Valentinovo je prilika da se prisjetimo onih ljubavi koje su započinjale skromno, bez darova, zlatnih zaručničkih prstenja, ali s velikim srcem.
Prisjećamo se vremena u kojem je je ljubav rasla šetnjom “kroz grad i niz grad”, jednim pogledom nakon mise ili odlaska na silo. O takvim ljubavima govori nam baka Anđa Nevistić djevojački Radoš.
Prije zaljubljeni parovi nisu hodali godinama. Obično se hodalo po nekoliko mjeseci. Neki su se upoznali dok su čobanovali, neki dok su išli po vodu na česmu, neki dok su gonili krave na pašu. No najčešće su se upoznavali u crkvi i ispred crkve poslije nedjeljne mise. Skupa se šetalo, uz grad i niz grad. Momci bi došli i pitali cure da s njima šetaju.
Miholjdan, 29.9., je bio “zamiračina” cura. To je bio pravi dernek momaka i cura. Uvijek su svadbe bile zimi. Dovoljno je bilo prohodati s momkom tu jesen. Umjesto kafića danas, prije su bila sila (sijela). Dok bi cure komušale kukuruze, momci bi ih promatrali i zavodili.
Bilo je slučajeva da šetaš s jednim momkom, a drugi dođe i hoće da te “otme”, da šetaš s njim. Tako sam jednom prilikom šetala s jednim, koji mi nije odgovarao, ali za kojega mi je rođak rekao da je dobar. Onda je došao moj budući čovik, Slavko, i odmah sam počela šetati s njim. Idućih mi je mjeseci dolazio na silo pješice s Kola na Blažuj.
Moj Slavko i ja nismo dugo čekali. Najesen smo se upoznali, a 29.1.1955. su bili svatovi. Na gumenim kolima pokojnog Mate Mateška Tadića, rođaka mog pokojnog čovika, su svatovi dolazili po mene.
Mnogi parovi nisu imali vlastitih prstenja za vjenčanje. Nismo ni mi. Pa bi pozajmili od nekoga drugog iz sela. Naše prstenje je bilo od rođaka, od pokojnog Ivanice i od pokojnog Bone.
Oženili smo se i živjeli u braku gotovo 60 godina, do Slavkove smrti.
Slaven Nevistić / Tomislavcity
