Povodom Svjetskog dana divljih vrsta razgovarali smo s poznatim duvanjskim lovcem Josipom Tadićem – Jolom, čovjekom koji je velik dio života proveo u prirodi, uz divljač i u lovu. U razgovoru je govorio o odnosu čovjeka i prirode, stanju divljih vrsta danas te ulozi lovaca u očuvanju ravnoteže u prirodi.
Kako biste opisali ulogu lovaca u očuvanju divljih vrsta i prirodne ravnoteže?
Lovci imaju važnu ulogu u očuvanju prirode. Ne svodi se sve na lov, kako mnogi misle. Mi prehranjujemo divljač, uvodimo zabrane lova kada je potrebno i kontroliramo broj predatora kako bi se održala ravnoteža u prirodi. Zahvaljujući takvom radu, primjerice, broj srna u posljednje se vrijeme višestruko povećao jer su zaštićene i stalno praćene.
Koliko je u lovu važan odnos prema životinjama?
Lov prije svega znači poštovanje prirode. Većina lovaca ima psa, što proizlazi iz ljubavi prema životinjama. Za pravog lovca lov bez psa gotovo je nezamisliv. Pas pronalazi i prati divljač po mirisnom tragu, a lovac se prilagođava njegovu glasu kako bi procijenio situaciju. Iskreno, lovci često radije slušaju dobar lavež psa nego pucaju.
Znači li to da odstrel nije primarni cilj lova?
Upravo tako. Odstrel je na posljednjem mjestu. Smatra se uspjehom kada se ukloni predator ili odstrijeli trofejna divljač, dok se sve ostalo pušta. Često se dogodi da uopće ne pucamo i osjećamo veliko zadovoljstvo kada samo ispratimo divljač i poželimo joj sreću do nekog novog susreta.
Koja se divljač najčešće lovi u našem kraju?
Najčešći je lov na vepra, a imamo dosta i srneće divljači, zečeva i lisica. U posljednje vrijeme pojavio se i čagalj, koji predstavlja veliki problem. Napada sitnu divljač, domaće životinje, pa čak i manje pse, dok su mačke oko kuća česta meta.
Koliko je čagalj postao ozbiljan problem?
Vrlo ozbiljan. Teško ga je loviti, brzo se razmnožava i pravi veliku štetu. Analizom DNK-a utvrđeno je da većina čagljeva dolazi iz Slavonije, iako se ranije mislilo da potječu iz Dalmacije. Lovačka udruga Vran provodi stalne akcije smanjenja njihove brojnosti, pa se situacija donekle popravila, ali ih još uvijek ima previše.
Po čemu je Duvanjsko polje posebno kada je riječ o lovu na ptice?
Duvanjsko polje poznato je diljem Europe po lovu na prepelice. Imamo i poljsku jarebicu i kamenjarku, ali one su trenutačno pod zabranom lova pa se njihov broj povećava. Sve popularniji postaje i lov na šljuku, pticu selicu koja se lovi tijekom migracija uz posebno dresirane pse. Područje rijeke Šujice, baruštine i potoci bogati su patkama, među kojima je najbrojnija gluhara. Tu su i šumski golubovi te pećinari koji danas često borave i u napuštenim kućama u prirodi.
Jesu li danas neke vrste ozbiljno ugrožene?
Trenutačno nemamo ozbiljno ugroženih vrsta, ponajviše zahvaljujući većoj svijesti lovaca. Istina, među mlađim i neiskusnim lovcima ponekad ima pogrešaka, ali kroz edukaciju i iskustvo svi nauče pravi odnos prema lovu i prirodi.
Kako biste opisali pravog lovca?
Lovac nije samo strijelac — to je zapravo najmanji dio lova. Pravi lovac prepoznaje se po tišini, strpljenju i poštovanju prema prirodi. Lovac se ne mjeri plijenom, nego odnosom prema divljim životinjama i okolišu.
Koja je, po vašem mišljenju, najvažnija poruka povodom Svjetskog dana divljih vrsta?
Svi bismo trebali štititi životinje jer su dio svijeta u kojem živimo. Bez njih, kao ni bez pčela i drugih ključnih vrsta, ne bi bilo ni nas. Prirodu moramo čuvati zajedno. Čuvajmo divlji svijet i ne dirajmo ga, pa neće ni on nas.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
