Vrata crkve – vrata nebeska
U božićnom razdoblju 2020. god. kada se prikupljaju “paketi ljubavi“ za našu braću i sestre u nevolji, stigla mi je u pohode i Iva Lukač, žena pok. Nikole Lukača iz Liskovače sa svojim “paketima ljubavi“ za Caritas i Misije. Uz priču o tim darovima istaknula je i to da joj je najdraže kada dariva u duhu kršćanske dobrotvorne ljubavi. O toj vrsti darežljivosti nešto je i rekla a i učinila, ali odlučio sam se za ovaj zapis o ovoj dobrotvorki u našoj župi sv. Franje u Rašeljkama iz razloga neke druge vrste darežljivosti, a ta je darivanje za svoju župnu zajednicu i život s njom.
Ova žena, koja je prošla Njemačkom radi zarade sama i sa svojim mužem Nikolom koji je već pokojni, nakon svega našla je tiho mjesto odmora, a to je rodni kraj i zavičajna župa u Rašeljkama koja je smještena uz Buško jezero, nekadašnje Buško blato ili Buško polje.
Župa je osnovana 1934. god. i posvećena sv. Franji Asiškom. Proslavila je 1984. god. svoju 50. obljetnicu, a otada se nižu godine života i djelovanja njezinih župnika i vjernika koji su u najvećem broju tzv. “radnici gosti“ ili kako je uvriježeno govoriti “gastarbajteri“, a ta je riječ nastala prema njemačkom jeziku jer su u najvećem broju u zemljama gdje se govori njemački, dakle, u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj, a ima ih i u Americi, Kanadi i Australiji. I zato postoji u Tomislavgradu spomenik Gastarbajteru.
Župnik obnovitelj ove župe bio je don Mijo Klarić (župnik: 1986.-2020.), koji je sada u zasluženoj mirovini. On je polagano sa svojim vrijednim župljanima otpočeo temeljitu obnovu crkvenih zgrada, najprije izgradnju novoga župnog dvora s dvorištem i temeljitu obnovu župne crkve sv. Franje s crkvenim dvorištem u čijem se najvećem dijelu nalazi od davnina groblje koje je također doživjelo svoju obnovu i svoja proširenja, te izgradnja i uređenje s vjernicima središnje mrtvačnice čiji su radovi još u tijeku.
Sve su to bili zahtjevni poslovi i skupi, jer se išlo za kvalitetom rada i obnove, što su župljani, kako oni ovdje živući tako i oni na radu u inozemstvu, poduprli svojim novčanim prilozima i radom. Bilo ih je uvijek koji su davali i više od onoga propisanoga, jer ih je nosio isti žar kao i samoga župnika koji se posve posvetio tome svome poslu, a ne zanemarujući ni onaj duhovni što ga je obavljao redovito i vrlo marljivo sve do umirovljenja kada Bogu iskreno zahvaljuje na svemu što mu je darovao po dobrim vjernicima koji su iz ljubavi prema Crkvi i svim vrijednostima povezanima za nju bili istinski i pravi dobrotvori.
O mnogima od njih može se podosta reći u tom smislu, kao i o onima koji su svojom osobnom životnom žrtvom i iskrenom molitvom podupirali sve spomenute radove i duhovni rast župe i župljana gdje god da jesu diljem ovoga našega darovanoga svijeta, a ovom zgodom želim istaknuti gore spomenutu župljanku Ivu (r. 1942.; otac Filip, majka Ruža r. Lukač). Udala se za Nikolu Lukača (r. 1942.), sina pok. Ante i majke Marije r. Žaja, a vjenčali se u župnoj crkvi 6. veljače 1966. pred don Acom Borasom (župnik: 1962.-1967.), a svjedoci su bili Juraj Vrbanec i Ivan Lukač. Rodila je sina Mirka 1968. god. Neizmjerno se radovala njegovu rođenju i zahvaljivala je dobrome i dragome Bogu, pogotovo nakon troje nedonoščadi. Muž joj je radio u Njemačkoj, a od 1987. do 1990. god. bila je i ona na radu u Njemačkoj. God. 1990. u prometu stradao im je sin jedinac, pa ih je ta smrt zavila u crno, te su je teško podnijeli, a na oca je dobrano utjecala ta sinovljeva smrt u smislu slabljenja zdravlja i konačno same smrti 1994. god., jer mu je taj križ bio pretežak i pregorak. Bio je on i u Domovinskom ratu jer je time htio iskazati svoju ljubav prema domu i domovini, ali i sinu i svima koji su se borili za našu slobodu, među kojima su i Mirkovi vršnjaci.
