Slavkovo hoddočašće u Rim – Grom i oluja
Subota, 14. svibnja 2011.
Fornovo di Taro – Berceto (30,9 km)
2.100 metara denivelacije
Fornovi leži na visini od 149 metara, a Berceto na 808, što nije tako velika razlika. Nažalost, put se ne penje stalno, nego se često spušta pa se ponovno penje.
Prva 4 kilometra uspon. Odmah od hotela, kroz grad pa cestom koja vijuga kroz nisko raslinje ka vrhu planine. Krivina iza krivine uz nadu da je to napokon vrh. Mišići hladni, a uspon težak. Široko, gotovo suho korito rijeke Taro presijava se na jutarnjem suncu. Krovovi grada tek se naziru u daljini. Subota je i još je rano pa je promet neznatan. Ipak prije svake krivine mijenjam stranu ceste da me vozači lakše primijete. Iz iskustva znam da kad je promet slab, vozači rado sijeku krivine.
Na jednoj krivini blizu vrha planine spomenik u obliku kotača. Ovuda je Enzo Ferrari vozio svoju prvu trku „Parma – Berceto“ 1919.
Moja se „trka“ nastavlja puževom brzinom. Još malo pa ugledam vrh. No iza tog vrha ima još jedan. Pa još jedan. Prešao sam tek četiri kilometra nakon gotovo sat i pol. „Dobar“ prosjek. Ako ovako nastavim, trebat će mi skoro 12 sati do cilja. Doduše često sam se zaustavljao i slikao predivan krajolik. Činilo mi se da je nakon svake krivine sve ljepši i ljepši.
Spust. Sa 400 metara spuštam se na 200 metara nadmorske visine – na dužini od nešto više od jednoga kilometra. Kolica moram kočiti i rukama i nogama. Mislio sam da ću se nakon vrha malo odmoriti, no ovo je još napornije nego uspon. Koljena služe kao kočnice. Srećom, moja su u dobrom stanju. Sjećam se jednoga hodočasnika u Španjolskoj koji se natraške spuštao niz brijeg jer su ga koljena previše boljela.
Gotovo mi je bilo drago kad se put ponovno počeo penjati. Opet, po tko zna koji put, shvatim da je sve relativno. Čak i sljedećih 10 kilometara uzbrdice. Sad su mišići više nego zagrijani, pronašao sam pravi ritam i napredujem bez previše muke. I uživam u ljepoti prirode. Na kraju svake krivine bacim pogled nadesno i moram se prisiljavati da ponovno ne stanem i dugo promatram to Božju ljepotu. Moram se prisjetiti da me čekaju dugi i teški kilometri.
Vodu sam počeo racionalnije trošiti. Popio sam skoro 2 litre i ostalo mi je tek dno u jednoj boci pa samo povremeno zalijevam usta umjesto da pijem. Vrućina, uspon i neopreznost učinili su svoje. Nadam se da ću naići pored neke kuće i napuniti boce.
Radnik na cesti veselo me pozdravlja. I njemu je vruće, no uskoro će podne pa će ići kući na ručak. Objašnjava mi što me sve čeka na putu do Rima – brda, doline, poljane, brda…
Pajdo moj, Rim je na kraju svijeta i uopće ne razmišljam o njemu. Moj je cilj Berceto. „Berceto ti je udaljen 27 kilometara! Ako želiš, ja ću te kamionom povesti.“ Nije moguće da je tako daleko jer prešao sam već 15 kilometara. Ipak me uhvati strah. Odbijem da me poveze i nastavim dalje – sad već ubrzanim, nervoznim korakom.
Nešto dalje naiđem pored kuće ispred koje stoji starac i promatra me. Zamolim ga da mi dadne malo vode. „Rado, no 100 metara ispred vas naići ćete na potok odakle i mi uzimamo vodu. Svježija je, a možete se i osvježiti.“ Produžim dakle dalje no ne vidim nikakav potok. Posumnjam u starčevu tvrdnju i mislim da me se tek htio riješiti, no čujem ga kako mi viče da skrenem sa ceste nalijevo. Iz vrta susjedne kuće dolazi neka žena i pokazuje mi gdje se nalazi potočić. Ipak starac nije lagao. Napunim boce vodom, napijem se i poprskam lice.
Gospođa me blagonaklono gleda i pita idem li u Rim. „Da, ali danas ću pokušati doći do Berceta. Koliko je daleko do njega?“ „15-tak kilometara!“ Odmah se lakše se osjećam. Iako mi moj GPS to isto kaže, nisam više bio siguran.
