Advent, vrijeme iščekivanja najradosnijega blagdana… Vrijeme ushita, darivanja, vrijeme u kojemu svi nastojimo razmišljati i djelovati pozitivno…
Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
A što ako je to vrijeme najvećih iskušenja? Dođe vam onako nenadano bolest u kuću, kao što se meni ovih dana dogodilo. Razbole se supruga, kći i sin. Upala grla, kašalj, groznica, visoka temperatura, nemoć, i sveprisutna tjeskoba i neizvjesnost. Nadamo se da nije korona, jer smo je ranije već ugostili.
Znate kako sve počinje, obično bude vikend, noć, u kući nema lijekova, a temperatura raste, simptomi se pogoršavaju, a ti bi najradije iskočio iz kože. I onda kažeš sebi: „Dobro, idemo dalje. I to će proći, barem bi trebalo.“
Iako slijep i u mnogo stvari poprilično bespomoćan, pomažem koliko mogu. Nastojim biti strpljiv i suosjećajan.
I onda kad na trenutak ostanem sam sa sobom, zagledam se u četiri adventske svijeće. I zatreperi sjaj iza mojih suznih očiju. A onda se četiri svijeće sjediniše u jedno veliko svjetlo. Začuh nečujni glas i zapitah se: „Bože, haluciniram li ja to?“
A glas mi reče: „Očekuješ mene koji sam na svijet došao da bih vas svojom smrću na križu otkupio. Pališ četiri svijeće. Jedna svijeća je tvoja kći, druga je tvoj sin, treća je tvoja supruga, a četvrta svijeća si ti. Ti, takav kakav jesi, što god si učinio njima i meni si učinio. Držeći njih u naručju, držiš mene. E, to je prava ljubav, a ne tvoje brige, slobodno vrijeme, pročitane knjige, pametne ideje, radne obveze, tvoja komocija, druženja i ostale, tobože vrijedne, stvari.
E, pa dragi moj mudrijašu, istina je gruba i okrutna. Živiš život da bi te tvoji bližnji i daljnji potrošili, dogorijevaš kao ove četiri svijeće. I nije loše da se u pustinji razgolićen suočiš sa sobom. Ako si moj, budi uvjeren da ničega nećeš biti pošteđen. Ne samo ti, nego i mnogi moji prijatelji. Znaš, teško je biti moj prijatelj jer u mene se vrlo lako razočarati. Čim ti ne ide kako si zamislio, pitaš me: ´A zašto baš meni, zašto si tako bešćutan, zašto si me ostavio…?` Ljudi razmišljaju ovako: Kad je dobro, sve je dobro, kad je lijepo, sve je lijepo, međutim, život je nešto sasvim drugo. Onda kad misliš da sam bešćutan i da sam te ostavio, tada sam najviše s tobom.
Sutra je novi dan u kojem će ti u Domu zdravlja pomoći tvoje sestre i braća. To su inače moji vjerni i dobri prijatelji. Pomoli se za sve njih. Nisi ni svjestan koliko dobra su učinili u vrijeme ove stihije, bolesti i straha.“
Nakon svega što sam čuo, osjetih dodir male ruke na svom licu: „Tata, opipaj mi čelo, još sam vruća. Daj mi malo vode.“ Ustajem, donosim joj vodu, mjerim temperaturu njoj, sinu i supruzi.
Gore četiri svijeće. I neka gore. Dobro nam došao Božiću!
Svim čitateljicama i čitateljima mojih „Seciranja“, želim sretne i blagoslovljene božićne i novogodišnje blagdane.