Iva je imala tri sestre i brata. Dvije su se udale, Mara za Mišu Matića i žive u Australiji s petero djece i Kata udata u Zagrebu i ima dvije kćeri, a treća sestra Lucija je redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi u Zagrebu/Granešina, dok brat živi oženjen s Talijankom u Americi s kojom je rodio tri sina. Dolazio je za vrijeme Domovinskoga rata u rodni kraj, a i njegova sestra Iva bila je kod njega 2010. god. kada je slavio 70. rođendan. Poučak je Ivin da se svugdje stari i na koncu umire, te da je naša Domovina gore na nebesima. Nema ovozemne domaje gdje bi se moglo ostati dugo mladim.
Ispripovijedala mi je ova Iva da je ona za sebe i svoje dvije sestre, Katu i časnu sestru Luciju, priredila hodočašće u Svetu Zemlju, što joj je sve ostalo utisnuto u pamćenje i divljenje, a to je ustvari jaki poticaj za razmišljanje o Isusu Kristu i iskrenu molitvu njemu našem Spasitelju.
Iva je sudjelovala svojim izdašnim prilozima u obnovi zavičajne crkve, čija je obnova dobrano koštala, napose u izgradnji krova i u daru stijega/zastave sv. Franje Asiškog, toga siromašnoga bogataša ili bogatoga siromaha, u što se može ubrojiti i sama darovateljica. Posebna njezina donacija ili darovnica povezana je s izradom umjetničkih vrata na župnoj crkvi, koja su ustvari spomenik, i to dvije vratnice u čast dvojici svetaca sv. Emerika i sv. Nikole Tavelića, te polulučna nadvratnica prikazuje Presveto Trojstvo, zatim Majku Božju i sv. Josipa, te Isusa i Euharistijskoga Krista u monstranci/pokaznici. Ova su vrata u svemu koštala oko 50 tisuća maraka. Isplativši sve to, osjećala se poput sv. Franje, koji je nakon obraćenja razdao sve imanje svoje, te je mogla Iva nastaviti dalje svoj život u molitvi i žrtvi za svoga sina Mirka – sv. Emerika na vratnici i svoga muža Nikolu – sv. Nikola Tavelića na drugoj vratnici. Ove svete likove i cijela vrata uradio je čuveni hrvatski kipar Kuzma Kovačić. Njegov je uradak bio jeftiniji, ali dovozi, odvozi, te montaža vrata povećali su cijenu, koju je morao i sam župnik nadopuniti. Vrata je dovezao iz Zagreba Ante Matić Jukin, a postavila su ga ova dvojica majstora: Franjo Bedenković i Zoran Krajčević.
Valja reći nekoliko riječi o ovome kiparu. Kuzma se rodio u Hvaru 6. lipnja 1952. U svome rodnom gradu pohađao je i završio gimnaziju, a potom je 1976. god. otišao u Zagreb gdje je studirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Svoje uratke izlagao je na osobnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu, što mu je donijelo kiparski lovor vijenac. Djela mu krase galerije u Hrvatskoj i drugdje, a napose u Vatikanu. Njegove mnoge spomenike susrećemo u raznim mjestima, primjerice Vratnice i Oltar hvarske katedrale u Hvaru, zatim Oltar domovine na Medvedgradu, Spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Selcima na Braču, Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu u Škabrnji, Spomenik Antunu Mihanoviću u Gatima iznad Omiša, Spomenik fra Pavlu Vučkoviću u Sinju, Oltarni reljef Vječne proslave u crkvi Svete Mati Slobode u Zagrebu, kip Divi Grabovčevoj na Kedžari i druge. Vrednovan je i cijenjen kod nas i u inozemstvu. Ima nasljednika u kiparu iz ovih naših duvanjskih krajeva, a to je Ilija Skočibušić, koji tako stasa da nas uvijek iznenadi novim uratkom, nedavno ambonom u crkvi na Humcu, sa snažnim detaljima proizašlima iz njegove osebujne umjetničke i vjerske mašte.
