Sjećanja
Rado se sjetim jednog malog sela,
gdje sam se sa srećom srela.
Pamtim ga po poljima ispred stare kuće širokim i lijepim,
Taj pogled bi se zasigurno svidio i slijepim.
I po vjetru koji pod prozorom vječito piri,
Pa u meni neke neopisive radosti širi.
To se sve riječima opisati ne može,
To tek osjetiš po tom nekom posebnom osjećaju i drhtanju kože.
Zimi snijeg sve ovije u bijelo,
E to je pravi lijek za dušu i tijelo.
Najteže je na proljeće kada počnu cvjetovi po dvorištima rasti,
Tada se u tuđini bojim da ću od tuge pasti.
Jer taj prizor brzo nedostaje,
Ali nama u daljini ništa drugo već sanjati ne preostaje.
Kažu mi budi sretna imaš za kruha radi i šuti,
Ali kako kad se u meni neki nemir muti.
Tada počnem cijelu Austriju da kudim,
Koliko mogu izdržati se nekada i sama sebi čudim.
Nešto mi stisne dušu i srce ranjeno,
Taj osjećaj je kao da ti je tijelo paljeno.
Pa bi mi ćaća često znao reći svega toga kćeri ti se sjeti,
Rado se ja sjetim ćaća dragi ali mi zatim odmah suza prijeti.
Sjetim se i mira koji se tamo osjeti,
Neka me ova pjesma zauvijek na to posjeti.
J.R./Tomislavcity
