Kroz Švicarsku

Srijeda, 20. travnja  2011.

Staint-Croix – Yverdon-les-Bains   (22 km)

Niz  švicarske spustove

Uživanje je prestalo odmah nakon nekoliko stotina metara. Spust od skoro 1.000 metara kroz šumu, putovima koji su sličili na skakaonice više nego na putove. Često sam morao nositi svoja kolica jer puta jednostavno nije više bilo. U blizini sam čuo zvukove automobila, međutim nakon jučerašnjeg iskustva nisam se usudio ponovno krenuti cestom. Dakle nastavim kroz šumu. Dođem do mjesta gdje se još vide ostatci kamene ceste s brazdama kojom su u 14. stoljeću ljudi prevozili teret kolima. Kotači su išli brazdom uklesanom u kamen kako se ne bi srušili u provaliju pored puta. A nizbrdo su ih blokirali lancima i tako kočili. Takva cesta, pročitah na ploči pored puta, trajala je 15-20 godina, a onda je morala biti sagrađena nova.

Moja kolica poskakuju na kamenu, a ja ih kočim rukama. Ponekad ih držim ispred sebe, a ponekad ih moram nositi. Uzbrdica je za pješake naporna, ali nizbrdica zna biti još napornija. Sretnem ženu i muškarca kako se penju i vidim da ni njima nije lako.

Siđoh napokon u dolinu. Koljena su mi klecala, a znoj je curio iz svake pore na tijelu. Prolazim kroz malo selo i napunim boce vodom na česmi pored puta. Sad on vodi ravnicom kroz šumu. Asfaltiran i ravan put. Kakva divota. I lakoća. Zahvalim Bogu što nisam pao niz onaj spust jer se to zaista moglo dogoditi i skoro se dogodilo nekoliko puta. Ali koga Bog čuva…

Dolazim u Yverdon les-Bains u rano popodne i uputim se prema turističkom uredu. Pokušavaju mi naći prenoćište, međutim to im ne polazi za rukom baš tako lako. Mlada i neiskusna djevojka pokazuje mi popis hotela i privatnih soba i pita me koje od tih prenoćišta želim. „Ono najbliže“. Nakon sedam-osam pokušaja napokon pronađe slobodnu sobu u hotelu udaljenom 3 km, i to u smjeru odakle sam došao. To najviše mrzim. Vraćati se nakon toliko prijeđenih kilometara. Ali što je – tu je. Djevojka mi još napuni bocu vodom jer sam obje ponovno bio ispraznio, pa put pod noge. Kroz grad punim automobila i motora.

Namjeravao sam prošetati se gradom jer sam čuo da je zaista lijep, međutim vraćati se još jedanput nije mi ni na kraj pameti. Drugi put u nekom drugom životu možda.

Provedem dakle popodne i večer u hotelu i oko njega. Iskoristim vrijeme za kupovinu hrane i čarapa, jer su mi jedne čarape već nakon kratkoga vremena bile izlizane i imale su rupu. Sjedim na terasi ispred hotela, čitam knjigu na mom Kindleu i pijuckam bijelo vino čekajući vrijeme večere. Srećom, u Švicarskoj već u 18,30 serviraju večeru, što u Italiji neće nikada biti slučaj.

Četvrtak, 21. travnja  2011.

Yverdon-les-Bains  – Orbe  (20 km)

Raj na zemlji i mir u duši

Doručak također jako rano, pa mogu krenuti prije 8 sati sutradan ujutro. Opet moram pješačiti ona 3 kilometra prije nego što se nađem na mjestu gdje sam jučer bio. Imam problema naći pravi put jer se i GPS izgubio. Ipak nekako nađem kuda treba ići i iziđem iz grada. Penjem se uskim asfaltiranim putovima i biciklističkim stazama da bih se našao na visoravni iznad Yverdon-les-Bains. Poneka kuća, skoro prekrivena jorgovanom i glicinijom između polja colze Brassica rapa. Zelena boja trave  i žuta boja colze, a na livadama maslačak procvjetao.

