Cijeli život zvali su je Mlada! Zasigurno je tako zvana jer je imala prelijepo lice, a možda i zato jer je znala imotskim pričama zaobići teške poslove… pa je i starost nju zaobilazila.
Od siječnja 1934. spoznala je da pod srcem nosi svoje i Maljčićevo prvo dijete. Početkom trudnoće u onim najtežim trenucima zavjetovala se da će pišice na Ilijinu iz Šišaka u Studence.
Tog dana navršilo se sedam mjeseci trudnoće i nije se osjećala dovoljno jakom. Znala je da se zavjet mora ispuniti! Put se činio beskrajnim: zvizdan je nemilosrdno pržio, a hlada nije bilo gotovo nigdje.
Prije Zvizde dostigne je Meštruša, isto udata u Šiške. Došla je svojima iz obližnjih Meštrovića pa će na misu. Mlada joj se požali da je slaba. Meštruša je nagovori da se odmore u hladu i uz izvor-vodu. Svojim rukama joj dade pregršće vode pa zatim otvori zovnicu i bez razmišljanja dade Mladi tri naranče.
Kad ih je pojela mlada žena, kao da je progledala! Vratila joj se snaga i zajedno se upute uz brig pa u crkvu.
Nikad nije mogla zaboraviti za darovane naranče.
Kako znam za ovu priču? Mlada je tada nosila pod srcem mog oca Zvonku, a dobra Meštruša je tri godine poslije rodila moju majku Martu.
Blagoslovljene ruke koje su Mladi pružile dragocjene naranče!
Ljubica Mihaljević (r. Šiško)/Naša ognjišta
