Ruža je vjerovala da više neće morati objašnjavati odakle joj i što joj znače već pomalo izblijedjele tetovaže po rukama. “Tko zna, zna”, mislila je da je to iza nje; no pojavilo se tad pet mladih djevojaka iz vokalne skupine Lelek i Ružina je sasvim osobna priča opet postala zanimljiva. Ne samo susjedima, nego čitavoj hrvatskoj javnosti. I šire.
Sicanje ili bocanje kao dio identiteta
Ruža iz naše priče, 87-godišnja je Hercegovka porijeklom iz Liskovače podno Buškog jezera. Baš kao i većina njenih vršnjakinja i vršnjaka i ona je prošla kroz svojevrsni obred nazvan sicanje ili bocanje. Mahom djevojke pa i dječaci diljem Bosne i Hercegovine tetovirali su na ruke, prsa, čela i lica razne, uglavnom katoličke simbole s obaveznim motivima križeva. Običaj seže još iz vremena kad je Bosnu okupiralo Osmansko carstvo, iz vremena devširme, danka u krvi i otimanja djevojčica u ropstvo. Hrvati katolici svoju su djecu bocali kako bi bili odbojni osvajačima muslimanima i tako ih možda spasili ropstva.
– U našem kraju, tamo pedesetih godina prošlog stoljeća blago su znali čuvati muškarci muslimani. Kako ćemo ih zvat’ nego Turci. Turci su nekad bili odvodili djecu, a nas su stariji plašili da će se isto dogoditi i nama – otkriva Ruža Ravlić kojoj su na lijevu i desnu ruku utisnuli simbole križa, krugove, slova “R” kao Ruža i “L” kao Lukač, rodnog prezimena.
Pojašnjava da djeca tad nisu imala izbora, nije bilo ‘oćeš ili nećeš, tko te pita, dodaje ona. I nju su, domeće, strašili da će je oteti; sjeća se toga kao da je bilo jučer.
– Mene, braću i sestre bocao je moj bratić, sin od strica koji je inače liječnik. Imala sam tek deset godina. Što sam znala, ništa. Sjećam se da su se palile grančice, i kad su izgorile, tom čađom i iglicama su nas bocali po napravljenim crtežima. Najlakše je bilo kad ti ono ruka već utrne pa ništa ne osjećaš, onda samo sicaj… – otkriva nam Ruža, jedna od zasigurno posljednjih žena koje su se sicale i koja ima vrlo iskren odnos prema običaju.
Ruža Ravlić: Nikad to više ne bih napravila
– Ma, glupost. Da se mogu vratiti, nikad to ne bih napravila. Samo probleme sam imala. Pa što ti je to, pa kako, pa objašnjavaj jednom, pa dvaput, stoti put… – prirodaje ona, a na naše pitanje je li se možda njena majka sicala kad je bila djevojka…
– Eto, nije. Ona je bila očito pametnija od mene – iskrena je bila Ruža, a mi ćemo reći da je samo životno pragmatična, na način svojstven podneblju iz kojeg dolazi.
Danas živi u Pitomači, pitomoj Podravini čiji narod ima posve drukčije rituale i obrede. Život ju je ovdje doveo u njenim dvadesetim, tamo 60-ih godina prošlog stoljeća.
– Ma, nisam se nikako priviknula. Svi nešto “pem”, “bum”, “buš”, a meni to nije išlo uglavu. Nisam se baš prilagodila – govori Ruža jezikom svoje rodne grude, onako kako se vjerujemo, još uvijek priča u Liskovači podno Buškog jezera, tamo blizu Tomislavgrada.
U Hercegovini u ono vrijeme nije bilo obilja; no, Ružini su imali nešto blaga i moglo se preživjeti. Koliko god voli kazati da se nije do kraja uskladila životu u Podravini, nekoliko je puta naglasila da se nikad ne bi vratila, niti ju išta vuče u Hercegovinu.
Jedna od 11-ero braće i sestara
U Pitomači se skrasila sa suprugom Viktorom koji je rodom iz Kozice, zaleđa u Makarskom primorju. Dobio je kao mladić depešu za preseljenje u Podravinu, posao u pitomačkoj policiji. Tu je “kliknulo” s Ružom i njihova je veza trajala sve do njegove smrti. Život u novoj domovini, među nepoznatim ljudima i tuđim govorom kojeg tek rijetki prihvate, ipak im je donio više veselja; ono najvažnije, priča Ruža, dobili su dva sina. Svaki sin ima po dvije kćeri i Ruži sad preostaje tek da doživi toliko da ugleda i koje praunuče.
– Evo, jesi čula Ivo – bocka sad malo Ruža svoju unuku koja joj je došla u posjetu s juga Njemačke gdje predaje hrvatski jezik, u hrvatskoj školi.
Ruža je bila jedna od 11-ero braće i sestara. Četvero braće umrlo je nakon poroda, prisjeća se Ruža, a ostali su nabraja, Anica, Stana, Božo, Klara te Mate i Mara. Njenog Matu sudbina je odvela u Švicarsku, zaredio se i obukao fratarski habit. Uz nju, jedino je još on među živima. Dodajmo i da je njena sestra Mara otišla u časne. Našu sugovornicu takva, recimo formalna duhovnost nikad nije zanimala. Ipak, nema dana da ne izmoli krunicu, kao što to svojim običajem i vjerom još uvijek rade njene vršnjakinje u rodnoj Liskovači.
– I Mate i Mara su se bocali. Nema tko se nije, djevojke i mladići. Rijetki nisu proživjeli to sicanje. Nisu ni oni bili sretni, al’ što se može. Brat Mate valjda nikad u životu među ljude nije izašao s majicom kratkih rukava, da se ne vidi… – kazuje Ruža koja ne skriva da je to dio njene povijesti o kojem nerado priča i kojeg, dojam je, da može rado bi izbrisala.
Sicanje je za unuku Ivu stvar ponosa
– Da se mogu vratiti nikad to ne bih napravila. Nema šanse – poručila je još jednom te, kad smo već krenuli s djevojkama iz Leleka da i završimo; dometnula je Ruža da ih je vidjela, poslušala, ali joj i dalje nije lijepo ni ugodno vidjeti iscrtano na njihovim licima.
Njena unuka Iva smatra pak kako je bakina priča vrlo inspirativna i ona je sigurna:
– Da sad moram, naravno da bih to napravila. To je dio identiteta, kulture, na kraju krajeva i lijepa uspomena na djetinjstvo. Ne vidim u tome ništa ni ružno ni čega bi se trebalo sramiti. Treba biti ponosan – kazala je Ružina unuka koja je naš dolazak iskoristila kako bi i ona, tko zna, možda i posljednji put slušala o tom mističnom sicanju iz bakinih usta.
Jer, bakine smo priče svi uvijek proživljavali s veseljem i radošću. Samo, rijetko tko živi taj luksuz da ih još uvijek može slušati ovako uživo, pogotovo kad se radi o dogovovštinama jedne cool i simpatične tetovirane bake. Zar ne?