Gospođa je radoznala i ispituje me odakle dolazim i zašto pješačim. Kaže da je njezin muž pješačio 100 km u Santiago de Compostelu i da mu je to bio jedan od najljepših doživljaja u životu. „Stalno mi to prepričava.“
I ja joj pričam kakvo je to iskustvo bilo za mene. I još uvijek jest. Pričam joj kako sam kroz Španjolsku osjećao duh hodočasnika koji su stoljećima onuda prolazili, molili, znojili se i težili k Bogu. „Da, i Vi ćete ostaviti taj duh iza sebe. I mi ćemo ga osjećati dugo.“ Najradije bih ju zagrlio. Ona pojma nema koliko mi njezine riječi znače. Zahvalim joj i nastavim dalje.
Nadam se da će hodočasnički duh uskoro ispuniti ovaj put i da će tisuće njih uskoro to osjetiti i biti ispunjeni njime.
Uskoro sam na vrhu. S obiju strana ceste puca pogled na zelene doline i planinske proplanke iza njih. Kao zeleni tepih prošaran višebojnim mozaikom cvijeća. Sad, kad sam siguran da cilj više nije tako daleko, uživam još više u krajoliku.
Još jedan strmi spust pa uspon pa opet spust do sela Cassio, koje se pružilo na vrhu planinskog obronka. Zaustavim se u hladovini, na kamenoj klupi pored ceste. Ulica se zove „Strada del Pellegrino“[1] pa je normalno što se tu zaustavih. Ostalo mi je još 10-tak kilometara pa se ne žurim. Ipak sam napredovao nešto brže nego u početku.
Pojedem komad sira i kobasice uz već tvrdi komad kruha. „Da, da, tvrd je hodočasnički kruh“, reći ću navečer supruzi.
Penjem se opet. Sa 800 do 960 metara nadmorske visine. Uskom vijugavom cestom. Ponekad skrenem s ceste i slijedim službeni put uskom šumskom stazom u hladovini. No staza se brzo vraća na cestu. Sunce prži, a svježi povjetarac puše pa na ovoj visini nije previše vruće. Poneki me biciklist pretekne. Tek je nešto malo brži od mene uz ovu jaku strminu. „Je li teško?“ pitam. „Nije, nije!“ dolazi isprekidani glas zadihanog biciklista. „A tebi?“ „Ni meni nije teško!“ lažem kao i on.
Usponu nikad kraja. Nekoliko sam puta posumnjao da sam se izgubio, no GPS kaže da nisam. A on ne laže – gotovo nikad. Vrh brijega. Via Francigena se odatle spušta kroz šumu kamenitom, strmom i veoma uskom stazom. Ponekad skoro trčim jer me kolica guraju i teško ih je stalno kočiti. Koljena mi drhte od silnih uspona i spustova, a ovaj je spust onako kao šlag na tortu.
Ulazim u selo uskim ulicama i brzo se nađem u centru. Pitam prvog prolaznika za prenoćište i uputi me u obližnju gostionicu, udaljenu tek 50-tak metara. Imaju sobu na drugom katu, do kojeg vode strme, uske stepenice. Vlasnica mi pomaže uz njih nositi kolica, na čemu sam joj jako zahvalan. Sobica je malena, no ima sve što je potrebno: krevet, kupaonicu s WC-om i tušem.
Večera je tek u 7,30 pa imam vremena prošetati gradom i pogledati u kojem smjeru sutra moram nastaviti. To činim svaku večer iako sam umoran, jer ujutro, onako pospan teško je tražiti put i lako izgubiti vrijeme.
Kao i gotovo uvijek, put prolazi pored crkve. Velika, za ovo selo od 2.000 stanovnika i, nažalost, zatvorena. Vratim se nazad i sjednem na terasu prepunu ljudi. Tek je nekoliko stolova slobodno. Pijuckam vino i grickam čips i kikiriki. Gledam prolaznike i uočim tri hodočasnika. Lako ih je prepoznati: kratke hlače, sandale i plastična vrećica s nekoliko namirnica. Nijemci su. Razgovaraju o prenoćištu u župnom domu i žale se što ga moraju platiti 10 eura. Ne javljam im se jer mi nisu baš simpatični.
U gostionici dobijem stol u kutu za dvije osobe. Vlasnica mi reče da me stavila zajedno s jednim drugim hodočasnikom koji će tu također prenoćiti.
No on se te večeri nije pojavio. Niti sam ga sutra ujutro vidio. Šteta! Možda je bio simpatičan.
[1] Hodočasnička ulica
Toscana
Nedjelja, 15. svibnja 2011.
