- dan srijeda, 19. kolovoza 2015.
Aljmaš – Osijek
Nakon uspješno obavljenih posljednjih priprema za početak hoda duga više od tisuću kilometara, koji će trajati četrdesetak dana, uđosmo nas dvojica – moj brat Ivan i ja, u aljmašku crkvu zatražiti pomoć i zagovor. Najprije se tiho pomolimo, a potom glasno pročitamo molitvu:
MOLITVA ALJMAŠKOJ GOSPI OD UTOČIŠTA
Aljmaška Gospo od utočišta, Isusova i moja Majko,
iz dna duše i srca povjeravam se Tebi, isprosi mi milost da živim
u jednostavnosti, služenju i radu, kao što si Ti živjela u Nazaretu.
Daj da rado slušam Božje riječi, u sebi ih pomno razmatram
i tako napredujem na putu vjere.
Čuvaj me, da u teškoćama ne izgubim pouzdanje,
već živim dostojno svoga kršćanskog poziva.
Posjet aljmaškomu župniku, koji mi udara žig na pripremljenu stranicu u hodočasničkoj putovnici i brižno savjetuje da ne idem sam na tako daleko putovanje.
– Nisam ja nikada sam, odgovorim.
– Znam, znam. I neka te Bog čuva!
Ustanemo i župnik me blagoslovi.
Penjemo se uz obližnju Kalvariju i molimo Križni put. Između postaja Ivan moli prve dijelove Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu. Ja molim drugi dio, no od uzbuđenja zapinjem na Slava Ocu pa Ivan preuzima i onda sam čita molitve. Pročitamo molitve na svakoj postaji. Fotografiramo jadan drugoga kao i divni krajolik koji se pruža ispod nas i oko nas. Ivan ide sa mnom do vrha brijega, gdje se još jednom pomolimo pred kapelicom kraj puta i rastajemo se. On se vraća, a ja produžim razmišljajući kako nijedno svoje hodočašće dosad nisam započeo molitvom Križnoga puta, koja je tako prikladna ovomu trenutku. Idem prebrzo. U trbuhu mi veliki čvor. Nikad nisam bio ovako napet i nervozan. I pun sumnje u svoje mogućnosti. Nisam se dovoljno fizički pripremao. Odluka da idem na ovo hodočašće donesena je naglo, iznenada.
Bijelo Brdo
Tri čovjeka sjede pred jednom kućom.
– Dobar dan! nazovem.
– A čija Vam je to zastava? pita jedan od njih.
– Luksemburška, odgovaram.
– Pa, mogli ste ponijeti i srpsku.
– Nisam imao.
– Dat ćemo Vam je mi.
– Ne, hvala! Ali kad vi budete kroz Srbiju nosili hrvatsku zastavu, ja ću nositi srpsku kroz Hrvatsku. (Ako ćemo lagat’).
– E, to neću, kaže.
Pred nekim kućama plakati s natpisima: „Prodajem debelu krmaču, … prase…“ itd.
Nešto dalje susretnem starca na biciklu, koji je vjerojatno star koliko i on. Gura s teškom mukom uz malu uzbrdicu, a bicikl škripi.
– E, svaka Vam čast, kaže on meni.
– Ma i Vama, gospodine, svaka čast.
Kraj spomenika pred Nemetinom čovjek se zaustavio sa svojim biciklom. Na biciklu instaliran motor iz kojeg curi ulje. Čovjek to nastoji obrisati pa samo isprlja ruke. To je Franjo. Sam je namontirao taj motor, no čini se da baš ne funkcionira dobro pa se umorio na putu od Osijeka u Bijelo Brdo. Kaže da tamo živi s jednom gospođom i da imaju nešto zemlje te od nje žive. Žali se da nema mirovinu iako je bio branitelj cijeloga rata. Rastajemo se.
Nešto dalje susretnem obitelj iz Njemačke na biciklima. Čovjek se zaustavi ispred mene i pita me gdje sam kupio ove dvije zastavice koje nosim.
– Na Amazonu (putem interneta). Zašto pitate?
– Ma mi smo svuda tražili i nismo našli, kaže.
A žena mu:
– Hoćete li nam dati ovu hrvatsku? Muž je presiječe:
– Ne pričaj gluposti. Vidiš da to čovjeku treba.
Pozdravljamo se i rastajemo.
Ivan me čeka pred ulazom u Osijek. Sjedi pored ceste u hladu i u prvi mah ga ne prepoznah. Bijela kapa, kratke bijele hlače. Pomladio se odjutros. Idemo zajedno prema Osijeku. Meni se pije pivo pa tražimo neki kafić. Iz jednoga takvog izlazi čovjek s bocom piva u ruci.
– Je li kafić otvoren?
– Ne, nije.
– Jeste li vi vlasnik? pitamo u nadi da će nam ipak ponuditi pivo.
– Ne, moj brat je vlasnik.
Nastavimo tražeći neki drugi kafić koji je otvoren. Ništa. Prolazimo i pored Osječke pivovare, a piva nema pa nema. Napokon, otvoren kafić. Terasa! Pivo! Spas za žedne putnike.
Slavko Jurčević
Fotogalerija: Privatni album
