Zadnja nedjelja kolovoza 2020. godine Gospodnje, zapisa u svoju knjigu jedan Odlazak. Neočekivan, iako pripravljan, tih i dostojanstven, blag kao i blago srce dragog fratra, prijatelja, poznavatelja i njegovatelja lijepe riječi.
Osjećam potrebu iskazati duboku zahvalnost našem fra Mirku za toliko ugodnih trenutaka i malih znakova pažnje, a on ih je nesebično pružao svima u svojoj blizini, osobito djeci. Kao da je cijenio svaki trenutak zajedništva unoseći u njega ugodu kroz lijepu riječ, duhovnu pjesmu, prigodnu šalu i darak kojim je znao razveseliti najmlađe. Posebna su bila slavlja s fra Mirkom, vesela i sadržajna. Sjećaju ih se generacije s bukovičkih podvornica.
O fra Mirku se ima što reći i mnogi će o njemu pisati ovih dana. Osobno sam mu zahvalna kao prijatelju koji me svojedobno ohrabri i potaknu na pisanje. Kao vrsni poznavatelj i širitelj Božje Riječi, volio je i tiskanu riječ i djelovao u toj domeni. Uređujući Naša ognjišta trudio se sijati ljepotu snagom napisane riječi.
I zasijao ju je, ostavljajući duboku brazdu iza sebe. Brazdu iz koje nikoše poticajne riječi, duhovite anegdote, sabrane mudrosti, poučne stripovne priče. A sve na ljudsku korist i veću slavu Božju, onako kako bijaše i fra Mirkovo putovanje ovom suznom dolinom.
Vjerujem kako je njegov Odlazak prerastao u Susret s Ocem Nebeskim, tamo gdje su otišli i njegovi roditelji, otac Pere i majka Joza, kojih se sjećao s osobitom pažnjom, onom toplom pažnjom što mu bijaše tako svojstvena i po kojoj bijaše i ostade prepoznatljiv.
Hvala ti, dragi naš fra Mirko!
Iva Bagarić/Tomislavcity