Berceto – Pontremoli (27,9km)
Grom i oluja
Probudi me kiša. Vani je još mrak, no prema uličnim svjetiljkama vidim kako pada u valovima. Obučem dakle kišnu odjeću: duge hlače, čizme i kišnu vestu. Preko torbe na kolicima prevučem pokrivač.
Na doručku sam jedini gost. Normalni ljudi još spavaju jer nedjelja je. Gospođa me pita što želim za doručak. Tražim sira, salame ili pršuta. Normalni doručak u Italiji sastoji se od dvije kriške dvopeka i malo marmelade, uz kavu. Takav doručak je dovoljan za oko 2 km pješačenja.
Dobijem nešto salame i pršuta i savjet. „Nemojte slučajno slijediti Viu Francigenu kroz šumu, jer potoci su od kiše nabujali i jako ih je teško prijeći.“ I ja sam u tom smislu razmišljao kad sam vidio kakvo je vrijeme.
Penjem se ulicama još pospanog sela. Nigdje žive duše osim mene. Prodavaonice i kafići su zatvoreni, rolete spuštene pa to sve izgleda mrtvo i hladno. A i meni je hladno. Na visini od 800 metara kiša i vjetar su drugačiji nego u dolini.
Sad je to sitna, dosadna kišica nošena vjetrom, koja se zavlači svuda pa ni kišobran puno ne pomaže. Cesta vijuga uzbrdo između gustog zelenila pa tek ponekad, na krivinama mogu baciti pogled na selo ispod mene. Crveni krovovi kuća vire, kao gljive između drveća, koje kao da ih nastoje ugušiti u svojoj bujnosti.
Šest kilometara uspona iz Berceta sa 808 m na apeninski Passo Cisa 1.200 m nadmorske visine. Ravnomjeran i ne previše strm uspon dopušta mi uživati u prekrasnom krajoliku. Oblaci, rastrgani vjetrom, ponekad otvore prozor na plavetnilu neba i sunčeve zrake obasjavaju dijelove zelenih planinskih obronaka, dok se iznad njih nadvijaju crni oblaci. Veličanstvena je ta igra svjetla i tame. Uz ovakav prizor svaki postaje pjesnikom. Nažalost, samo rijetki to znaju prenijeti na papir. Volio bih da i ja to mogu. Pokušavam to barem prenijeti na fotoaparat. Zaista se nadam da ću u tom barem djelomično uspjeti.
Oblaci su se spustili do mene ili sam se ja popeo do njih. Kiša je sve jača, a vidik sve slabiji. Bojim se da u ovoj magli neko vozilo ne naleti na mene pa mijenjam stranu prije svake krivine. Navukao sam kapuljaču na sagnutu glavu i promatram kako se kišne kapi odbijaju od ceste kao gumene loptice.
Passo Cisa na 1.204 m nadmorske visine. Veliki znak pokraj ceste, prekriven mnogobrojnim naljepnicama, a iza njega tajanstveno sivilo koje prekriva horizont. Kiša je prerasla u oluju. U daljini sveti Ilija vozi kola po kamenitom putu pa to zvuči kao odjek gromova.
Kuće. Kroz vodenu zavjesu tek se naziru. S lijeve strane kafić. Odlučim zaustaviti se. Sklapam kišobran, otkvačim kolica i ulazim u toplu suhu prostoriju. Mlada žena za šankom servira mi topli espresso. U kutu peć u kojoj pucketa vatra. Približim se peći sa svojom kavom i uživam u dvostrukoj toplini.
Kiša ne prestaje, no treba nastaviti. I nastavljam. Nizbrdo. Osamnaest kilometara. Voda sad teče preko ceste kao potok. Grmljavina se sve više približava. Bljesak. Poneko vozilo kao sablast prolazi pored mene uz prštanje vode, koju kotači izbacuju iza sebe kao gejzir. Vidik je sivilo. Ispred mene, iznad mene i s obje strane olovno sivilo, povremeno presječeno munjama.
Stresem se od udara groma u neposrednoj blizini. Odjek se odbija od okolnih planina i ponavlja se nekoliko puta. Bljesak munje para crne niske oblake. Kiša pojača još više. Sad već hodam kroz vodu koja teče preko ceste. Kišobran mi dobro štiti glavu i ramena, a i noge su još suhe u čizmama. Okrenem se i gledam kako Wheelie izgleda. Njegov je prekrivač plastificiran i na njemu ostaju velike kapi kiše kao prozirni biseri. Pitam se privlači li aluminij grom ili ne. Nadam se da ne. Molim se, za svaki slučaj.
