Danas nas je 5. kolovoza 2023. sabrao duh fratra, svećenika, slikara i pisca Tomislava Brekala prigodom susreta potomaka dida Marka Žaje u Prisici i ovdje u Karmelu sv. Ilije. On je rasprostro pred nas svoja platna koja su nastajala polagano i pomno da bi poruka bila jaka i snažna, te svoje knjige.
Fra Tomislav Brekalo – Tomić je rođen na Prisici – župa Aržano, 7. rujna 1954. Osnovnu školu završio je 1969. god. u Splitu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju 1974. god. Godinu novicijata imao je 1973. god. na bisernom otočiću Visovcu i postao je redovnik franjevac Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja kojoj je sjedište u Splitu. Svete teološke znanosti diplomirao je 1981. god. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1980. u Metkoviću. Mladu misu je slavio u Aržanu 3. kolovoza 1980. Pastoralno je djelovao u Kozici, Promini, Dubravicama, Sinju, Igranima – Drašnicama, Šibeniku – Meterize, Turjacima, Lećevici – Radošiću, Gradcu kod Drniša, Piramatovcima, Kijevu, Vrlici, Bilicama, Kljacima, Berlinu, Stankovcima – Banjevcima, Velikom Brdu i bio je pastoralni suradnik u župi Bast – Baška Voda za Bast. Od srpnja 2021., župnik je u župi Studenci.
Uz pastoralni rad objavio je sedam knjiga o župama u kojima je djelovao i o rodnom mjestu, a uz meditiranje, razmatranje i pisanje također je zaokupljen slikanjem vodenim bojama, što je izvrsno zanimanje u trenutcima odmora i razbibrige. Dosada je imao 10 samostalnih izložbi, a sudjelovao je i na 8 skupnih izložbi slika. Godine 2018. organizirao je samostalnu izložbu slika u Berlinu. U prigodi 50. obljetnice života i rada HKM u Berlinu, priredio je drugu izložbu u ožujku 2019. Kao dušobrižnik u Berlinu objelodanio je tri knjižice duhovnog sadržaja, a još četiri kasnije. Sve to pokazuje da je ovaj redovnik franjevac sljedbenik velikoga ljubitelja Boga i Božjih stvorenja – sv. Franje Asiškog.
Kada sam 12. siječnja 2008. kao župnik Vinice priredio izložbu likovinih uradaka 20 hrvatskih slikara u Starom župnom dvoru u toj župi, koji vuče korijene iz turskih vremena, tada sam u tu izložbu uvrstio uz slikare Božu Drmića i Antu Čulo i nekoliko slika našega Tomića.
Gledajući njegove slike, uglavnom bez ljudskog lika kako je zamijetio Branko Lovrić Caparin, upućuju nas na priču o čovjeku s ovih naših područja. Iza ovoga svega što vidimo na slikama krije se čovjek umnik, molitelj, stvaratelj, klesar, drvosječa, obrađivač zemlje, graditelj zgrada, kuća u kojima stanuju obitelji s brojnom djecom, crkava gdje odjekuju molitve u čast Bogu, puteva koji se prohodi i vozi na stari način, zatim mostova, brodova koji plove morima, pejsaža Božje prirode s vedrinom neba i s tmurnošću oblaka kojoj se sa zanosom divi Bogu tvorcu svega što jest po uzoru na osnivača reda franjevaca – sv. Franje Asiškoga, koji je našem papi Franji bio uzorom za pisanje enciklike Laudato si – Hvaljen budu o brizi za zajednički dom, što su mu je objavili u Rimu 2015. god.
