U jesenji kišni dan raspoloženje nam je popravila jedna iznimno radišna ekipa koju smo posjetili. Unatoč ruku punih posla, spremno ali isto tako s osmijehom na licu prihvatili su poziv za razgovor.

Jole, čovik i majstor već 35 godina gotovo ne izlazi iz automehaničarskih radnji, a zadnjih godina pridružili su mu se sinovi Marko i Mario.

– Sve je počelo još od Srednje strukovne škole kada sam praktičnu nastavu radio u tadašnjem Transportnom poduzeću. Ja sam u našem kraju prva generacija ove Škole automehaničarskoga smjera. Po završetku srednjoškolskoga obrazovanja, 1987. godine zaposlio sam se u Transportnom, a najviše sam učio i najviše znanja stekao od Šujičanina Ile Markovića. Često smo znali s torbom za alat otići na teren i popravljati vozila koja su u putu ostala u kvaru, govori nam Jole o početcima svoga rada. Posebno ističe pok. Ćokana koji je prepoznao njegov talent upravo za ovu vrstu posla.

Ćokanovo predviđanje

– U njega polažem nadu, govori je Ćokan drugima, nakon što sam uspješno popravio TAM-ov motor koji je bio u vlasništvu tadašnjega komunalnog poduzeća.

Ništa manje posla Jole nije imao ni poslije. S početcima rata u spomenutome poduzeću imao je radnu obvezu te je popravljao vozila HVO-a. U to je vrijeme s prijateljem Vinkom Anićem odlazio na teren i nastavio popravljati vozila „di je tko stao“.

Kada je Transportno otišlo u stečaj, radio je i kod majstora Šime, jednoga od 20-ak aktivnih duvanjskih automehaničara.

– Kod Šime sam se zadržao oko pola godine, a onda sam povremeno radio u garaži stare kuće u Stipanićima gdje sam iskopao kanal. Nije tu bilo bogzna kakvoga alata, ali snalazio sam se, dodaje majstor.

I tako se Jole snalazio sve do 1999. godine kada je preselio u garažu nove obiteljske kuće u Stipanićima. Izgledala mu je k’o Duvanjsko polje, a danas mu je tijesna. Nije slutio ni da će u poslu za koju godinu imati prave suradnike. Naime, njegovi sinovi Marko i Mario su još od malih nogu promatrali očev rad.

– Najčešće bih pomicao vozilo, kazuje Marko, priznajući da su mu to roditelji dopuštali. Mater je rekla da mogu radit koliko želim, samo da joj ne smim lagat – smijući se nadomeće Jolin stariji sin.

Nedugo potom rad na servisu teretnih vozila postao je rijetkost jer je Jolin prijatelj, pok. Ante Krakan, na servis ponudio kompresor GHH. Je li majstor Jole i to uspio riješiti, suvišno je pitanje.

Stoga ne čudi što ga je „čovik iz GHH-a“ odlučio opskrbljivati dijelovima i alatom za kompresore pa je i dandanas jedini serviser za GHH motore na ovim prostorima.

Njihove usluge traže ne samo vozači iz BiH. Dolaze i iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Posla uvijek imaju te im „garaža nikada nije prazna“. Priznaju da najviše posla imaju u srpnju i kolovozu, te uoči velikih blagdana kada i naši iseljenici borave u kraju. Popravljaju mala, gospodarska i komercijalna vozila. Ističu da su im brzi servisi – izmjena kočnica i ulja najlakši poslovi, a od najzahtjevnijih navode mijenjanje kvačila i pogonskoga lanca kod novih vozila te zamjenu ulja u automatskim mjenjačima.

– Najsuvremenija dijagnostika ja najvažnija. Uvijek se susrećemo s novim vozilima. Svakodnevno učimo i idemo često na obuke. A sve što je zatijevnije u ovom poslu nama je i veći izazov, kazuje Jolin sin Mario.

Svoja radna mjesta ovaj trojac zauzima oko 9 sati. Glavni majstor će predvečer ostaviti posao, ali ne i njegovi sinovi. Ako nisu obavili sve što su zamislili, garažu ne napuštaju do kasno u noć.

Njihova radionica Jole autoservis M&M je i često mjesto susreta domaćih Stipanićana. Neki im navrate i nekoliko puta dnevno. Naravno, razgovara se najviše o automobilima i novim modelima ali i o drugim društvenim zbivanjima.

Netko iz prikrajka nerijetko “kontrolira” ovaj trojac – petogodišnji Jolin unuk Ivano. On bi volio imati praonicu vozila pa vježba na svome autu – do onoga „pravoga“. Samo mami i baki ne smije lagati.

Zora Stanić/Tomislavcity