Zastrašujuća i veličanstvena snaga oluje valja se u valovima preko obronaka planine. Kiša više ne pada nego lije. Bljesak i gromovi sve češći. Osjećam se sićušnim i nemoćnim. No ne bojim se. Znam da me On štiti.
Odjedanput, kao pokretom čarobnoga štapića, oblaci se rastrgnu i pojavi se plavetnilo opranog neba. Crni oblaci nestaju iza planinskog vrha s lijeve strane. Gluha grmljavina udaljava se s druge strane planine. Sunce zasja i sve je uskoro mirno. Tek tihi žubor vode koja još teče preko ceste. Pomislim na potoke koji sada kao divlje rijeke teku preko Vie Francigene u šumi.
Spust je strm i beskonačan. Osjećam kako me palac desne noge boli jer stopalo klizi naprijed i dira vrh čizme. Pritegnuo sam vezice koliko sam mogao. Još 5 kilometara. Duboko dolje u dolini vidim selo, a nešto bliže zavoje ceste u obliku slova „U“. Zračnom crtom selo je udaljeno tek jedan kilometar. Sklapam kišobran i skidam kišnu vestu. Mokra cesta kao da kuha pod toplinom sunca. Oblaci pare dižu se u zrak.
Prve kuće gradića Pontremoli. Stariji podebeo čovjek stoji pored ceste i promatra me. Iza njega još deblja žena naslonjena na automobil. „Odakle idete?“ Kažem mu da sam Hrvat i da dolazim iz Luksemburga. I da hodočastim u Rim. „Pješice? Bog vas blagoslovio! Ja sam sa suprugom prije dvije godine bio u Međugorju, naravno autobusom, i to nam je bio doživljaj života.“ Kažem mu da sam i ja išao tamo u isto vrijeme, ali pješice iz Luksemburga.
„Koliko ste kilometara do sada prešli? Koliko pješačite dnevno? Gdje spavate? Bojite li se dok ste sami? Molite li se često?“ – Odgovaram na tu bujicu pitanja uz smiješak. Čovjek se zaista interesira. „Molim Vas, molite se za moju suprugu i mene kad stignete u Rim. Mi smo bolesni i stari i potrebna nam je Božja pomoć. A Bog će Vaše molitve sigurno uslišiti, nakon ovakve žrtve. Obećam mu uz čvrsti stisak ruke na rastanku. Njegova me supruga ljubi u obraz i tapše po ramenu. „Neka vas Bog čuva!“ – Zahvalno je i često divno biti hodočasnik.
Prolazim starim dijelom gradića. Opet uske ulice popločane glatkim kamenom. Wheelie veselo poskakuje i kao da je i njemu drago što smo sretno prošli kroz oluju.
Turistički je ured zatvoren pa pitam prolaznike za hotel. „Da, hotel Napoleon je jedini i nalazi se oko jedan kilometar od centra. Pokaza mi smjer i uputim se tuda. Za svaki slučaj, priupitam svoj Garmin. I on mi kaže da je to jedini hotel. Slijedim upute i dođem do velikog trga. Garmin mi kaže da sam stigao na cilj, no ja ne vidim hotel. Pitam nekog mladića, koji mi kaže da je Sicilijanac, kao da oni ne mogu znati takvo nešto. Drugi mi prolaznik pokaže zgradu hotela s druge strane trga.
Na recepciji nikoga. Čujem žubor glasova negdje odozdo pa siđem niza stepenice i nađem se u ogromnom restoranu ispunjenu dječjom bukom. Konobar me primijeti i slijedi me na recepciju. Imaju samo dvokrevetnu sobu. Cijena je naravno veća, no kako je to jedini hotel, nemam drugog izbora pa prihvatim. Reče mi još da je restoran popunjen djecom pa večeras moram večerati negdje drugdje.
Soba je velika i vrlo udobna. Široki krevet kao da poziva da se na njemu ispružim. Čak je i balkon tu. No zgrada s druge strane tako je blizu da imam osjećaj da bih mogao prekoračiti na drugu stranu. Tuš, pranje rublja, kratki odmor pa razgledanje grada.
Ime grada Pontremoli dolazi od „ponte i tremare“[1] po prominentnome mostu preko rijeke Magra.
Stari je to gradić, nastanjen već tisuću godina prije Krista s rimskim imenom Apua. Bio je kroz stoljeća okupiran nebrojeno puta: okupirali su ga razni vlastelini iz Verone, Milana i Genove pa Francuzi i Španjolci, da bi na kraju postao dio ujedinjene Italije.
Sada tu živi manje od 8.000 stanovnika, upola manje nego 1921., kad je tu prebrojeno 16.552 žitelja.