Ispred sebe malo nadesno vidim neki dvorac s crvenim krovom i četiri tornja, okružen drvećem. Iza njega brijeg na čijim se padinama vide pojedinačne kuće. Sunce je toplo, ali još ne prevruće. S vremena na vrijeme biciklist me pretekne i čujem zujanje guma na pisti. Raj na zemlji. Misli su mi se u međuvremenu gotovo potpuno smirile a bojazni totalno nestale. Postao sam dio puta po kojem pješačim. Dišem punim plućima mirisni zrak. Slušam cvrkut ptica dok mi pogled luta preko doline i vrhova bregova uokolo. Lagani povjetarac kao da mi miluje lice i osvježava ga. Molim se. I zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da ovako nešto doživim. Tako bih rado  to podijelio s čitavim svijetom.

Pet kilometara prije Orbesa, gdje sam namjeravao prenoćiti, jedan biciklist, čovjek 40-tih godina zajedno s dvjema mladim djevojkama, uspori i pita me odakle dolazim i kamo idem. „Ma, nije moguće da namjeravate pješačiti do Rima!? Što Vas tjera? Kakav ste zločin učinili pa sad morate činiti pokoru? Mora da je nešto strašno?“ Smijem se od sveg srca. Nije to prvi put da ljudi misle kako činim veliku pokoru. „Ovo je poklon, gospodine. Dar, koji mi je supruga dala. Dar koji mi je Bog dao. Koliko ljudi poznajete koji ispunjavaju uvjete za ovakvo nešto? Jer treba ispuniti nekoliko uvjeta. Kao prvo, treba biti zdrav. Onda treba imati jako puno slobodnog vremena. Treba imati partnera koji vam dopusti da budete toliko vremena odsutni. I treba imati dovoljno novca. I treba biti malo na svoju ruku, da ne kažem ćaknut, jer je fizički napor ponekad tako jak da prelazi ljudsku snagu. Zauzvrat čovjek proživljava  svaki trenutak tako intenzivno da je to nemoguće opisati. Ako ima raj na zemlji, onda ga ja proživljavam dok ovako pješačim sam kroz divne krajolike.“

Čovjek zapanjen i oduševljen mojim objašnjenjima, dok mi gleda u ozareno iako oznojeno lice, ne napušta me sve do sela. „Pa to je nešto fantastično! Nikad nisam osjetio toliku snagu i zadovoljstvo u nekome. Vi mora da ste nešto posebno!“ „Ne, ne! Ja nisam ništa posebno. Put kojim pješačim je poseban. A ja sam samo dio tog puta. I Vi to osjećate. Ako jednog dana krenete na ovakav put, i Vi ćete biti dio tog puta i ostaviti isti dojam na ljude koje sretnete. Vjerujte mi. Jer to svaki hodočasnik doživi.“

Dođemo zajedno do moga hotela i rastanemo se kao stari prijatelji. „Bogatiji sam puno nego jutros“, kaže mi prije nego što se okrene. „I ja sam puno bogatiji“, odgovorih.

Petak, 22. travnja  2011.

Orbe – Echallens  (20 km)

Zalutati – ponekad se isplati

Po mom vodiču sutrašnja etapa do Lausanne duga je više od 38 km pa planiram kako da je prepolovim. Odlučim skrenuti nekoliko kilometara sa službenog puta i prenoćiti u Echallensu, koji se nalazi negdje na pola puta.

Kratko nakon Orbe put skrene s uske asfaltirane ceste, pored koje nailazim na ježa kako spava. Slikam ga iz neposredne blizine, međutim to mu ne smeta. Ulazim u šumu i hodam pored ovećeg potoka. Slušam kako voda žubori, a s druge strane potoka čujem zvonjavu zvona. Pogledam i vidim kako krave pasu, a zvona oko njihovih vratova daju im ritam. Sretnem tek jednoga čovjeka kako se šeta sa svojim psom. Prava idila.

Napuštam potok i krave i krenem uzbrdo uskim, vijugavim, šumskim puteljkom. Toliko je uzak, da moram staviti kotače na kolicima s unutarnje strane jer zapinju za stabla. Srećom, krošnje drveća potpuno prekrivaju put pa sam u hladovini. Ipak se oznojim za vrlo kratko vrijeme. Imam osjećaj da usponu nema kraja pa osluškujem zvuk GPS da ne bih skrenuo na neki od desetak putova koji se križaju s mojim. Ne bih želio ustanoviti na vrhu brijega da sam pogriješio i uzalud se penjao.

