Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/ Tomislavcity
Vjerovali ili ne, postoje izumi, stvarčice, ideje i još ponešto zbog čega nama Hrvatima svijet može biti zahvalan.
U ovom tekstu naglasak stavljamo na biljnu mješavinu za koju zna cijeli svijet, a nastala je zahvaljujući jednoj Hrvatici iz BiH. Možda već pogađate, riječ je o Vegeti, začinu svih mogućih i nemogućih jela. Upravo njezino veličanstvo Vegetapomoći će nam da malo proseciramo ljude poput nje, a to su intelektualci današnjice.
Upalite televizor, računalo ili neku drugu tehnološku informacijsku novotariju i u trenu ćete ugledati tu ljudsku mješavinu političara, znanstvenika, univerzalnih analitičara, medijskih zvijezda, sportaša, umjetnika i sl.
Oni znaju sve i da nije njih ovaj svijet ne bi postojao. Oni imaju sve: vlast, novac, banke, države, medije, viruse, bakterije, cjepiva i lijekove, škole i još puno, puno toga što ih čini moćnima i sveprisutnima.
Imaju sve osim vlastitoga mišljenja. Pričaju nam priče o civilizacijama koje je đavao davno odnio. Rovare po smetlištima Egipta, Grčke i Rima. Otkopavaju ideje drugih, jer svojih nemaju. Nerijetko citiraju Aristotela, Platona, Hegela, Kanta ili nekog novovjekog muljatora. Znaju baš sve što su ti brbljivci ikada izgovorili i napisali. Sve znaju, ali svoga mišljenja nemaju. Zato se vrlo rado pokrivaju državnim režimima, političkim strankama, nacijama, domoljubljem, kozmopolitizmom, globalizmom, relativizmom, filozofskim pravcima, industrijom zabave i svime onim što normalnom čovjeku za život uopće nije potrebno.
To su slatkorječive podrepine svih sustava. Kad je bio fašizam, oni su bili fašisti, kad je bio nacizam, oni su bili nacisti, kad je došao komunizam, oni su bili komunisti, a kad je došla demokracija, oni su postali najveći demokrati, borci za ljudska i životinjska prava, kao i istaknuti članovi nevladinoga sektora. Sve su to postali, samo da ne moraju razmišljati vlastitom glavom i ne dao Bog štogod pametnoraditi i mukotrpno zarađivati u znoju lica svog.
To su intelektualci današnjice, začin svim stvarima, događajima i pojavama na ovome svijetu.
A što je s istinskim intelektualcima? Njih kao da i nema ili ih ne primjećujemo. I gdje su svi ti umnici? Možda okopavaju svoje vrtove, zalijevaju cvijeće, uspavljuju djecu, možda nemaju vremena ili se pak ne bi šteli m´ešat.
Ako je već tako, ne preostaje nam ništa drugo nego trpjeti ovu današnju intelektualnu Vegetu i tako prikupljati cigle za toranj babilonski.
