U našem kraju, uz to što se živjelo teško, miješali su se mitovi, legende, stvarnost i snovi. Priče o njima prenosile su se s koljena na koljeno, s generacije na generaciju. Vjerovalo se u njih. No,  s vremenom su lagano nestajale i prestalo se pričati o vilama, vukodlacima, vješticama, mitskim bićima i snovima. Zbog toga danas rijetko možemo čuti takve priče.  No, ako pitamo poneku našu baku ili djeda u selima, možda će se rado prisjetiti tih priča koje su slušali kao djeca pa i vjerovali u njih.

Jedno mitološko biće posebno je popularno u duvanjskoj usmenoj predaji, vila. Postoje razne teorije o ulogama vila. Neki smatraju da su vile liječile bolesne, dok drugi navode da su siromašnim djevojkama pomagale u tkanju ruha za udaju. Postoje i predaje po kojima su pomagale slabim pastirima te da su prenosile mladiće preko jezera u planine, a starije pred crkvu. Kod jedne stvari su se svi slagali: osvetile bi se onima koji bi im se zamjerili. Što se tiče njihovoga fizičkog izgleda, uvijek su prikazivane kao bajkovite ljepotice, plavih ili zelenih očiju s dugom zlatnom kosom i rjeđim plavim haljinama. Zanimljiva karakteristika je da bi imale jednu magareću nogu.

Čest motiv u predajama o vilama je spletena konjska griva. Kada bi konji išli par dana na ispašu navodno bi se vraćali ispletene grive koju nitko ne bi mogao rasplesti. Vjerovalo se da su ih isplele vile, jer su one imale tako savršeno ispletene pletenice. Bili su uvjereni da nitko od ljudi to nije mogao isplesti.

Poznata je i priča koja je kružila duvanjskim krajem a govori o vili i sirotici:

“Bila jednom jedna maćeha koja je imala kći i koju nije volila. Jednom je pošalje ovcam i dadne joj punu torbu vune da isprede do večeri. Ona ode i sidne kod plasta. Dok je prela vreteno joj upane u jamu. Plakala je sve dok nisu došle vile i pitale je zašto plače. Ona im kaže da joj je ispalo vreteno, a maćeha joj rekla da mora do večeri sve isprest. Vila izvadi zlatno vreteno i upita je li to njezino. Ona odgovori da nije. Kad je izvadila obično drveno vreteno, odgovori da je to njezino. Vila joj, zato što je bila poštena, dadne njeno vreteno i još isprede svu vunu. Kad je došla kući torba joj nije bila puna vune nego zlata. Maćehi ona ispriča što je bilo te sutradan ona pošalje svoju kćer i rekne joj da ona uradi isto. Ćer je namjerno bacila vreteno i plakala. Vila je došla i pitala zašto plače. Ona kaže da joj je vreteno upalo u jamu. Vila izvadi zlatno vreteno i upita je li to njezino. Ona kaže da je, te joj vila uzme vreteno jer je lagala, a kad je došla kući torba joj nije bila puna zlata već zmija.”

Ovakvih priča ima puno, ali vrlo malo je onih koji bi ih ispričali.

A.A./Tomislavcity

Foto: Pinterest