Spomenuti rašeljački župnik don Mijo, rodom iz krajeva koje je proslavio hrvatski hajduk Mijat Tomić (Brišnik, 1610. – Doljani, 20. VII. 1656.), znao je okupiti oko sebe u izgradnji župnoga dvora i obnovi s doradom župne crkve, grobalja i grobljanskih kapelica, mrtvačnice i drugoga sve svoje župljane gdje god da su se nalazili, počevši od onih u selima ove župe: Liskovači, Rašeljkama, Renićima, Galama/Galićima/Galinu Laktu, Kurtovini, Kazagincu, Renića Docu, Vlaki, Blaževićima i Gornjoj Prisici. Svi su se oni takmičili u svojim doprinosima za uljepšanje osnovnih crkvenih zgrada i grobalja kako onima u središtu župe, tako i onima u pojedinim selima.
U ovaj veliki graditeljski i duhovni zamah uključila se i spomenuta Iva, koja je doživjela smrt svoga sina i svoga muža, sve nekako u početku i tijeku Domovinskoga rata kad ionako ratne nevolje dolaze svakome i to u jatima, a nekima i u višestrukim jatima. Iz te nevolje nicale su ideje, misli, te rađala su se djela poput vitraja, oltara i dr., te brončanih vrata crkve sv. Franje u Rašeljkama, što ih je smislila u svojoj suzi i tuzi Iva iz Liskovače, a ostvario spomenuti kipar hrvatskoga i svjetskoga glasa, duha i djela Kuzma Kovačić. Posrednik između ovoga umjetnika kipara Kuzme i ove svoje vjernice i župljanke Ive – rašeljačke Veronike koja se utješila u vraćenom rupcu od izranjenoga i trnovom krunom okrunjenoga Krista, te Majke koja je izgubila sina i Udovice čiji je muž umro u jeku ratnih nevolja – bijaše bio rašeljački župnik don Mijo Klarić. On je njezine želje o daru vrata mjedenih, brončanih za svoju župnu crkvu obrazložio ovome umjetniku vičnu svome stvaralaštvu i kiparskome umijeću.
Samo da se podsjetimo toga materijala bronce (od talijanske riječi bronzo; brindizijski: brundium [bakar]) što se nazivaju sve bakrene slitine koje sadržavaju više od 60% bakra uz dodatak jednoga (najčešće kositar) ili više legiranih elemenata (fosfor, silicij, aluminij ili cink). Spomenuli smo i mjed ili mesing. To je slitina bakra i cinka ili nekih drugih metala u manjim količinama. Mjed je otporna na koroziju i tvrđa je od bakra i cinka, mekša je od bronce, zbog čega se lakše obrađuje, a moguće je dobro tokariti, lijevati i polirati. Tvrđa je od bakra. Zanimljivo je spomenuti da umjetnički spomenici od bronce potječu iz 3. tisućljeća pr. Kr., a najpoznatiji je Orijent (glava iz Akada, oko 2300. god. pr. Kr.). Zahvaljujući bronci cijelo povijesno razdoblje od 2. tisućljeća pr. Kr. prvenstveno u Kini nazvano je brončanim.