Nisam pogriješio i nisam se uzalud penjao. Na vrhu put izlazi iz šume i nastavlja preko polja bijelim pa asfaltiranim cestama. Gledam na kartu i skrenem prema Echallensu. Nekoliko me biciklista pretekne pa sretnem čak i nekoliko pješaka u šetnji. Raspitam se za svaki slučaj za smjer  i potvrde mi da sam na pravom putu. Ne žuri mi se jer kako sam etapu prepolovio, bit će duga oko 20 km.

Nekoliko kilometara prije cilja dolazim opet do šume. Sretnem jednoga jahača i moram stati jer mu se konj boji mojih kolica. Još neki automobil prolazi, a iza njega traktor tako da se opet moram sklanjati s puta. Nastavim kroz šumu širokim putom i uživam u hladovini. Nedaleko ispred mene konjanik još uvijek ide u istom smjeru.

Budući da sam skrenuo sa službenog puta, GPS mi ne pomaže, ali pogledam na njegovu kartu i shvatim da se udaljavam od svoga cilja. Pogriješio sam dakle. Stanem i ponovno provjeravam. Utom naiđe neki biciklist pa ga pitam. „Pogriješili ste i morate se vratiti jedan kilometar i skrenuti udesno. Postoji znak pa ga slijedite.“  Vratim se dakle i zaista, tamo gdje sam sreo konjanika, automobil i traktor, vidim znak. Slijedim ga i prolazim kroz malu šumu i nakon toga opet livade. Uskoro se pojave prve kuće gradića.

Sustignem mladu djevojku koja šeta sa svojim psićem. Pitam je za put do najbližega hotela. Kaže da je udaljen još oko 2-3 kilometra. I ona me pita odakle i kamo idem. Ni ona ne vjeruje da sam već tolike kilometre prepješačio, a još manje da ću pješačiti do Rima. Ipak, nakon nekog vremena povjeruje i raspituje se kako to funkcionira. Pita me bojim li se i osjećam li se  usamljenim dok ovako dugo putujem. „Niti se bojim, niti sam usamljen jer Bog je sa mnom u svakom trenutku. Nikad nisam došao u situaciju da se moram nekoga bojati. Ljudi su više nego ljubazni. Ne znam zašto, ali kroz sva hodočašća u svim zemljama nailazio sam samo na ljubaznost i gostoprimstvo. Ljudi kao da osjećaju nešto posebno i natječu se u ljubaznosti. To stvarno treba doživjeti. A to će vam svi hodočasnici reći. Ne samo ja.“

Priča mi kako njezina 50-godišnja mama najviše vremena provodi u kući i kako ju je teško natjerati da pješači, jer je prestara. „Čekajte samo da joj o Vama ispričam. Neće mi povjerovati da čovjek vaših godina takvo nešto čini.“

U razgovoru prolazimo ulicama i priupitam ponovno za moj hotel, jer Margot kao da je to zaboravila. I jest. Reče da će me odvesti do hotela jer je teško objasniti smjer. Ispriča mi o svom studiju, svom dečku i roditeljima. Svom psiću koji joj je najbolji prijatelj i šetnjama u kojima provodi veliki dio slobodnog vremena i za vrijeme kojih se opusti i razmišlja. Slikam je zajedno s njezinim psićem prije nego što se rastanemo ispred hotela. „Eto vidite i sami kakvi su ljudi koje sretnem na svojim hodočašćima“, rekoh, „jednostavno divni.“

Šetam kasnije gradićem, koji kao i Orbe ima tek nekih 5.000 stanovnika. Crkva u kojoj se molim  tiha je i prazna. Takvu atmosferu u crkvama najviše volim. Osjećam prisutnost Boga puno jače nego kad je ispunjena ljudima koji glasno mole, kašlju, okreću se i vrte na klupama.

Večeram na terasi hotela i idem rano spavati. A kao i svaku večer, prije spavanja razgovaram dugo sa suprugom i prepričam što sam doživio. To je njezin način da sudjeluje u hodočašću. Daje mi savjete kao i uvijek, a zna da ih, kao i uvijek, neću slijediti.

Slavko Jurčević

Nastavlja se…