Putovanje u zemlju Vikinga – Norvešku
Piše: Ante Lib Matić
Iz Zagreba smo krenuli kad je pao mrak i čitav noć vozili do Berlina. U svanuće ušli smo u Berlin. Oduševio me velebni grad Njemačke arhitekturom i čistoćom ulica i trgova. Nema vrste građevine kakve nema u Berlinu. Kad smo zašli u jedan kvart, kao da smo zalutali u Istambul. Iz Berlina do Rostocka putovali smo dva sata i stigli na trajekt, koji je plovio po moru na sjeveru starog kontinenta punih pet sati. Kad smo silazili s toga golemog trajekta u veceu sam se sukobio s dvojicom mladih Azijata, Arapa, koji su prali noge u lavabou, gdje se peru ruke. Oni su mi nešto objašnjavali da na to imaju pravo. Nordijci su ih čudno gledali i nisu ništa govorili.
Dakle, od Rostocka do Trelleborga plovili smo pet sati. Iz Tralleborga do Osla prevalili smo put za šest sati dobrim autoputom. Bome se moj sin navozio, jer ja mu nisam mogao biti od pomoći zbog nemoći mojih godina. Glavni grad Norveške Oslo veličine je Zagreba i prostire se po brdima, pa mi je nekako legao, jer sam i ja rođen u brdu mitskog Liba na kojemu su zidoderine ilirskog Delminija, prijestolnice plemena Dalmata, a podno kojeg leži moje rodno selo Borčane.
Kako je bila nedjelja, zamolio sam sina da me odveze do katoličke crkve. Stara crkva svetog Olafa bogme je prazna. Šačica vjernika šćućurila se do oltara, a crkvu u koju idem svake nedjelje u Zagrebu, kod fratara u Dubravi dupkom je puna i na župnoj misu više je onih izvan crkve nego onih u crkvi. Zaključio sam – katolici u Oslu ne idu masovno u crkvu na misu. Oni nisu moleći narod kao Hrvati. Onda sam zamolio sina da me odveze do protestantske crkve. Gotovo ista slika. Tridesetak vjernika u golemoj crkvi. Dakle, ni protestanti ne idu tako lako na molitvu u crkvu.
Poslije toga otišli smo u muzej Munck pogledati čuveni sliku – Krik. U prostoriji gdje je ta slika je mrak. Nema blicanja, ni slikanja. Krik je osvjetljen blagim svjetlom, pa se ta velebna slika doima kao da izranja iz neke sumaglice poput ljudskog lica. Gledajući tu čudesnu sliku učinilo mi se da bih i ja mogao tako nešto nacrtati. Što je čini tako poznatom i skupom? Na to pitanje nisam našao odgovor, kao što nisam našao odgovor gledajući Lenoradovu Giocondu ili Michelangelovu Gospu s Isusom u naručju. Druge slike nisam imao volju gledati, a ne znam zašto. Htio sam vidjeti tu sliku Krik i kod nje se uslikati, što sam i uspio. Iz Munckova muzeja otišli smo Ivo i ja u Biblioteku. Kolosalna zgrada i u njoj 990 tisuća knjiga. Na štandu za informacije upisao sam moje ime i prezime i čekao da provjeri lijepa Inga. Nakon nekoliko minuta reklami je da se kod njih nalazi 15 mojih knjiga. Od mojih dvadeset knjiga tamo je petnaest. Bože blagi i dragi baš mi je bilo milo kad sam to doznao. Onda sam napisao ime Stipe Čuića, moga zemljaka i prijatelja i lijepa Inga mi je rekla da se u toj biblioteci nalazi 12 njegovih knjiga. Reću to Stipi čim ga vidim na Docu u Zagrebu. Inga nam je kazala da nema pisca čije knjige nema u ovoj golemoj knjižnici.