Potom je ovaj umjetnik Kuzma otpočeo svoj stvaralački rad s mišlju na zadanu zadaću i temu. O načinu njegova stvaralačkoga, umjetničkoga rada bolje je prešutjeti, jer mu nismo moćni izreći svu dubinu i snagu. Uglavnom njegovim djelom, radom i upornošću nastalo je sve ono što su očitovale suze i uze nevolja i rata. Kipar je išao za tim da u duhu svoje kiparske umjetničke poetike oriše u tvrdoj bronci trajno rađanje svetačkih likova sv. Mirka i sv. Nikole, isto onako kako se ti likovi u sinu i mužu njoj ucviljenoj majci i udovici javljaju povremeno i trajno u snu i u javi, te joj svetački likovi brišu suze i razrješuju tegobe i uze da može živjeti slobodno vođena slikom i silom u polulučnom gornjem dijelu ovih vrata Presvetoga Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga, a u crkvi na oltaru i u Misi pod prilikama Kruha i Vina. I ne samo ovoj darovateljici, nego i svakoj vjernici i svakome vjerniku koji ulazeći u ovu crkvu u njoj sve to doživljava od prvoga pogleda u ova mjedena brončana vrata i njegove utisnute ikone uspoređujući ih sa svojim nevoljama i bolima.
Mi ćemo se kao narod poistovjetiti i prepoznati u svecu mučeniku Nikoli Taveliću (Šibenik, 1340. – Jeruzalem, 14. XI. 1391.; papa Lav XIII. odobrio je Nikolino štovanje 1889., a 21. VI. 1970. papa Pavao VI. proglasio ga svetim kad bijah bio nazočnim u Vatikanu sa skupinom katolika Duvnjaka, te fra Blagom Karačićem, fra Ivanom Kvesićem, don Petrom Vuletićem, don Lukom Mamićem i don Cvitanom Radišićem) i pomolit ćemo se Bogu po njegovu zagovoru. Mi katolici i vjernici, napose mladi, prepoznat ćemo se u liku sv. Emerika – Mirka, koji je omiljeni svetac hrvatskoga naroda, a on je i drugi zaštitnik zagrebačke katedrale. Sin je prvoga ugarskog kralja sv. Stjepana i Gisele Bavarske, rodio se oko 1000. ili 1007. u Stolnom Biogradu (Székesfehérváru). Velika nada i uzdanica svoga naroda nesretno je poginuo u lovu na divljeg vepra 2. rujna 1031., vjerojatno u Sântimreu u Rumunjskoj (Hegyközszentimreu) ili u Veszprému. Papa Grgur VII. odredio je 1083. god. da se proglase svecima svi oni koji su Panoniju obratili na kršćansku vjeru, među njima i kralj Stjepan i princ Emerik – Mirko.
Ova Iva utjehu je našla svojoj duši, rani i boli u ovim vratima raja koja nose poruke sv. Mirka i sv. Nikole Mučenika, i zato su ova vrata i naša vrata koji smo ih prihvatili i svih onih što će ih ljubiti kao svete relikvije prigodom ulaska u crkvu, čiji će se pogledi zalijepiti za njih i više se nikada neće odlijepiti, koji će ih ljubiti kao sveta vrata raja i vjere što nas vode u raj kroz nebeska vrata. Udovičin veliki misaoni svijet uma i puno srce tuge iznjedrilo je onaj novčić, udovičin novčić, kojim je sagrađen ovaj velebni spomenik na ulazu u rašeljačku crkvu sv. Franje, a biskup Ratko Perić blagoslovio ga je svojom nazočnošću kada se i uslikao s umjetnikom pred tim spomenikom nakon što je postavljen 20.-21. srpnja 1998. Njene su suze orosile mjedena vrata na kojima likovi žive u svjetlu Božje trojstvene i sakramentalne veličine. Ova će vrata biti po udovičinu daru trajno u spomenu kao onaj novčić udovičin u Evanđelju. “Potom sjede (Isus) nasuprot riznici, te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: ‘Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak’.“ (Mk 12,41-44). Djelo niklo iz suze nikada neće prestati postojati. Vrata nadahnuta suzom posve su u duhu nadahnuća ili umjetničke inspiracije i imaju trajnu jaku poruku: Vrata crkve – vrata nebeska!
Rašeljke 23. prosinca 2020.
don Ilija Drmić/Tomislavcity