„Hvaljen budi, moj Gospodine“, pjevao je sveti Franjo Asiški. U toj lijepoj pjesmi podsjeća nas da je naš zajednički dom također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput lijepe majke koja nas prima u svoje ruke: „Hvaljen budi, moj Gospodine, za sestru našu, majku Zemlju koja nas uzdržava i nama upravlja i izvodi plodove razne, te šareno cvijeće i travu.“ „Ta sestra jeca zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zlouporabe dobara koje je Bog stavio u nju. Odrasli smo misleći da smo njezini vlasnici i gospodari, kojima je dopušteno pljačkati je do mile volje. Nasilje koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom, očituje se također u znakovima bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i živim bićima. Zbog toga se među najzanemarenije i najzlostavljanije siromašne ubraja naša potlačena i opustošena zemlja, koja „se muči u porođajnim bolima“ (Rim 8,22). Zaboravljamo da smo mi sami prah (usp. Post 2,7). Samo naše tijelo sastavljeno je od istih elemenata od kojih i naš planet, njegov zrak udišemo i njegova nas voda oživljuje i osvježava.“
„…Vjerujem da je Franjo uzvišeni primjer brige za ono što je slabo i određene cjelovite ekologije, okoliša življene s radošću i vjerodostojno. On je svetac zaštitnik svih onih koji proučavaju i rade na području ekologije, i vrlo je omiljen također među nekršćanima. Pokazao je posebnu brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene. Volio je i bio je silno omiljen zbog svoje radosti, svojega velikodušnog sebedarja, svojega srca, otvorenoga svima. Bio je mistik i hodočasnik koji je živio u jednostavnosti i čudesnom skladu s Bogom, s drugima, s prirodom i sa samim sobom. U njemu se vidi u kojoj su mjeri neraskidivo povezani briga za prirodu, pravednost prema siromašnima, zauzimanje za društvo i unutarnji mir.“
„…Ako pristupamo prirodi i okolišu bez te otvorenosti divljenju i čuđenju, ako više ne govorimo jezik bratstva i ljepote u našem odnosu sa svijetom, naša će stajališta biti stajališta gospodara, potrošača i pukog izrabljivača prirodnih dobara, koji nije sposoban postaviti granice svojim neposrednim interesima. I obratno, ako osjećamo duboku povezanost sa svime što postoji, umjerenost i briga javit će se same od sebe. Siromaštvo i skromnost sv. Franje nisu bili samo površna askeza, nego nešto dublje: odricanje od toga da se stvarnost učini pukim predmetom korištenja i vladanja.“
Na tom putu ostvarenja prate nas i Sveci kao što su Benedikt, Terezija iz Lizjea (Lisieuxa), Šarl Fukold (Charles de Foucauld). Sveti je Franjo, izvrstan primjer brige za ono slabo i primjer je radosno življene ekologije cjelovitosti; model koji pokazuje da su skrb za prirodu, za pravednost prema siromasima, te društvena zauzetost i nutarnji mir, međusobno neodvojivi, naglasio je papa Franjo, a i mi to prihvaćamo.
Slike našega slikara Tomića daju nam takvo promatranje stvorenoga svijeta i svega što su skupa lijepo i korisno učinili i uradili Bog i Čovjek. Evo što je napisao motritelj i prosuditelj slika ovoga slikara Branko Lovrić Caparin: “Treba zapažati ljepotu, dobrotu kao što je zapažao sv. Franjo Asiški. On je o tome razmišljao, iskrenom dušom se radovao i pjesmom Bogu zahvaljivao. Eto tako očitavam motiviku fra Tomislava. On se obazire oko sebe, zaustavlja i otkriva slike prošlosti te zapisujući ih svojim akvarelnim kistom ukazuje na sadašnjost. Zato je njegov likovni jezik komunikativan. Unatoč tome što na tehničkom planu još ima raditi, fra Tomislav ne upada u napetost dopadljivosti i originalnosti pod svaku cijenu. On naprosto slijedi unutarnji glas potrebe da se izrazi. Zato ovi radovi zrače franjevačkom prostodušnošću i iskrenošću te prvenstveno svjedoče njega samoga. Tu treba tražiti vrijednost svake umjetnosti.“
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