U gradu se nalazi veliki broj crkava, od kojih je Il Duomo, sagrađen u 17. stoljeću, najpoznatiji.
Nekoliko trgova u središtu grada prepuno je ljudi. Šetaju ili sjede na terasama uz sladoled ili vino. Odem do crkve i pomolim se. Najprije za moga novog poznanika odmaloprije pa onda za sve ostale. Pa čak i za sebe.
I ja sjednem na terasu i promatram prolaznike. Pijuckam izvrsno bijelo vino i grickam čips. Hodočasnički život je ponekad zaista težak.
[1] Dršćući most
Ponedjeljak, 16. svibnja 2011.
Pontremoli – Aulla (32,8 km)
Već mjesec dana
Prvi dio puta ide po državnoj cesti SS62. Promet je kao i uvijek gust. Automobili kao ljutite osice prolijeću pored mene. Benzin je očito još previše jeftin jer u svakom automobilu najčešće samo jedna osoba. Ja, kao da se natječem s njima, gotovo trčim. Palac desne noge, na kojoj je nokat jutros poprimio ljubičastu boju, boli me. Dugi spust jučer učinio je svoje.
Skrećem na biciklističku stazu, kojom prolazim kroz zelene livade i poneko malo selo. Uske ulice vijugaju između dotrajalih kamenih kuća koje mi prave hlad. Iznad njih se naziru oštri vrhovi visokih planina i plavetnilo neba.
Opet je vruće. Drago mi je kad prolazim ispod krošnje nekog drveta čiji hlad, barem nakratko, dobro dođe. Barem automobila više nema.
Razmišljam. Točno je mjesec dana otkad sam krenuo iz Besançona. Toliko sam toga doživio i proživio da imam osjećaj da sam već godinama na putu. Svaki sam trenutak doživljavao tako intenzivno da mi se duboko urezao u pamćenje kao slova uklesana u kamen. Miješaju se datumi i imena mjesta, no dojmovi su prisutni i kristalno čisti. I još dugo, dugo će to tako ostati, kao što znam iz dosadašnjeg iskustva. Datumi i mjesta zapisani su na iskaznici pa to poslije mogu kronološki slijediti. Sada to kao film onako nesređeno prolazi ispred očiju.
Zalutao sam. Izgubljen u mislima slijedio sam put koji me doveo u šumu. Hladovina i žubor potoka, koji teče pored puta, čine zrak ugodnim i svježim. „Privatni put. Zabranjen prolaz“, piše na velikoj ploči pored puta. Neki mi starac ide ususret. Nosi lopatu na ramenu i smiješi se dok me pita jesam li se izgubio. Kaže mi da je put sve donedavno tuda prolazio, ali da sad prolazi nešto dalje kroz selo. Ispričavam se zbog zabune i vraćam se natrag.
Na otprilike pola puta prolazim kroz gradić Villafranca. Zaustavim se na terasi prvog bara i ručam. Napunim boce vodom i nastavim uz sada još veću vrućinu. Zrak treperi iznad asfalta. Tek poneki biciklist prohuji pored mene i prene me iz tromosti, koja me obuzela zbog vrućine. Vodu danas ne moram racionalizirati jer u svakom selu naiđem na barem jednu fontanu sa svježom vodom. Često zalijevam glavu i tako se barem nakratko osvježim.
Daleko naprijed ugledam prve kuće grada. Uskoro prolazim kroz predgrađe. Velike industrijske zgrade od betona i stakla od kojih se sunčeve zrake odbijaju kao od ogledala i čine usijanu atmosferu nepodnošljivom. Niti jednog drveta pored široke ceste. Kamioni u kolonama tutnje pored mene, a tlo drhti pod njihovim kotačima.
Hotel. Velika okrugla zgrada pored kružnog toka. Ulazim kroz ogromna staklena vrata. Unutra je zrak leden. Klima uređaj funkcionira punom parom. Dobijem sobu u kojoj također ima klima uređaj. I dupli krevet. A kupatilo je ogromno. Brzo se skidam i uživam u svježini tuša. Sav umor brzo nestane.
Na stolu brošura u kojoj čitam da je markiz Adalberto I. di Toscana, na temeljima rimskog i etrurskog naselja, osnovao selo i sagradio dvorac, da bi smjestio hodočasnike koji su putovali Viom Francigenom. Tu se i nadbiskup Sigeric zaustavio na svom povratku iz Rima.
Danas je to gradić s 11.000 stanovnika.
Slavko Jurčević
Foto: Slavko Jurčević/Privatni album
Nastavlja se…
