On je starac i skitnica. To ne znači da je neki prosjak, nevoljnik, što bi se  možda i dalo prosudili po njegovu istrošenom ruhu i neuglednu izgledu. U ovome gradu ljudi ga skoro i ne primjećuju, ali to za njega i nije važno, jer on voli svoj grad. Naučio je ljubiti njegove ljude, razderane ulice, trošne fasade, njegove parkove, nebo iznad njega i polje koje se prostire u daljinu. Naučio je kako treba živjeti iznutra i održavati svoj um živim.

Nikada se ne sažalijeva, uvijek se kaje, jer i griješi. Ne dopušta osjećajima da ga potpuno obuzmu, jer zna da oni uništavaju. Stekao je zrelost i mudrost čovjeka koji zna da je na kraju svoga životnoga puta. Slabost, stezanje u grudima i vrtoglavica su njegovi prijatelji s kojima je naučio živjeti.

– Dobro jutro, sunce! Hvala ti Bože, za ovaj dan!
Vidim ga kako izlazi iz svoje kućice i kako se nekoliko puta panično vraća u strahu da nije zaključao vrata. Svakoga jutra na kiosku kupuje novine i odlazi na kavu u obližnju kavanu, gdje se okupljaju lokalna novinarska piskarala, koja mu uvijek glagoljaju istu tužaljku. On zna slušati…
Tuže mu se kako uvijek ima nekih ljigavaca koji žele razgovarati s njima, uvijek traže neke usluge od njih. Ljigavci s gradilišta, iz uredskih zgrada, iz tvornica, oni koji misle da su pametni, produhovljeni, duhoviti, Bogom dani. Pričaju mu o dugom radnom vremenu, nikakvoj plaći i nikakvim radničkim pravima.
Nakon njihova monologa, on ustaje i odlazi u bolnicu. Na ulazu susreće čovjeka na čijem licu vidi patnju i bol. Ne zna što su mu liječnici rekli, ali suosjeća s njim, pruža mu ruku i govori: „ Ako ti ovo može biti utjeha, znaj da ima puno ljudi koji u životu prolaze teža iskustva i pate više od tebe. Iako toga nismo svjesni, svi mi imamo nutarnju snagu koja nam pomaže da pobijedimo patnju i bol“.
Iz bolnice starac – skitnica se zaputi u glavnu kuću u ovom gradu. Na šalteru ga dočekuje lijepa i zaljubljena službenica. On osjeti njezine nemire i kaže joj: „ Jednoga dana ćeš shvatiti da je ljubav ono što ostaje kada zaljubljenost prestaje. To je onaj osjećaj kada nekoga voliš i jedino što želiš je da on bude sretan. Ljubav je prije svega prihvaćanje i razumijevanje. Uzbudljivost i strast s vremenom blijede. Ljubav je ono što bi nam u životu trebalo biti najvažnije“.
Krenu glavnom ulicom i kod fontane ugleda otmjenog gospodina u odijelu koji je nekamo žurio. Na njegovu licu iščita strah i zabrinutost. „Kakve će mi lekcije danas očitati moji pretpostavljeni i jesam li dobro odradio ono što mi je naredio glavni čovjek u ovom gradu.“
Starac pomisli da će svaki čovjek zadobiti mir tek onda kad bude u stanju shvatiti ljude, njihovu lakoumnost i strah, pohlepu i žudnju za vlašću, neznanje i poslušnost onima kojima je dano da jedno određeno vrijeme zapovijedaju i najglasnije viču.

– Dobar dan, sunce!
Podne je! Vrijeme je za ručak. On odlazi ručati u restoran velikog prodajnog centra gdje ga obično nakon objeda dočekuje već umorna tipkačica računa. I u njezinim očima prepoznaje strah. Strah od pogreške, od gubitka posla, neizvjesnosti, od sutrašnjice…
Strah, strah, strah… ima li većeg čovjekova neprijatelja? Pitao se zašto nas besmisleni strahovi čine robovima drugih ljudi kad imamo tu slobodu biti djeca Božja.
Zatim nastavi šetnju glavnom ulicom. Kao što rekoh ljudi ga ne primjećuju, jer on je samo jedan neugledni starac i skitnica. Ali on primjećuje njih i iščitava njihova lica: po kavanama, zalogajnicama, trgovinama, kladionicama i  osmrtnicama.
Teškim korakom nastavi svoj put. Uvijek ga je privlačio zvuk orgulja. Satima bi znao stajati u crkvenom dvorištu i slušati psalme koje je jedan ženski glas pjevao uz orgulje.
I danas ga obuze blaženi trenutak te osjeti kako i on ima svoje mjesto u ljubavi neba i zemlje. Sinu mu misao kako je Duh Božji kralju Davidu psalme šaptao na uho. A kad sve utihnu, uđe u crkvu, kleče i pomoli se.  Molio je za svoj grad i sve one ljude kojima je danas iščitavao lica.

– Laku noć, sunce!
Po zalasku sunca starac – skitnica vrati se  u svoju skromnu malu kućicu, u svoju tišinu i toplinu svete jednostavnosti. „Hvala ti Bože za ovaj dan!“
Uz molitvu zamišljao je kako kiša tiho pjeva na njegovu prozoru.
Kiša – najstarija uspavanka od početka svijeta.