u njihovoj župi koja nudi hodočasnicima skromno prenoćište i bogat doček prepun ljubaznosti.
Dobijemo i diplomu da smo tu bili, kao i nekoliko boca svježe vode. Ali najljepše je osvježenje bio 73-godišnjak, Giuseppe. Rastanemo se uz bratski zagrljaj.
Nizozemci se čude. „Pa nama se ovako nešto nikad nije dogodilo.“ Kako Vi to djelujete na ljude pa su ovako ljubazni?“ „Razlika je u tome što sam ja hodočasnik, a vi turisti.“
Stignemo zajedno u Garlasco i tražimo najbliži hotel. I oni upotrebljavaju isti GPS aparat, no nemaju ucrtan put kao ja. Hotel koji naši aparati pokazuju kao najbliži zatvoren je više od godinu dana pa se vraćamo na terasu pored koje smo maloprije prošli. Sjednemo i uživamo u hladnom pivu. I razgovoru. Muž i žena mojih su godina. Ynt je direktor male tvornice, a Aly prodaje zdravu hranu u vlastitoj prodavaonici.
Pitamo konobara za najbliži hotel i on nas uputi prema hotelu koji se nalazi malo izvan grada. Dođemo ispred i vidimo da ima 4 zvjezdice. Gledam ja njih, a oni mene. Pokušajmo. Možda cijene nisu previsoke. Pitam na recepciji i kaže da je cijena jednokrevetne sobe 45 a dvokrevetne 60 eura. S doručkom. Ne možemo vjerovati da je tako jeftino. No ne bunimo se, nego prihvatimo. Dogovorimo se da ćemo se naći na večeri.
Prolazim kasnije ulicama gradića od 10-tak tisuća stanovnika. Vruće je pa brzo idem u crkvu, gdje je svježije i mirno. Dugo molim i meditiram.
U 7 sati nađem se s Nizozemcima i zajedno idemo u restoran. Uživamo u izvrsnoj hrani i vinu. Razgovaramo o svemu i svačemu. Njih najviše zanima kako to da putujem sam.
„Za mene je pravo hodočašće pješačiti, i to sam. Jedino tako osjećam da sam hodočasnik, jer razgovaram s Bogom uz molitvu. Kad pješačim s nekim, onda razgovaram s tom osobom, a ne s Bogom. Doduše, vrijeme brže prolazi i umor se manje osjeća kad sam s nekim, no glavni cilj ne ispunjavam – razgovor s Bogom i samim sobom.“
Oni su protestanti pa se ja čudim zašto pješače u Rim. Vole pješačenje, a Via Francigena prolazi kroz lijepe gradove i prirodu te im je to najljepši način odmora.
Razmijenimo brojeve telefona i obećavamo da ćemo se naći na sljedećem cilju.
Subota, 7. svibnja 2011.
Garlasco – Pavia (26,1 km)
Zmije, nakon pustinjske oluje
Sljedeći je cilj Pavia. Do njega Via Francigena prolazi ponovno kroz beskonačna rižina polja. Put je prekriven sitnim pijeskom, koji se diže i kod najmanjeg dodira ili šljunkom, po kojem je nezgodno hodati. Kad pored mene prođe traktor, imam osjećaj da sam u pustinjskoj oluji. Srećom, ponekad hodam i po travi. To je poklon nakon onoliko pijeska.
Vrućina je velika pa mi se pijesak, pomiješan sa znojem, lijepi po tijelu. Hladovine nema, barem ne kud ja prolazim. Niti ima onih lijepih krajolika na koje sam se bio naviknuo prije nego što sam došao do rižinih polja. Kako bih sad mogao uživati u hladovini vrta kod svoje kuće. S knjigom u ruci i hladnim pićem pored ruke.
Ova me monotonija ubija. Ruke mi beživotno vise niz tijelo, a noge bezvoljno koračaju kroz pijesak. Više se vuku nego što koračaju. Ima li ovim poljima kraja?
Ima kraja svemu. Napokon sam u hladu visokoga gustog drveća pored rijeke Ticino. Zaustavim se pored rijeke i ručam, dok gledam čamce koji jure rijekom. S druge strane rijeke ljudi sjede ili leže na plaži.
Nastavim sada jako uskim putom kroz travu visoku oko jedan metar. Na mjestima ona prekriva put potpuno. U kratkim sam hlačama i bojim se da ne nagazim na neku zmiju. Vidim nekoliko njih kako brzo pužu preko puta. Srsi me prolaze jer ih se užasno bojim. Čak ih na televiziji ne mogu gledati. Prava fobija. Supruga mi se često smijala i pokušala objasniti da se zmije više boje mene nego ja njih. To pak nije nimalo umanjilo moj strah.
Sad bih volio da je put prekriven onim pijeskom ili šljunkom koji su mi do sada toliko smetali. Sve je relativno.