Odatle smo krenuli u centar grada. Kako me sin upozorio da ne pušim na ulici ili na trgu, unatoč tomu makinalno sam pripalio i ubrzo me neki Olaf upozorio da ne pušim na otvorenom. Prišao sam jednom kiosku i zatražio Marlboro. Kad sam pružio 10 eura, ona je nešto toroljala na norveškim jezikom što ja nisam razumio, jer ne znam beknut norveški i omaklo mi se po naški…bona bila alaj si skupa, žena je, čuvši što sam rekao, kazala: “Bolan dodaj još pet eura”, što sam učinio i silno se začudio kad je žena po naglasku iz Bosne progovorila i podarila me osmijehom. Zamislite, 15 eura je Marlboro u Norveškoj, a u Hrvatskoj 5 eura. Tamo su skupe cigare i žestoka pića, a namirnice i hrana je gotovo jeftinija nego kod nas. To sam provjerio na glavnoj gradskoj pijaci, kao što je, usporedbe radi, zagrebački Dolac. Njihov paradajiz nije ukusan kao naš, njihova paprika nije kao naša, njihova teletina nije ukusna kao naša, a o janjetini da i ne govorimo. Od znamenitosti htio sam vidjeti poznatu skakaonicu Holmenkollen, pa smo Ivo i ja i unuka Klara otišli na planinu do te skakaonice.
Djeluje impresivno i pri dnu čudno. Naime, kad gledate te skokove preko dalekovidnice, imate dojam da je onaj donji dio ispod skakaonice, kad skakač sleti mnogo veći, nego što je u stvarnosti.
Kad idete Oslom rjeđe ćete sresti Norvežane, jer su i taj grad preplavili Azijati, pa jure na biciklima kao i kod nas u Zagrebu i lunjaju gradom, jer je bila nedjelja.
Nevista Kata slavila je rođendan, pa smo ona, Ivo i unuke Klara i Dora otišli u jedan restoran gdje oni ponekad odu ručat ili večerat. Hrana nama okus kao naša i boja mesa, teletine nekako je tamnija. Kad sam zagrizo onu kobasicu s plate, učinilo mi se da bi i ćuko slomio zub. Nije im hrana ni blizu naše. Nema naše hrane nigdje. Voda im je bolja od naše, Nema u njoj kamenca i hladna je ko led. Čitavo vrijeme ručka mala je Dora šutjela, pa smo se ispričali nakon blagovanja norveške teletine, svinjetine, piletine, kobasica, krumpira …
Vina su im lošija od naših, ali su im pive prva liga. Bome sam mano dvi krigle. Sutradan smo prošetalo po njihovim robnim kućama i dućanima. U odnosu na plaće i mirovine njihove i naše, gotovo da je sve kod njih jeftinije, pogotovu hrana. Sve u svemu sređena i uređena zemlja, visoki standard, najveći u svijetu. A bilu su siromasi prije otkrića plina i nafte. Od tada su se silno obogatili i imaju najveći mirovinski fonda na svijetu. Ne znaju oni šta će od kruna. Zadržali su svoju monetu, a mi smo se svoje odrekli. Tu im skidam kapu.
Žene su ljepše od muškaraca. Barem se meni tako učinilo. Možda se varam.
U deset dana koliko sam proveo u Oslu i svakoga dana gledao njihove vijesti, samo se dva pita pojavio na zaslonu televizora njihov premijer. Naš je postao spiker! To me ugodno iznenadilo. Nema političara na njihovoj televiziji. Lijepa, hladna zemlja i moćan, radišan i bogat narod. Tijekom tjedna uopće ne piju, ali zato se vikendom nacugaju ko pijani milijarderi.
Kad sam se vraćao avionom doživio sam nešto što vam moram kazati, jer se i u avionu očituje naš mentalni sklop. Sjedio sam desno od jedne dame koja je iz Zagreba, a živi i radi u Oslu. Iza mene su glasno razgovarala dva Bosanca, koji također žive u Oslu. Kad sam zatražio od stjuardese viski i koka-kolu i pružio 10 eura, ona mi je rekla da sve ide na karticu, a kako ja nisam imao karticu, žena pored mene je kazala da bi me ona počastila, našto sam radosno pristao i kad je stjuardesa donijela viski u bočici i kokakolu, čovjek iza mene dobaci stjuardesa: ” Bona, daj zemljaku još jednu bočicu, pa neka potegne kako valja.” Ona je donila bočicu, a ja sam se okrenuo, i na moje ugodno iznenađenje prepoznao poznanika iz Bosne. Nakon 2 sata i 15 minuta leta, sletjeli smo u Zagreb, a ja koji se inače plašim putovati avionom, osjetio sam olakšanje u sebi kad je zrakoplov dotakao pistu i sjetio se jedne rečenice nekog pisca, a možda je i moja. Nebo je za tice i oblake.
Ante Lib Matić
Foto: Privatni album
