„Sreća – to je biti s prirodom, gledati je i s njom govoriti.“ – rekao je veliki pisac i mislilac Lav Nikolajevič Tolstoj.
Nedjeljni prosinački dan bi lijep, a sve što je lijepo… No, valja zahvaliti za minuli dan jer unatoč svemu, stiglo se susresti i s Bogom i čovjekom, usrećiti druge i sebe, ali i razmijeniti pokoji pogled i riječ s planinom. Biti sa sobom. Danas smo tu, a sutra tko zna gdje…
TUŽNO MORE
Planina moru kliče:
– Ej more prostrano,
probudi vale hučne,
što ležiš pospano?
Al’ more tihim šumom
planini uzvrati:
– Jutros ti, draga sestro,
ne mogu ustati.
Svu noć me vihor bio,
svu noć orio grom.
Velika tuga danas
leži na srcu mom.
Tri lađe pošle sinoć
sa mojih obala.
Dvije su natrag došle,
jedna je ostala.
Sada je galeb traži,
sunce je doziva,
al’ nju zelena alga
i biser pokriva.
Vesna Parun