Drago mi je kad poneki biciklist prohuji pored mene. Barem će zmije pobjeći prije nego što ja naiđem. Jedan se od njih zaustavlja i promatra moj „bicikl“. Nikad nije nešto takvo vidio pa me ispituje dok promatra. „Mislio sam da je to bicikl pa sam htio vidjeti kakav je to novi model. „Kako vidiš, nije bicikl nego prikolica za pješake. ‘Walking trailer’ je službeni naziv.“
„I ti s tim ideš do Rima?“ „Ako Bog dopustii.“ „Sretan put!“ „Hvala!“ I on ode.
Malo prije grada sretnem nekoliko pješaka kako šetaju sa svojim psima. Jedan veliki rottweiler trči uokolo, a njegov je vlasnik daleko ispred i ne obazire se na njega. Normalno se ne bojim pasa, međutim ovaj mi nekako izgleda jako opasan. Ne ide prema meni s lica, nego mi se pokušava približiti otraga. Glasno zovnem vlasnika, koji napokon primijeti da mi nije svejedno što se njegov pas šunja iza mene pa se vrati i zove ga.
Pita me kamo idem. „Eh, prošle godine sam sreo jednog Nijemca starog 60 godina koji je također prošao ovuda prema Rimu. „Zamisli, 60 godina je bio star.“ „Da, mogu to zamisliti.“ Osjećam se jako mlad sa svojih 63 godine.
Ulazim preko velikoga natkrivenog mosta u grad. Idem do središta i nađem se na ogromnom trgu. Terasa do terase prepuna ljudi. Subota je, lijepo vrijeme pa ljudi uživaju u jelu i piću. I razgovoru. Sjednem za jedan od rijetkih slobodnih stolova i naručim pivo. Zaslužio sam to. Slušam uokolo kako ljudi pričaju uz veliko gestikuliranje. Pravi Talijani.
Upitam konobaricu ima li tu u blizini neki hotel, no ona nema pojma. Popijem pivo i nastavim kroz pješačku zonu. Moj GPS pokazuje da tu ima neki hotel, no ne mogu ga naći. Vjerojatno je zatvoren. Upitam jednog od prolaznika i on me uputi prema hotelu Excelsior. Ime zvuči skupo, no previše sam znojan i umoran da bih sad tražio jeftini hotel po gradu. Doduše, u mom vodiču imam nekoliko brojeva telefona, no ne želim trošiti novac na telefonske razgovore.
Dođem do hotela i mladić mi na recepciji odmah kaže da soba košta 60 eura, s pogledom koji kao da kaže da je to za mene preskupo. Skupo je, moj mladiću. No, umoran kao što jesam ne želim tražiti dalje.
Soba je jako udobna. Dupli krevet pa neću morati paziti da ne padnem s njega, kao u nekim hotelima gdje je krevet bio 60 cm uzak.
Čak i papuče u celofanu. Jako su lagane pa ću ih ponijeti sa sobom.
Dugo uživam pod toplim pa hladnim tušem. A onda se ispružim na krevet i spavam kao klada.
Nakon sat vremena potpuno sam drugi čovjek. Odmoran i spreman razgledati grad, koji je udaljen svega 40 kilometara od Milana i nalazi se na sjevernoj obali rijeke Ticino, nekoliko kilometara od njezina ušća u Rijeku Po.
U rimsko se doba Pavia zvala Ticium i bila je njihovo važno vojno uporište. Tu je Odoakar, germanski vojskovođa (po nekim izvorima rođen u Panoniji) 476. godine svrgnuo Romula Augustula (pretposljednjega zapadnorimskog cara). Taj se događaj smatra padom Zapadnoga Rimskog Carstva. Grad se kasnije zvao Papia, vjerojatno povezano s papom, a onda je ime evoluiralo u današnju Pavia.
Danas u njemu živi oko 70.000 stanovnika.
Brzo sam se umorio od šetnje kroz grad, a i vrijeme je za večeru. Nađem pogodnu terasu i naručim jelo. Jedan sam od prvih gostiju. Dok čekam jelo, gledam kako se stolovi brzo pune. Većinom su to cijele obitelji, koje najčešće naručuju pizzu. Terasa s oko 50 stolova uskoro je puna. Čujem kako netko zove moje ime pa se okrenem i ugledam svoje Nizozemce. Stoje u redu i čekaju da se jedan stol isprazni. Pozovem ih za svoj stol, što je konobaru, naravno, drago. Kažu da već dugo čekaju na red pa im je bilo jako drago kad su me prepoznali sleđa.
Sjedim s njima sve dok i oni nisu večerali. Za to je vrijeme svaki stol barem 4 puta promijenio goste. Kao u „fast food“ restoranu. A kad smo plaćali, primijetio sam da i unutra, na dva kata, ima oko 100 stolova. Ako su se, a vjerojatno jesu, i ti stolovi toliko puta punili, onda su večeras doista napravili velik promet.
Nastavlja se…
Slavko Jurčević
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
