Međunarodni dan ukidanja ropstva, koji obilježavamo 2. prosinca, podsjeća nas na jedno od najmračnijih poglavlja ljudske povijesti. Tisućama godina ljudi su prodavani, kupovani, vezivani lancima i tretirani kao roba, a tek je novije doba donijelo političku i moralnu odluku da se takva nepravda mora ukinuti. No, koliko god nam se činilo da je ropstvo stvar prošlosti, čovjek uvijek pronađe nove načine kako drugoga – ili sam sebe – zarobiti.
Danas nema lanaca ni sajmova robova, ali ima mobitela koji nas drže prikovane za ekrane, algoritama koji nas uvlače u beskrajno skrolanje i kupovine koje prazne džepove, ali i dušu. Robujemo obavijestima, videozapisima i popustima koji nam kratko podignu raspoloženje, a dugoročno nas vežu za isti krug: još, brže, više.
Slično vrijedi i za mnoge radnike koji, iako formalno slobodni, žive pod pritiskom “gazda”, niskih plaća, prekovremenih sati i nesigurnih ugovora. Nije ropstvo, ali je dovoljno blizu da čovjek zna kako ga se može slomiti i bez okova. Svaka pretjerana ovisnost – o poslu, o tehnologiji, o trošenju – polako oduzima ono što je najvrjednije: unutarnju slobodu, dostojanstvo i mir.
Na današnji dan vrijedi se podsjetiti da je borba protiv ropstva borba za čovjeka. Ne samo protiv povijesne nepravde, nego i protiv modernih oblika podčinjavanja koje smo često sami dopustili.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
