Kad moj otac priča o svom tridesetčetverogodišnjem radu u Njemačkoj s ponosom ponavlja:
– Di god sam radio, radio sam kako triba!
Priča koja slijedi primjer je koji nadilazi ovu njegovu tvrdnju.
Zvonko je ziđao kamenu obalu uz jedno jezero u Ruhru. Primijetio je da sve vrvi pticama. Neke ptice nakon preleta jezera se navikle približavati, ali se nisu mogle više spustit na strmu, hladnu obalu. Zvonko se dosjetio: gradio im je kamene balkoniće, svojevrsne kućice u kamenu na zidu. Jednu ploču bi stavio za podnožje kućice i povrh nje iznad gnijezda drugu, da se može ptica isporavit i bit sigurna u gnijezdu. Nije htio rupe ostavit da iskaču da ne upadaju u jezero, već sa sjeverne strane gdje je put. Na svakih nekoliko metara gradio bi jedno ili dva kamena gnijezda da ptice mogu leć, zaklonit se, odmorit…
Inženjer primijetio kamene kućice pa zatraži objašnjenje. Ćaća mu sve objasni.
Šutio je.
Dok je odlazijo, inženjer je samo poluglasno rekao:
– Pa, kakvih to ljudi ima koji nam dolaze iz inozemstva?
Ljubica Mihaljević (r. Šiško)
